Kako osuđenici za ratni zločin u Foči izbjegavaju zatvor

“Janko Janjić je prišao zadnjem sjedištu auta gdje je moj otac bio i ispalio metak direktno u njegovu glavu. Radomir Kovač je ubio moju majku isto pucajući u glavu, a sestra je uspjela da izađe iz kola i bježala je. Zoran Vuković je sustigao u tunelu koji se nalazio u sklopu mosta i tu je ubistvo izvršio“, priča za Detektor Klapuh koji je u vrijeme ubistava bio u Sarajevu.

Ova saznanja ima iz presude kojom su Zoran Vuković, Janko Janjić, Radomir Kovač i Zoran Simović u Podgorici 1996. osuđeni u odsustvu za ubistvo članova porodice Klapuh iz Foče – Hasana, Feride i Sene, kojima su prethodno obećali da će ih za novac prevesti iz Foče do Podgorice.

Ovi bivši pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) osuđeni su na po 20 godina zatvora, a zločin su, kako je utvrđeno, počinili u julu 1992. godine kao pripadnici Specijalnog odreda “Dragan Nikolić“. Ali oni nisu proveli ni dana u zatvoru po ovoj presudi, a za njima je bila raspisana potjernica. Janjić je ubijen 2000. godine prilikom pokušaja hapšenja od strane pripadnika SFOR-a u Foči, kada je aktivirao ručnu bombu.

“Ratni zločinci su na slobodi i niko ih ne hapsi. To je strašno šta se dešava. Već 30 godina pokušavam da riješim taj problem, da ratni zločinci budu uhapšeni, da ratni zločinci budu suđeni, ili u Crnoj Gori – jer su suđeni u odsustvu, ili da se predmet prebaci u nadležnost sudstva u BiH. Međutim, to do sada nije urađeno. Ti ratni zločinci i sada žive normalno, kreću se kao da se ništa nije desilo“, govori Klapuh.

Za ovaj zločin je bio optužen i Milomir Kovač, a postupak je u odnosu na njega razdvojen zbog smrti.

Zbog neprijavljivanja krivičnog djela i počinilaca, na osam mjeseci zatvora osuđen Vidoje Golubović, na osnovu čijeg iskaza je podignuta optužnica. On je jedini prisustvovao suđenju i proveo osam mjeseci u istražnom zatvoru, što mu je uračunato u kaznu.

U odvojenom postupku u Hagu, Radomir Kovač je proglašen krivim za porobljavanje, silovanje i zlostavljanje žena i djevojčica u Foči. Presudom je utvrđeno da je tri žrtve silovao i ponižavao, dok je jednu prodao drugom vojniku, te je osuđen na 20 godina zatvora. Nakon odsluženja dvije trećine kazne, pušten je i vratio se u Foču. Vuković je osuđen na 12 godina zatvora, a tokom suđenja je utvrđeno da je silovao djevojčicu od 12 godina.

Prema informacijama Detektora, njih dvojica žive u Foči i rade za jednu privatnu kompaniju.

Nebojša Vukanović, zastupnik u Narodnoj skupštini RS-a, prije tri godine snimio je Kovača da radi kao obezbjeđenje na izgradnji hidroelektrane Bistrica.

Sud BiH je prije tri godine odbio zamolnicu Ministarstva pravde Crne Gore da ga izruči ovoj zemlji radi odsluženja kazne – jer mu je suđeno u odsustvu.

Na osnovu poređenja ličnih podataka iz optužnice za Zorana Vukovića i podataka Opštinske izborne komisije Foča – Rješenje o imenovanju članova biračkih odbora za Lokalne izbore 2020. godine, Zoran Vuković je ispred SDS-a bio imenovan za člana biračkog odbora “Centar 3“.

Vuković je dva puta odbio poziv novinara za razgovor. Detektor nije mogao dobiti komentar Kovača.

Ognjen Bodiroga, predsjednik SDS-a u Foči, na pitanje o imenovanju Vukovića u birački odbor kaže da on u tom periodu nije obnašao funkciju predsjednika i da mu nije poznato ko je imenovao Vukovića.

“Ono što znam je da lica koja su odležala kaznu nisu podlijegala nemogućnosti da budu članovi biračkih odbora. Tada je u suštini mogao biti, nije ga zakon sprečavao. Dok sam ja predsjednik, zakon se neće kršiti”, kaže Bodiroga.

Visoki predstavnik u BiH je u martu 2024. godine nametnuo izmjene Izbornog zakona kojim se osobama osuđenim za ratne zločine zabranjuje da obavljaju bilo kakvu izbornu funkciju.

Jedan od osuđenih opisao ubistva

“U razgovoru s njima nisam doznao s kime idu, ali su mi rekli da rano ujutro idu za Plužine, odnosno nastavit će put do Podgorice, prema Beogradu, Mađarskoj, da uđu u Hrvatsku“, prisjeća se Klapuh.

“Ja sam ih pitao zbog čega idu privatnim kolima, zašto ne idu autobusom – gdje je mnogo više ljudi, gdje će im biti sigurnije“, priča Klapuh dok s ekipom Detektora prilazi mostu gdje mu je ubijena porodica.

Podsjeća kako su Bošnjaci dobili nalog da moraju napustiti Foču.

Prema iskazu Golubovića, koji je 13. augusta 1992. godine dat istražnom sudiji Višeg suda u Podgorici, vojnici su nakon prethodnog dogovora povezli Hasana, Feridu i Senu iz Foče prema Šćepan Polju, a Janjić, s kojim se on nalazio u autu, je tada rekao da će ubiti Hasana.

Poslije prelaska granice su svratili u jednu kafanu. Janjić je sjeo s Hasanom za sto, koji mu je nakon razgovora predao određenu količinu novca. Potom je Janjić razgovarao sa Zoranom Vukovićem, a onda prišao stolu Golubovića i rekao mu da će porodicu Klapuh otpratiti do Plužina jer nema autobusa, naveo je Golubović u iskazu.

U vozilu s Vukovićem se nalazila porodica Klapuh i Zoran Simović, dok je Golubović s Janjićem bio u drugom autu. U trećem su bili Radomir i Milomir Kovač, navodi se u iskazu. Na granici su ostavili puške, osim jedne koja je ostala kod braće Kovač u autu, a svi su imali pištolje. Na kraju mosta “Obrada Cicmila“ u Plužinama zaustavili su vozila.

“Čuo sam nakon izvjesnog vremena pucanj. Izašao sam iz vozila i vidio sam Hasana Klapuha kako leži pored vozila. Pitao sam Janjića šta to bi, a Janjić mi je odgovorio: ‘Ubio sam ga’. On mi je naredio da sipam pijesak na mjesto gdje je bila njegova krv“, ispričao je Golubović u iskazu.

On je dalje opisao kako su Janjić i jedan od braće Kovač preko mosta bacili Hasanovo tijelo u vodu, a Vuković izveo iz auta njegovu suprugu i kćerku koje su vrištale. Rekao je da pretpostavlja da je Radomir Kovač iz auta izvadio pušku i ubio Hasanovu ženu, a da je Vuković ubio njegovu kćerku u tunelu.

“Govorila je Zoranu Vukoviću: ‘Zoka, nemoj, molim te’“, ispričao je Golubović, nakon čega je čuo pucnjeve kada je prošao kroz tunel prema Plužinama.

Prema izvještaju Centra bezbjednosti Nikšić sačinjenog 8. jula 1992. godine, u koji su novinari Detektora imali uvid, njihova tijela su pronađena u kanjonu rijeke Pive.

Dok stoji na mjestu stradanja porodice, Klapuh ponavlja da je razočaran što niko od počinilaca nije odslužio kaznu. Navodi da je za sve trojicom osuđenih raspisana potjernica, što Detektoru nisu mogli potvrditi u Sudu BiH i Interpolu. Osnovni sud u Podgorici je naveo da su od Uprave policije Centra bezbjednosti Podgorica obaviješteni da je 2015. godine raspisana međunarodna potjernica za Radomirom Kovačem.

Sud BiH ne priznaje suđenje u odsustvu

Konvencijom je definisano da države ugovornice mogu jedna od druge zatražiti preuzimanje postupka ako se sumnja da lice u pitanju ima stalni boravak u zamoljenoj državi, ili ukoliko je osumnjičeno lice državljanin te države ili je to njegova država porijekla.

Sud BiH je odbio da izvrši ovu presudu jer je Kovaču u Crnoj Gori suđeno u odsustvu.

Iz Suda BiH su u odgovoru za Detektor pojasnili da je ova odluka regulisana bilateralnim ugovorom između BiH i Crne Gore o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima, te Zakonom o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima BiH.

U odgovoru na upit Klapuha, u koji su novinari Detektora imali uvid, Tužilaštvo BiH je navelo da nema zakonsku mogućnost niti osnovu za bilo kakvo postupanje u ovom predmetu “obzirom da je odluka Suda BiH onemogućeno izdržavanje kazne za osuđenog Kovač Radomira u Bosni i Hercegovini“.

Na upit Detektora, iz Tužilaštva BiH kažu da su za priznanje sudske odluke nadležni Ministarstvo pravde i Sud BiH.

“Nakon konačne odluke nadležnih organa, Tužilaštvo BiH bi se moglo izjasniti o daljim koracima iz svoje nadležnosti, sve u vezi s Revidiranom državnom strategijom za rad na predmetima ratnih zločina“, navodi se u odgovoru.

Tea Gorjanc Prelević iz nevladine organizacije “Akcija za ljudska prava” iz Podgorice, koja se godinama bavi ovim predmetom, pojašnjava kako BiH nema obavezu da izruči svoje građane drugoj zemlji, ali ima obavezu da ih, prema međunarodnom pravu, procesuira i kazni.

Podsjeća da su Vuković, Simović i Kovač pravosnažno osuđeni u Crnoj Gori, ali nisu prisustvovali ni danu suđenja, niti su izdržali kaznu, zbog čega ih naša država ne bi trebala poštedjeti odgovornosti.

“Ono što je izvjesno je da BiH iz nepoznatih razloga uopšte ne postupa po međunarodnoj potjernici koja je raspisana za tim ljudima, upravo na temelju onoga što je Crna Gora istražila i presudila. Smatram da međunarodno humanitarno pravo od BiH zahtijeva da preduzme napor da taj zločin ne ostane nekažnjen. Nema nikakvog razloga da se njima onda u prisustvu, uz poštovanje svih načela pravičnog suđenja, ne sudi u BiH“, pojašnjava Gorjanc Prelević.

Nova zamolnica i prebacivanje odgovornosti

Iz Ministarstva pravde BiH su za Detektor rekli da je Ministarstvo pravde Crne Gore 3. oktobra 2022. godine uputilo zamolnicu za Vukovića, Kovača i Simovića.

Navode da zamolnica ima u naslovu “prenos kaznenog postupka iz Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu“, dok se u tekstu spominje “preuzimanje izvršenja kazne zatvora u trajanju od 20 godina po presudi Višeg suda u Podgorici zbog kaznenog djela ‘ratni zločin protiv civilnog stanovništva’“.

Zbog toga su od Ministarstva pravde Crne Gore zatražili da se “precizira obim, odnosno radnje međunarodne pravne pomoći koje se mole od pravosudnih tijela BiH, prema kojim tačno osobama, te dostave njihovi podaci, uključujući mjesto prebivališta, državljanstvo i drugo“, te ostala relevantna dokumentacija koju predviđa ugovor o pravnoj pomoći.

Pojašnjavaju da će “nakon što zamolnica bude propisno sastavljena i dostavljena Ministarstvu pravde BiH, biti proslijeđena Tužilaštvu, ako se radi o ustupanju krivičnog postupka, odnosno Sudu ukoliko je riječ o zamolnici za  preuzimanju zatvora”.

“Imajući u vidu da ovo ministarstvo do danas nije dobilo nikakav povratan odgovor od Ministarstva pravde Crne Gore, nadležna tijela BiH nisu ni mogla postupiti po predmetnom zahtjevu“, navode u odgovoru za Detektor.

Iz Ministarstva pravde Crne Gore ističu da ugovor o izručenju između Crne Gore i BiH “ne daje pravni osnov za podnošenje zahtjeva za izručenje sopstvenih državljana za krivična djela protiv čovječnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom“. Kao mogući osnov za dalje postupanje u ovome slučaju navode Evropsku konvenciju o prenosu postupka u krivičnim stvarima.

“Smatramo da potencijalne dalje inicijative i korake, kako u pogledu međunarodne pravne pomoći, tako i ostalih aspekata ovog zločina, trebaju da razmotre nadležni sudski i tužilački organi obje države“, navodi se u odgovoru crnogorskog Ministarstva pravde.

Iz Ministarstva pravde BiH odgovaraju da je moguća primjena ove konvencije, ali da bi Ministarstvo bilo samo u obavezi da proslijedi zamolnicu tužilaštvu na postupanje.

Iz Višeg suda u Podgorici su za Detektor odgovorili da “izvršenje pravosnažne odluke nije u nadležnosti ovog suda, već u nadležnosti suda izvršenja, dok je u pogledu eventualne međunarodne saradnje radi izručenja određenih lica, u cilju izvršenja sudske odluke, nadležno Ministarstvo pravde”.

Iz Specijalnog državnog tužilaštva Crne Gore su odgovorili da, prema Zakonu o izvršenju kazni zatvora, novčane kazne i mjera bezbjednosti, radnje potrebne za izvršenje kazne zatvora izrečene pravosnažnom presudom preduzimaju sud, uprava policije i Uprava za izvršenje krivičnih sankcija. Iz Uprave za izvršenje krivičnih sankcija objašnjavaju da je u njihovoj nadležnosti da obavijesti sud da se osuđeno lice nije javilo radi izdržavanja kazne zatvora.

Organizacija TRIAL International je analizirala zamolnicu Crne Gore za međunarodnu pravnu pomoć, upućenu našoj zemlji u vezi osuđenog Radomira Kovača.

U analizi je navedeno da je “u naknadnoj komunikaciji između nevladinih organizacija zainteresiranih za predmet Klapuh iznesen stav nekolicine sudija Suda BiH da se konkretan predmet ne bi mogao ponovo procesuirati pred pravosuđem BiH, jer se radi o već presuđenoj stvari”.

Iz TRIAL-a podsjećaju da je Sud BiH odbio izvršiti presudu protiv Kovača jer mu je suđeno u odsustvu, te se pitaju kako se može uvažiti presuda crnogorskog suda, koja se istovremeno ne priznaje.

Samra Čardaković, pravna savjetnica organizacije TRIAL, u razgovoru za Detektor kaže da je najjednostavniji način u ovome momentu ponovo uvođenje instituta suđenja u odsustvu, koji je bio do 2003. godine, u naše zakonodavstvo.

“Potrebno je da se to opet uvede u zakonodavstvo, jer je to za sada jedan od rijetkih načina na koji bi se mogla zadovoljiti pravda. Jako je bitno da se pravda za sve žrtve ratnih zločina zadovolji, da svi počinioci budu procesuirani, bez obzira koliko je vremena prošlo od počinjenja zločina“, kaže Čardaković.

Ekshumacija tijela iz neobilježenih grobova na čekanju

“Da li su oni sahranjeni ovdje, ne znam. Zato što nemaju nikakvih papira i dokaza. Imam kazivanja nekih ljudi koja nisu vjerodostojna. Žao mi je što Islamska zajednica ili bilo ko od nadležnih organa ih nije sahranio dostojanstveno u neko normalno groblje, nego su ih sahranili u neku ledinu“, kaže Klapuh.

On se prije godinu dana ponovo obratio Institutu za nestale osobe BiH, tražeći da ekshumiraju njihova tijela i prebace ih u BiH, kako bi ih sahranio. Prvi put im se obratio 2009. godine, ali kaže da nije dobio nikakav odgovor. Ljetos je dao krv za DNK analizu i sve potrebne podatke.

“Ja već nekih desetak-petnaest godina imam pritisak iz raznih organizacija koje me zovu, čak iz ambasade Crne Gore u Sarajevu, pa i naš ambasador, te Islamska zajednica u Podgorici, da ja privatno izvršim ekshumaciju. Kada bih ja to privatno uradio, niko ne bi znao da su oni ubijeni“, kaže Klapuh te dodaje kako, uprkos presudama i drugim dokumentima, u našoj zemlji još nije dokazao da su njegovi roditelji i sestra mrtvi.

Saliha Đuderija, članica Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH, kaže da je postupak ekshumacije pokrenut, ali se čeka naredba Tužilaštva Crne Gore kako bi se njihova tijela ekshumirala, uzeo DNK profil i potvrdio identitet.

“Poenta je da smo mi završili proceduru verificiranja statusa te porodice zato što ona nije bila verificirana kao nestala porodica. Nismo našli nijedan službeni dokument koji je potvrdio da je izvršeno prepoznavanje i zapisnik, da je po ženevskim konvencijama izvršena sahrana tih tijela na adekvatan način, da bi se smatralo da su žrtve ratnog zločina“, objašnjava Đuderija i dodaje da su tijela sahranjena bez službenog zapisa i institucija koje su za to nadležne.

Proces oko ekshumacije, kaže Đuderija, počeo je prije pola godine. Imali su uvjeravanja da će do septembra ili oktobra sve biti završeno.

“Ako ne bude u dogledno vrijeme, Institut će reagovati u skladu s međunarodnim bilateralnim Protokolom o saradnji u traženju nestalih osoba između BiH i Crne Gore“, kaže Đuderija, koja nije precizirala šta konkretno planiraju poduzeti.

Klapuh kaže da više od 30 godina traje njegova borba s pravosudnim i policijskim institucijama u našoj zemlji, koje nikada nisu obavile razgovor s njim, niti mu ponudile bilo kakvu pomoć. Budući da njegovi roditelji službeno nisu proglašeni mrtvima, on ne može da pokrene ostavinski postupak i vrati imovinu u Foči.

“Gdje god krenem, nikako da završim nijedan postupak. Ja ću umrijeti, a neću dočekati da dokazani ratni zločinci budu osuđeni na pravi način i pravdu da doživim“, poručuje Klapuh.

Izvor: detektor.ba