BiH prednjači u procesuiranju

Odsustvo regionalne saradnje u procesuiranju ratnih zločina predstavlja ništa drugo nego negiranje zločina. Skrivanje počinilaca ratnih zločina predstavlja negiranje prava žrtava na postizanje pravde. Tužiocu nije lako da sprovede istragu za zločin koji se dogodio juče, a kamoli pre 15 ili 20 godina. Vreme je najveći neprijatelj za istragu – izjavila je Drita Hajdari, bivša šefica Odeljenja za ratne zločine Specijalnog tužilaštva Kosova, na beogradskoj konferenciji “Procesuiranje ratnih zločina u zemljama bivše Jugoslavije – dvadesetogodišnji pregled”.

O nerazvijenosti međunarodne suradnje dovoljno govori činjenica da se srpski javni tužitelj Radovan Lazić, unatoč svom dugogodišnjem radu u predmetima ratnih zločina, prvi put uživo susreo s kolegama iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, upravo na ovoj konferenciji koju je organizirao Fond za humanitarno pravo. Prema Lazićevim riječima, između sebe ranije nisu značajnije ni službeno komunicirali.

Uspostavljena dinamika rada godinama je davala loše rezultate. Naime, srpsko Javno tužilaštvo za ratne zločine, u periodu od 2016. do 2021., podiglo je svega osam vlastitih optužnica. Sve ostale su im bile ustupljene iz Tužiteljstva Bosne i Hercegovine. Nije se mnogo promijenilo ni u narednom periodu, otkrio je Lazić, sve do maja ove godine kada je Snežanu Stanojković na mjestu glavne tužiteljice zamijenio Dušan Knežević. S druge strane, samo za prvih pet godina rada Tužilaštva, od 2003. do 2008., bilo je optuženo 91 lice, dok ih je 133 bilo pod istragom. Pravomoćno je osuđeno pet osoba.

Do preokreta u bosansko-hercegovačkom Tužiteljstvu za ratne zločine dolazi prije deset godina kada na ovim predmetima počinje raditi 36 tužitelja. Ukupno je optuženo preko 1000 osoba sa 370 osuđujućih presuda

Na rad Snežane Stanojković mogli su se čuti prigovori s različitih strana. Primjerice, Fond za humanitarno pravo istaknuo je da je Stanojković pokazala izuzetno loše rezultate te nestručnost za obavljanje funkcije što je dovelo do urušavanja kredibiliteta Javnog tužilaštva. Tužitelji, njene kolege, u proljeće 2024. uputili su zajedničko pismo Visokom savetu tužilaštva u kojem su naveli nedosljednosti u radu tužilaštva i nestručnost vodeće osobe u složenoj materiji kaznenog i međunarodnog humanitarnog prava. Oni su smatrali da je Tužilaštvo u njenom mandatu pokazalo “poražavajuću inertnost u unapređenju regionalne saradnje i u proaktivnom pristupu prema nadležnim tužilaštvima zemalja u regionu. Ovo je naročito izraženo u pogledu prava na pravdu žrtava srpske nacionalnosti koje su zapostavljene”, naveli su.

U mandatu Stanojkovićeve Javno tužilaštvo izvodilo je čudnu praksu, kazao je Lazić, a to se prvenstveno odnosilo na pravilo da se regionalnom suradnjom bavila samo “glavna” s uvijek istim tužiteljima.

– Svi mi ostali nismo učestvovali ni na jednom sastanku s predstavnicima tužilaca Bosne i Hrvatske. Nismo bili obaveštavani o sastancima. Tek kada bi nam se izneo neki predmet, mi bismo saznali da se sastanak dogodio. To je tako funkcionisalo do maja. Sada svi tužioci učestvuju u regionalnoj saradnji. Saradnja s Bosnom u periodu do pre godinu dana opravdavala je smisao postojanja Javnog tužilaštva u Srbiji. Da nije bilo ustupljenih optužnica iz Bosne, mogli smo slobodno zaključati vrata. Mi skoro i da nismo imali sopstvenih optužnica – opisao je Lazić.

Do preokreta u bosansko-hercegovačkom Tužiteljstvu za ratne zločine dolazi prije deset godina kada na ovim predmetima počinje raditi 36 tužitelja. Ukupno je optuženo preko 1000 osoba sa oko 370 osuđujućih presuda. Sud Bosne i Hercegovine izrekao je preko 3500 godina kazne. Kako je naveo Ivan Matešić, zamjenik glavnog tužitelja, na mapi BiH ne postoji nijedna općina u kojoj je bio oružani sukob, a da se nije desio bar jedan takav događaj.

– Kada pitate udruženja i civilno društvo, uvijek je stav da to može bolje. Nikad neću odbacivati njihove kritike. Ovo nije pitanje samo pravne struke, ovo je društveno-političko pitanje. To ostavlja posljedice na društvo. Ja imam osjećaj da političke elite nikad nisu htjele procesuirati ove zločine. To se desilo na pritisak međunarodne zajednice. U Bosni imamo situaciju da jedna grupa jednog entiteta daje ime škole presuđenom ratnom zločincu. Druga grupa organizira doček optuženog iz Haaga. Treća grupa ima organizaciju koja financira obranu okrivljenih, pripadnika isključivo jednog naroda. Svaka naša optužnica i sudska presuda izazvat će posljedice u medijskom prostoru – objasnio je Matešić.

Miroslav Dasović, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Osijeka, period pristupnih pregovora s EU smatra najuspješnijim u procesuiranju ratnih zločina u Hrvatskoj. Suradnja Hrvatske sa Srbijom u procesuiranju ratnih zločina odvija se prema sporazumima, a suradnja s BiH je u posljednje vrijeme intenzivirana. Smatra da protok vremena najviše šteti u istrazi.

– Kod mene troje iskusnih kolega odlazi u mirovinu, dolaze mladi pravnici s Općinskog državnog odvjetništva. Nezadovoljni smo brojem nepoznatih počinitelja, s optuženima koji nam nisu dostupni i suđenjima u odsutnosti. Osobno politički pritisak nisam doživio. Iskusio sam pritisak određenih udruga i medija. Jedna takva udruga je podnijela kaznenu prijavu protiv Vojislava Stanimirovića. Napisali su da je sudjelovao u napadu na Borovo Selo, da je u vukovarskoj bolnici odvajao ranjenike za strijeljanje. Sve su mu to pripisali bez argumenata. Ja sam morao suvislo odgovoriti i opet proći kroz goleme spise. Tu su se čak pojavili i lažni svjedoci. Kada sam odbacio prijavu, krenulo je šikaniranje na jednoj TV emisiji – otkrio je Dasović.

Bivša tužiteljica Drita Hajdari govorila je o periodu kada su suđenja za ratne zločine na Kosovu bila u nadležnosti UNMIK-a i EULEX-a. Tek 2016. su domaći tužitelji dobili nadležnost da se bave ratnim zločinima. Oko 900 predmeta ratnih zločina i 2000 predmeta o nestalim licima EULEX je ustupio Specijalnom tužilaštvu Kosova, kazala je Hajdari.

Tužitelji su se složili da regionalna suradnja, iako postoji, nije dovoljna. Apsolutni prekid suradnje između Kosova i Srbije od 2018., suđenja u odsutnosti, nedostupnost okrivljenih koji žive u drugim državama, nedostatak dokaza te smrt svjedoka i počinitelja ratnih zločina, sve to utječe na neophodno razrješavanje najtežih zločina protiv čovječnosti.

Izvor: portalnovosti.com