U deset sati i šesnaest minuta, Most konačno popušta pod razornom silinom projektila i u tih nekoliko sekundi tokom kojih ga Neretva prima u svoje naručje, čini se kao da prisustvujemo smrti nečega većeg, nečega što nadilazi samo ljudsko postojanje – možda smrti Historije ili, u najmanju ruku, smrti jednoga svijeta, oličenog u petostoljetnoj, multietničkoj tradiciji Mostara.
Gledam to, iznova: neposredna sadašnjost u koju se upisuju snimci s kompjuterskog ekrana još je bremenita tjelesnim sjećanjima na opsadu grada. Obuzima me saosjećanje, bridak i potresan osjećaj bratstva, ni traga onom strahu od prije trideset jedne godine.
Razmišljam kako tih nekoliko trenutaka uhvaćenih kamerom sažimaju užas opsade u cjelini; kolektivan, apstraktan užas u kojem je sudbina namijenjena gradu, zapravo, sudbina Mosta koji se survava u nestanak.
Pa ipak, rušitelji nisu uspjeli: grad je preživio. Mi smo preživjeli.
Jesmo li preživjeli?
1.
Lile su kiše. Dvadeset četiri sata nakon rušenja Starog Mosta, 10. novembra 1993., hrvatski je predsjednik, Franjo Tuđman, u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu primio delegaciju tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne (HR HB), na čelu s predsjednikom Matom Bobanom i predsjednikom vlade, Jadrankom Prlićem. Nakon što je poslušao podužu Prlićevu elaboraciju stanja u Zapadnoj Bosni, te nakon što je otpočela rasprava o prijedlozima za nove ministre u Vladi HR HB – upravo su bili govorili o Zulfi Roboviću, inžinjeru elektrotehnike, članu Muslimanske demokratske stranke, koju je osnovao Ismet Hadžiosmanović, hrvatskom vodstvu vrlo blizak čovjek – Tuđman u jednom trenutku prekida Prlića: „Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio?“
Iako često koristi ovakve prilike da Tuđmanu pokaže svu raskoš svoje elokvencije, daleko od toga da prevejani Prlić ne zna kada riječ treba prepustiti drugome. Mate Boban, koji je već toliko kompromitovan zločinima u Hercegovini i Srednjoj Bosni da Tuđman ozbiljno razmišlja o njegovom nasljedniku, preuzima odgovornost na sebe, ali vjerovatno samo zato što zna da to Tuđman očekuje od njega, odnosno zato što zna da to i jeste pitanje implicitno upućeno njemu, ne Prliću ili bilo kome drugom u sobi. „On je – bile su strašne kiše – toliko pucan prije, tako da je sam pao“, odgovara Boban.
S ličnog gledišta, s gledišta njegovog odnosa prema Tuđmanu, Bobana ništa bolje ne opisuje od te infantilne reakcije, koja se može objasniti jedino strahom da ne kaže nešto dostojno Tuđmanove osude. Možda se pomalo i mrzi zbog toga, ali ako i jeste, sigurno osjeća da nema mnogo izbora, pogotovo otkako su se svi okomili na njega; svi – to znači i domaća i međunarodna javnost, i njegove kolege, i kolege iz Hrvatske, i hrvatski katolički vrh, i sam Vatikan, a čini mu se, što ga daleko najviše tišti, donekle i sam Tuđman. Koliko god bio svjestan da pritisak međunarodne diplomatije na hrvatsku politiku prema Bosni i Hercegovini postaje sve snažniji – ponajviše zahvaljujući zvjerstvima koja su je pratila od samog početka, a koja je dobrim dijelom ili naređivao bez Tuđmanovog znanja ili prešutno odobravao ili pak bespogovorno sprovodio u djelo – toliko mu je, po svoj prilici, teže nositi se s izazovima uloge koju mu je Predsjednik dodijelio. Ne bi to Tuđmanu, naravno, nikada priznao, ali duboko u sebi on vjerovatno zna da je to tačno.
U svakom slučaju, ono što i kako Boban govori ne zvuči kao istina, međutim Tuđman, koji u tom trenutku još ne zna, kao što to, izgleda, ne zna niko od prisutnih, da je rušenje Starog mosta zabilježeno kamerama iz istočnog dijela Mostara, ponaša se kao da mu vjeruje, odnosno kao da mu uopće ne pada na pamet pretpostavka da Boban laže, što mu svakako ne bi bilo prvi put. Nije nemoguće da u tom trenutku i on razmišlja o Bobanu, kao što možda Boban razmišljao njemu: nakon smjene Stjepana Kljuića u februaru 1992., on je za njega bio jedini logičan, iako ne i najbolji mogući izbor za mjesto predsjednika HDZ-a Bosne i Hercegovine. Istina, bilo je mnogo ozbiljnijih i pametnijih kandidata, kandidata s mnogo više političkog iskustva, koji su bolje od Bobana razumjeli i stanje u zemlji, i stavove svoga članstva, ali Boban je za njega bio upravo savršen: politički potkapacitiran i ljudski bezličan, s karakterom na koji su presudno uticale navike stečene u komunističkoj partiji, čiji je član bio još od 1958. godine, on nikada nije dovodio njegov autoritet i odluke u pitanje. Ali iako je to osobina koju kod njega jako cijeni, Tuđman je svjestan da je Bobanovo vrijeme isteklo i da će morati uraditi ono što se sve više pokazuje neophodnim, pogotovo kada je u pitanju međunarodna javnost: napraviti kadrovski rez s namjerom da iz vodstva tzv. HR HB i podružnice HDZ-a u BiH odstrani trulo tkivo, te na taj način spasi svoj velikohrvatski projekat ili ono što je još od njega ostalo.
I Perica Jukić, predsjednik Zastupničkog doma tzv. HR HB, inače alfa i omega HVO-a Žepče i jedan od ključnih ljudi kada je u pitanju osnivanje koncentracijskih logora za Muslimane u Hercegovini, i Tuđmanov Ministar vanjskih poslova, Mate Granić, koji također prisustvuje sastanku, iznose hrvatskom predsjedniku svoja viđenja izlaza iz čitave situacije. No, za razliku od Jukića, koji predlaže kreiranje javnog narativa utemeljenog na Bobanovoj tezi o obrušavanju Mosta usljed loših vremenskih prilika i ratnih dejstava, Granićev plan mnogo je konkretniji: budući da je Most srušen i da će hrvatska strana vjerovatno biti optužena za njegovo rušenje, jedini način da se srede stvari, prema njegovim riječima, jeste da se određenim kanalima utiče na izjavu komande Španskog bataljona UN-a (SPABAT), u čijoj se zoni odgovornosti Stari Most i nalazi, s ciljem da ona bude povoljna po Hrvatsku, odnosno po Herceg-Bosnu. Međutim, mnogo brže nego što je to u tom trenutku iko od njih i pomislio, i Granićev i Jukićev prijedlog pokazali su se sasvim izlišnim, jer su izvještaji i SPABAT-a i Posmatračke misije Evropske zajednice (PMEZ) od 8. i 9. novembra već konstatirali da je još dan prije rušenja Stari most stavljen izvan upotrebe usljed cjelodnevnog granatiranja, odnosno da je njegovo rušenje posljedica neprekidne tenkovske vatre s položaja i po naredbi HVO-a.
Ali nisu samo navedeni izvještaji bili prepreka realizaciji Granićevog, odnosno Jukićevog plana; prepreka je bilo još nekoliko, ali su dvije bile vrlo ozbiljne. Prva: izvještaj novinske agencije Reuters od 10. novembra, za koji niti Granić, niti iko od prisutnih na sastanku u Predsjedničkim dvorima u tom trenutku nije mogao znati, a koji navodi riječi vojnog glasnogovornika UN-a, Billa Alkmana, kao i glasnogovornika HVO-a Vese Vegara. I jedan i drugi gotovo da govore istu stvar, iako im se izjave razlikuju: Alkman kaže da je „zadnji udarac“ Starom mostu stigao s položaja HVO-a, dok Vegar, vjerovatno bez prethodne konsultacije s nadređenima ili uz konsultacije koje su iz ko zna kojih razloga urodile neočekivanim proturječjem, tvrdi da je rušenje Starog mosta posljedica neprekidnog granatiranja, jer se most nalazio na strateški važnom mjestu, u blizini, kako je naveo, muslimanskih položaja. I druga: Televizija Bosne i Hercegovine narednih je dana emitirala snimke granatiranja, odnosno rušenja Starog mosta[1], koje su napravili Jimmy James i Nedžad Kasumović i kada se, 23. novembra, Tuđman sastao sa svojim Ministrom odbrane i ključnim čovjekom za Bosnu i Hercegovinu, Gojkom Šuškom, te s Načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske, generalom Jankom Bobetkom, te su snimke već bili preuzeli svi relevantni svjetski mediji, čime su raspršene i posljednje dvojbe oko toga kako je Most srušen.
Šušak i Bobetko. Mnogo šta, zapravo, Tuđmanu tog, 23. novembra, ne ide u prilog: ni situacija na ratištima u Bosni i Hercegovini, pogotovo u okolici Gornjeg Vakufa, gdje su u sedmicama koje su prethodile tom sastanku, snage Hrvatske vojske doživjele još jedan fijasko u pokušaju da ovladaju ovim malim gradom u Srednjoj Bosni; ni objavljivanje uredbe Ministarstva odbrane Republike Hrvatske kojom on lično postavlja Antu Rosu na mjesto zapovjednika Glavnog stožera Hrvatskog vijeća odbrane u Narodnim novinama – „Kako ste mogli Ministar odbrane i načelnik Glavnog stožera izdati ovakvu naredbu kojom potvrđujete da Hrvatska vodi rat, da je direktno upletena, da i ja stalno naglašavam da ste sve ovo skupa morali graditi kao dobrovoljno…“ – niti već spomenuti snimak rušenja Staroga mosta, kojim je vanjskom imidžu Hrvatske nanesena nepopravljiva politička šteta. Osjetno ljut, Tuđman pita obojicu: „Tko je naredio i zašto da se ruši most u Mostaru?“
No, odgovora nema, što može da znači da ili Šušak i Bobetko zaista ne znaju ko je i zašto naredio da se sruši Stari most u Mostaru ili pak znaju, ali kao i Boban, i Prlić, i Jukić zavlače Tuđmana. Ako je druga pretpostavka tačna, ako Šušak i Bobetko zaista znaju ko je nalogodavac rušenja, ali ne žele da njegovo ime otkriju Tuđmanu, to može biti iz dva razloga: ili kako bi ga zaštitili od mogućih posljedica ili kako bi prikrili da su i sami umiješani u zločin. U svakom slučaju, ogorčeni hrvatski predsjednik, koji je bio siguran da je dvadesetak dana ranije, u Vili Dalmacija, u Splitu, uspio urazumiti svoje ljude u HVO-u da ne čine ništa što bi privuklo pažnju javnosti, pogotovo nakon afere s koncentracijskim logorom Dretelj, pokušavajući im objasniti koliko je teško izdržavati pritiske Međunarodne zajednice i istovremeno tajno ratovati u Hercegovini i Srednjoj Bosni, i koji se sada uvjerio da je bio potpuno u krivu – ili on nije znao kako da ih urazumi, ili ih je bilo nemoguće urazumiti – zahtjeva od ministra Šuška i načelnika Bobetka pismeni izvještaj o čitavom događaju, te insistira da se počinioci smijene i kazne, a „možda čak i izvedu pred vojni sud“.
Istraga. Tuđman, dakle, zahtjeva izvještaj, ali ne iz moralnih principa, jer morala niti je imao, niti ga je kao političar, a pogotovo kao predsjednik i agresor mogao imati; on je naprosto svjestan da bi nakon televizijskog emitovanja HV-ovog i HVO-ovog barbarskog rušenja vrlo autentičnog, kulturno-historijskog spomenika svjetske baštine, agresija Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu mogla duboko zaglibiti u kaljuži javnih osuda, koje bi na koncu vodile ka nužnoj diplomatskoj reakciji i gubljenju podrške ono malo preostalih prijatelja u Međunarodnoj zajednici. I zaista, već istoga dana, Okružno vojno tužilaštvo u Mostaru, koje je predstavljao tužitelj, Mladen Jurišić, otvorilo je istragu protiv trojice vojnika HVO-a, zbog osnovane sumnje da su samoinicijativno i bez naređenja učestvovali u rušenju Starog mosta. Radilo se o posadi tenka Pete gardijske brigade iz Vinkovaca, za koji je utvrđeno da je, tokom 8. i 9. novembra 1993. godine, s brda Stotina granatirao Stari most; to su Tomo Topić, Dragan Rezić i Senaid Čarčić. Međutim, sudski postupak nikada nije okončan, niti su javnosti ikada saopšteni razlozi zbog kojih je došlo do njegove obustave, a istu sudbinu doživjela je i istraga koju je godinu i po dana nakon Tuđmanove smrti, tačnije 23. maja 2001. godine, pokrenuo istražni sudija Kantonalnog suda u Mostaru, Vjekoslav Lovrić, zbog čega je nad cijelim slučajem ostalo nekoliko otvorenih pitanja, prije svih pitanje da li su navedeni vojnici zaista djelovali samostalno, u šta je teško povjerovati, ili je postojala komandna odgovornost njihovih nadređenih starješina.
Bilo kako bilo, jedno ime se od samog početka neprestano dovodilo u vezu s rušenjem: ime bivšeg zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, Slobodana Praljka. Tome je ponajviše doprinosio sam Praljak često dajući kontradiktorne i dvosmislene izjave: izjave koje, istovremeno, i odbacuju optužbe da je naredio rušenje Starog mosta, ali i koje apsolutno ne dopuštaju da ga se isključi kao mogućeg nalogodavca (zapravo je cijelo vrijeme ostavljao utisak nekoga ko bi u hrvatskoj javnosti, odnosno u onom njenom dijelu koji je podupirao velikohrvatsku politiku Franje Tuđmana, vrlo rado pokupio zasluge za to, samo kada bi postojala mogućnost da zbog toga ne bude sudski procesuiran); još manje nam dopušta da ga isključimo ono što znamo o njemu, o njegovom vrlo kompleksnom karakteru i njegovoj ratnoj biografiji.
Šarada. Vraćam se na jedan Praljkov intervju, koji je još 30. aprila 1994. godine, dao zagrebačkom Radiju 101, a u kojem je negirao da stoji iza rušenja Starog mosta, objasnivši da „za to nije bilo nikakvih vojnih razloga“; no, ne navodim ovdje njegovu izjavu zbog toga, već zbog onoga što je rekao poslije: „No, ako bih procijenio da zbog vojnih razloga most treba srušiti“ dodao je, „ja bih ga srušio. (…) Srušio bih Stari most za prst jednoga svoga vojnika.“ Istu rečenicu, samo u drugim jezičkim varijantama, izgovorio je u to vrijeme nekoliko puta i tek kada je postalo izvjesno da će završiti kao jedan od optuženih u predmetu „Prlić i ostali“ pred Međunarodnim tribunalom pravde u Den Haagu, njegov narativ počeo se mijenjati, ali kao i mnogo čemu drugome što je govorio, manjkalo mu je dosljednosti i, prije svega, istinitosti: najprije je tvrdio da je neovisno od organa vojnog tužiteljstva, proveo samostalnu istragu i da zna ko je srušio Stari most, ali da to ne želi javno reći jer „ne želi okrivljavati nekoga drugog da bi sebe zaštitio“, da bi nakon toga došao na suludu ideju da je Most srušila Armija R BiH podmetanjem eksploziva u lučnu konstrukciju mosta, što je bila i zvanična teza njegove odbrane tokom suđenja u slučaju „Prlić i ostali“, koju su poduprli i takozvani eksperti iz Zagreba: inžinjer hemije, dr. Muhamed Sućeska, te dvojica inžinjera mašinstva, dr. Slobodan Janković i dr. Aco Šikanić.
Međutim, već u to vrijeme sve ono što je Praljak govorio pred Sudskim vijećem, uzimano je s ogromnom rezervom, jer je još od svog prvog pojavljivanja u Den Haagu, tokom suđenja Mladenu Naletiliću Tuti, tada u svojstvu svjedoka, neprestano pokušavao obmanuti Tribunal, ali usprkos tome što ga gotovo niko u sudnici nije uzimao zaozbiljno dok je pokušavao osporiti tvrdnje tužilaštva da je most oboren tenkovskim projektilima s brda Stotina – svjedok tužilaštva Enes Delalić, u jutro 9. novembra, amaterskom je kamerom iz potkrovlja svoje kuće u Donjoj Mahali čak uspio snimiti položaj tenka i taj je snimak prikazan na suđenju – on je nastavljao svoju šaradu s punom sviješću o tome da ne brani sebe, svoju čast i čast hrvatske države, kako su cijelo vrijeme tvrdile njegove pristaše, nego projekciju te časti u hrvatskoj javnosti, to jest onom njenom dijelu koji ju je i stvorio.
2.
Činjenice. No, da li je Praljak zaista stajao iza rušenja Starog mosta u Mostaru kao što je to često implicirao u svojim izjavama ili je to bio samo jedan od načina da na sebe skrene pažnju javnosti za kojom je kompulzivno čeznuo? Odmah da kažem da tačan odgovor na ovo pitanje nije moguće dati, ali jeste moguće približiti se istini u onoj mjeri u kojoj nam to dozvoljavaju dostupne činjenice. Valja krenuti od najvažnije: Slobodan Praljak izabran je na mjesto Zapovjednika Glavnog Stožera HVO-a 24. jula, što je položaj koji predstavlja vrh hijerarhijske strukture unutar HVO-a, i s tog je mjesta otišao 8. novembra 1993. godine, dakle isti dan kada je počelo granatiranje uže gradske jezgre Mostara i kada je zbog silnih oštećenja, kako to navode izvještaji SPABAT-a i PMEZ-a, Stari most već bio stavljen van funkcije. Sutradan, 9. novembra, na mjesto Zapovjednika Glavnog stožera postavljen je Ante Roso, iz čega proizilazi jednostavan zaključak da Praljak nije mogao odaslati naredbu za granatiranje Mostara regularnim vojnim kanalima, jer je tada već bio razriješen dužnosti. No, nije to mogao ni Roso, jer 8. novembra kada je granatiranje počelo, Roso je, barem tehnički gledano, još bio general zbora Hrvatske vojske.
I tu dolazimo do druge važne činjenice: reagujući na oslobađanje Vareša,naredbu za stupanje u ofanzivna dejstva, u sklopu kojih je vršeno „selektivno granatiranje Mostara u različitim vremenskim razmacima“, a samim tim i Starog mosta, izdao je dozapovjednik Glavnog stožera HVO-a, Milivoj Petković i odmah je proslijedio zapovjedniku Zbornog područja (ZP) Mostar, Miljenku Lasiću; Lasić ju je dalje dostavio nižim nivoima u vojnoj hijerarhiji HVO-a i to: Sektoru Sjever, Sektoru Jug, Sektoru Obrana Mostara i 2. lakoj artiljerijskoj raketnoj bateriji HVO-a. Gotovo istog trenutka po prijemu, oružane snage HVO-a Petkovićevu su naredbu počele provoditi u djelo, a to potvrđuje i izvještaj o borbenim dejstvima, kojeg je 8. novembra u 19:00 sati, Lasić uputio Glavnom stožeru HVO-a, navodeći da je „sa Stotine od 8:10 sati čitav dan djelovao naš tenk sa 50 projektila po rejonu Starog grada“, te da je „oko 14:00 sati djelovao naš minobacač MB 82 mm sa 2 mine također po rejonu Starog grada“. Kao što znamo, granatiranje je ujutro nastavljeno istim intenzitetom tako da u izvještaju od 9. novembra, Lasić navodi da je „oko 10.00 sati, naš tenk sa nekoliko projektila gađao unaprijed zadani cilj. Oko 10.15 sati naši izviđači sa Huma dojavili su da se Stari most srušio, a o uzroku rušenja nisu znali ništa reći.“ Nije teško pretpostaviti da je „unaprijed zadani cilj“, zapravo, Stari most.
Ideja. Međutim, to što nije bio u mogućnosti da naredbu za napad na Mostar, odnosno rušenje Starog mosta, proslijedi potčinjenima u skladu s vojnim protokolom, nipošto ne znači da Praljak s njom nije bio upoznat, pa i više od toga: da to nije bila njegova ideja. Naprotiv. Lišen intuicije i smisla za realnost, bez svijesti o tome šta se smije, a šta ne smije učiniti, ali prije svega kao samoljubivi osobenjak nezdravo željan pažnje javnosti, koji je na osnovu ličnog iskustva – dva završna razreda gimnazije, Praljak je pohađao u Mostaru, gdje su mu dugo vremena živjeli i roditelji – vrlo dobro znao koliku je simboličku ulogu u poimanju vlastitog identiteta za svakog Mostarca imao Stari most, Praljak se doimao savršenom osobom za takvu zamisao. Priliku da je saopšti Glavnog stožeru, te zapovjednicima najvažnijih jedinica HVO-a u Hercegovini, svakako je imao pretposljednjeg dana na svojoj dužnosti Zapovjednika HVO-a, 7. novembra, u Tomislavgradu; unatoč tome što se u zapisniku s tog sastanka ne navodi ništa što bi potvrdilo navedenu tezu, sasvim je razumno – a to je potvrdio i kasniji razvoj događaja – zaključiti da su dan prije početka ofanzivnih dejstava na Mostar, glavni ljudi u vojnoj strukturi HVO-a razgovarali o tome.
Ne želim reći da nije moguće da su do te ideje prije Praljka, ili umjesto Praljka, ili zajedno s Praljkom došli drugi visoki oficiri HVO-a, no sve iako nije njegova, ta se ideja, kao i odabir trenutka, savršeno uklapaju u Praljkov psihološki profil: znao je da odlazi s mjesta Zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, čak šta više, već ga je čekala nova funkcija u Ministarstvu odbrane Republike Hrvatske, kod svog starog prijatelja Gojka Šuška, mogao se mirno povući i nastaviti graditi vojnu karijeru unutar struktura Ministarstva odbrane i Hrvatske vojske, ali on je želio otići u velikom stilu, kao što će to učiniti i 29. novembra 2017., želio je uraditi nešto čime će na nezaboravan način završiti predstavu u kojoj je tri i po mjeseca glumio – da, glumio, jer Praljak nije imao nikakvog vojnog obrazovanja, nije čak odslužio ni nekada obavezni vojni rok u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA), i da bi uopće mogao obavljati funkciju glavnokomandujućeg snaga HVO-a, morao je raditi ono što je smatrao da bi na njegovom mjestu radio oficir s ozbiljnim portfeljom, školovana vojna osoba ili strateg s iskustvom kojem su povjereni životi desetina hiljada vojnika; drugim riječima, morao je glumiti ulogu koju mu je historija dodijelila ili za koju je mislio da mu ju je dodijelila, učeći iz onog što je u međuvremenu doživio kako bi usavršio svoju glumu – morao je naći nešto dovoljno veliko i važno da zadovolji glad, nešto što bi mu, uz sve počasti, donijelo i ličnu ispunjenost, te tako zauvijek s njega skinulo davno nabačenu stigmu udbaškog sina, komunističkog skorojevića, hrvatomrsca, Mirkovog malog.
Nakon odlaska s mjesta zapovjednika Glavnog stožera HVO-a – izvještaji SIS-a kasnije će potvrditi da se povukao nakon sukoba s Mladenom Naletilićem Tutom, kojeg će na suđenju u Den Haagu braniti braneći, zapravo, Franju Tuđmana – Slobodan Praljak je jedno vrijeme obavljao funkciju predstojnika Hrvatskog kulturno-informativnog zavoda da bi poslije toga, na vlastiti zahtjev otišao u prijevremenu penziju i posvetio se biznisu s duhanom; kao i Milivoju Petkoviću, koji je odlikovan čak sedam puta, Tuđman mu je 1995. godine uručio Red Bana Jelačića, priznanje koje se dodjeljuje „dužnosnicima, časnicima i zapovjednicima postrojbi za iznimno uspješno zapovijedanje postrojbama Oružanih snaga Republike Hrvatske, te za osobite vojne zasluge u njihovom ustroju i razvitku, te postrojbama i drugim ustrojstvenim jedinicama Oružanih snaga Republike Hrvatske“, a uz Jelačićev bio je i nosilac Reda kneza Domagoja s ogrlicom, te Spomenice domovinske zahvalnosti i Spomenice domovinskog rata. Iako ga je pod snažnim pritiskom Međunarodne zajednice, pogotovo Sjedinjenih Američkih Država, tri mjeseca nakon rušenja Starog mosta smijenio s mjesta predsjednika tzv. HR HB zbog umiješanosti u ratne zločine u Hercegovini i Srednjoj Bosni, Tuđman je iste godine kada Praljka i Petkovića, odlikovao i Matu Bobana, i to s četiri priznanja: Redom Nikole Šubića Zrinjskog, Redom Ante Starčevića, te Spomenicom Domovinskog rata i Spomenicom domovinske zahvalnosti. Sve do suđenja u Den Haagu, niti jedan oficir u hijerarhijskoj strukturi HVO-a, niti politički zvaničnik u civilnoj vlasti ovoga tijela ili tzv. HZ HB, pa čak niti tročlana posada tenka Pete gardijske brigade HV-a iz Vinkovaca, protiv koje su bile pokrenute dvije istrage, nisu privedeni pravdi, niti su na bilo koji način sankcionirani od strane hrvatske države zbog odgovornosti za zločin urbicida, odnosno rušenje Starog mosta u Mostaru.
Kraj sna o velikoj Hrvatskoj. Kada je 2001. godine, tužilaštvo Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju saslušavalo Jadranka Prlića, tada još u svojstvu osumnjičenog, ovaj bivši predsjednik Vlade HVO-a rekao je istražiteljima da „nijedan vojni i civilni cilj ne može opravdati rušenje Starog mosta“; istu stvar, samo znatno ranije i na nešto drukčiji način, izjavio je i Slobodan Praljak, u već pomenutom intervjuu za zagrebački Radio 101, objasnivši tada hrvatskoj javnosti da za rušenje Starog mosta nije bilo nikakvih vojnih razloga. Gotovo sam siguran da bi isti zaključak izvelo i Žalbeno vijeće Međunarodnog suda u Den Haagu da je tužilaštvo tada bilo u posjedu snimka Hrvatske vojske do kojeg je došla Jedinstvena organizacija boraca Hercegovačko-Neretvanskog kantona u ljeto 2022. godine, a na kojoj se jasno vidi kako je Stari most srušen, odnosno u kakvom se stanju nalazio neposredno prije nego su ga tenkovske granate oborile u Neretvu.
U kontekstu događaja na ratištima u Srednjoj Bosni, rušenje Mosta dovodi se u vezu s padom Vareša u ruke Armije RBiH, 4. novembra 1993. – ako pretpostavimo da je sve zaista bila Praljkova ideja, onda je ta okolnost važna i zbog toga što se vremenski poklopila s drugom, još važnijom: njegovim odlaskom s mjesta Zapovjednika Glavnog stožera HVO-a; u tom slučaju, iako je nemoguće reći da li je Praljak na tu ideju nadošao u prvim danima novembra 1993. ili je možda o njoj razmišljao već duže vrijeme, pad Vareša je bio ili je barem mogao biti savršen uvod u posljednji čin njegove predstave, događaj nakon kojeg mu nije bilo teško uvjeriti Glavni stožer da u gubitničkom nezadovoljstvu i osvetničkom gnjevu zaboravi na Tuđmanove naredbe iz Vile Dalmacija, u Splitu, te prihvati njegovu zamisao – ali, u širem kontekstu, u kontekstu događaja koji su započeli agresijom na Bosnu i Hercegovinu, uništavanje kulturno-historijskih spomenika i vjerskih objekata bilo je dio vojne i političke strategije najprije srpskog, onda i hrvatskog rukovodstva, s ciljem brisanja njene multietničke suštine.
Kao i politika bilo kojeg nacionalizma bilo gdje u svijetu, tako je i velikohrvatska politika Franje Tuđmana, te njegovih vazala s ove strane hrvatske granice, u suštini bila zasnovana na pretpostavci da će nacija postati veća i jača ako se homogenizuje, odnosno ako se s geografskog i kulturnog prostora na kojem živi odstrani (ubije, protjera, uništi) svaki „suvišni“, u ovom slučaju, nehrvatski element. U tom smislu rušenje Starog mosta jeste bio ozbiljan psihološki udarac ionako napaćenom stanovništvu istočnog Mostara dovedenog na ivicu biološkog opstanka: mjesecima se već živjelo kao u nekoj vrsti velikog koncentracijskog logora, bez struje, hrane i pitke vode; ljudi su pogibali svakodnevno, što od artiljerijskog i snajperskog djelovanja HVO-a, što na desetke drugih, normalnom ljudskom umu nepojmljivih načina (moja pranena, na primjer, umrla je od gladi, u Blagaju, u zimu 1993. godine), ali zbog diplomatske štete koju mu je prouzrokovao, to je ponajviše bio udarac Tuđmanovom velikohrvatskom nacionalizmu, odnosno njegovom snu o velikoj Hrvatskoj. Udarac, od kojeg se njegova politika prema Bosni i Hercegovini nikada nije uspjela oporaviti.
Najvažniji film u historiji Mostara. Kao što rušenje Starog mosta sadrži šifru Praljkove osobnosti ili je barem moje lično uvjerenje da je sadrži, tako sadrži i šifru ili važan dio šifre za razumijevanje osobnosti tzv. HR HB, ali ponajviše zbog činjenice da je zabilježeno kamerama, odnosno zbog toga što su ga u televizijskim programima širom svijeta vrlo brzo nakon što se desilo mogli vidjeti milioni ljudi; bila je to globalna reklama za ono što je ta paradržavna tvorevina uistinu bila, a ne ono što su Tuđman, Šušak ili Boban govorili da jeste. Na kraju je ispalo da su u očajničkoj žurbi i, pri tom, što se nikako ne smije zaboraviti, riskirajući vlastite živote da snime granatiranje, možda čak i rušenje Starog mosta tokom 8. i 9. novembra 1993., Eldin Palata, Nedžad Kasumović, Jimmy James i Enes Delalić uradili nešto što, u tom trenutku, nisu ni slutili da rade: snimili su možda i najvažniji film u historiji Mostara.
Zahvalnost dugujem direktoru BHRT Belminu Karamhemedoviću, kao i ekipi zaposlenih u Arhivu BHRT-a, te novinaru Aliji Behramu, koji su mi pomogli da djelimično razriješim enigmu vezanu za prvo emitiranje snimaka rušenja Starog mosta na Televiziji BiH.
Zahvalio bih se i mom prijatelju, također novinaru, Dariju Mehmedoviću na nesebičnoj pomoći u nastojanju da dođem do navedenih informacija.
IZVORI:
– Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, presuda Pretresnog vijeća u predmetu „Prlić i ostali“, tom II;
– Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, presuda Žalbenog vijeća u predmetu „Prlić i ostali“, Sažetak;
– Arhiv BHRT;
– „Stenogrami o podjeli Bosne“, Centar za kritičko mišljenje, Mostar, 2017.
– „Kako je srušen Stari most: činjenice“, Slobodan Praljak, Oktavijan, d.o.o., Zagreb, 2006.
– „Dnevnik mimara“, Safet Oručević, Centar za mir i multietničku saradnju, Mostar, 2024.
– Feral Tribune, 9. maj 1994., str. 11
– Nezavisne novine, 29. juli 2003., str. 6
– Vareš 1993.: zaboravljena tragedija hrvatskog naroda (3) | Geopolitika News
– Slobodan Praljak – Wikipedija
– Odlični zločinci – Portal Novosti
– Mate Boban – Wikipedija
[1] Iako je na osnovu postojećih snimaka u arhivi BHRT-a, kako mi je rečeno, nemoguće utvrditi da li se pod kartičnim opisom „kadar praznog prostora gdje je nekad bio Stari most“, a koji se u arhivu BHRT-a pominje 10. novembra 1993. godine, zaista radi o snimcima rušenja Starog mosta, po sjećanju jednog od tadašnjih uposlenika Televizije BiH, navedeni snimci su emitirani upravo tada. To se, zapravo, poklapa s onim što mi je, za potrebe pisanja ovog eseja, rekao novinar Alija Behram, u to vrijeme dopisnik lista Oslobođenje iz Mostara, a to je da su snimci Jimmyja Jamesa i Nedžada Kasumovića, koji je snimio granatiranje Starog mosta 8. novembra, već 9. novembra u poslijepodnevnim satima otpremljeni „putem spasa“, preko planine Prenj, prema Sarajevu, odnosno prema uredništvu Televizije BiH. Precizan opis „kadrovi rušenja Starog mosta, granate obrušavaju ostatke mosta“ u arhivi BHRT-a nalazi se na kartici Dnevnika od 20. novembra 1993. godine.
Enes Delalić je iz potkrovlja svoje kuće u Donjoj Mahali uspio snimiti tenk na brdu Stotina koji je 8. i 9. novembra pucao po Starom mostu. Njegov snimak bio je jedan od ključnih dokaza na suđenju u predmetu „Prlić i ostali“ pred Međunarodnim tribunalom pravde u Den Haagu.
Snimak Eldina Palate, koji je najkompletniji i koji prikazuje trenutke neposredno prije i tokom urušavanja Starog mosta u Neretvu, prvi put je javno emitovan tek nakon završetka rata.
Izvor: tacno.net
