Porodice nestalih u ratu i učenici u BIH tri decenije bez prava na istinu

Trideset godina od kraja rata, porodice u Bosni i Hercegovini još tragaju za više od 7.000 nestalih iako je to jedan od najvažnijih procesa poslijeratne tranzicijske pravde. Dok sa osjećajem usamljenosti traže svoje nestale članove, porodice žele da mlađe generacije o tome šta im se desilo uče na osnovu sudski utvrđenih činjenica. Ali vlasti u BiH se i dalje ne mogu dogovoriti o radu komisija koje bi utvrdile zajedničku istinu o proteklom ratu.

Kraj je augusta 2024. godine kada, na Međunarodni dan nestalih osoba, Aljonka Dželetović ispred Državnog parlamenta poručuje kako je krajnje vrijeme da svi nestali budu pronađeni i dostojanstveno sahranjeni.

Ona vjeruje da se tužioci ne trude dovoljno i da su pod prevelikim utjecajem politike, pa zbog toga proces traženja nikada nije završen do kraja.

“Jer naši nisu nestali na nekom velikom području, BiH je malo područje”, kaže Aljonka.

Već godinama ona zapravo traži isto za sebe i druge porodice, vođena željom da pronađe posmrtne ostatke starijeg brata Milenka Milovića.

Njemu se gubi trag od juna 1992. godine na području Mostara.

“Od malih nogu ono što znam – da me štitio, čuvao, nismo se svađali nikada, uvijek me gledao kao malu sestru koju treba da zaštiti, da pazi, da pazi na svaki njen korak – i prilikom odrastanja i sve do rata, sve je to tako stalno bilo”, kroz suze ga je opisala novinarima ranije, tokom snimanja kampanje Detektora “Još tragam za…”.

Potraga za nestalima postala je njena životna misija. Aljonkina priča samo je jedna od priča porodica više od 7.000 nestalih osoba iz BiH, koje imaju pravo da ukopaju svoje najmilije.

Ali njihovo pravo Bosna i Hercegovina nikada nije do kraja shvatala ozbiljno. U nacrtu dokumenta strategije tranzicijske pravde se garantira pravo porodica da dobiju informacije o sudbini njihovih nestalih članova, ali i društva u cjelini da sazna istinu o događajima iz rata kako bi se spriječila revizija prošlosti i negiranje zločina, a počinioci kaznili. BiH taj dokument nikada nije zvanično usvojila.

Osim traženja nestalih, pravo na istinu obuhvata komisije za istinu i pomirenje, te obrazovanje kroz koje se uči o proteklom ratu.

Nestali u ratu: Kao da se država oprostila od svojih ljudi

Trenutno najveći problem u pronalasku nestalih jeste nezainteresiranost države, društva, ali i tužilaštava, vjeruje Dželetović. Porodice nestalih prepuštene su same sebi.

“Jednostavno, oni su se pomirili s nekom cifrom koja se traži… Kao da se država oprostila od tog broja ljudi, a oni su, ustvari, na tako maloj teritoriji”, kaže ona.

Za nestanak brata, bivšeg vojnika Vojske Republike Srpske, najodgovornijom smatra Republiku Srpsku.

“Moji su svi pomrli, ostala sam samo ja, koja sam glasna, ali ja nemam nikakvih benefita od toga. Moj jedini benefit je što se osjećam kao čovjek”, kaže Dželetović, koja godinama ponavlja kako je broj od više od 7.000 osoba za kojima se još uvijek traga zaista veliki za one koji nisu našli posmrtne ostatke svojih najmilijih.

Najviše nestale djece je prema mjestu stradanja prijavljeno u Bravnicama kod Jajca, na području Javorske Kose i na području sela Medari u Hrvatskoj, podaci su Centra.

Ni porodice nestalih iz Grabovice nikada nisu pronašle posmrtne ostatke troipogodišnje Mladenke Zadro i njene majke Ljubice, koje su pripadnici Armije Bosne i Hercegovine ubili u septembru 1993. godine.

Potraga Mladenkinog brata Gorana Zadre za sestrom i majkom Ljubicom traje već 31 godinu. Posmrtni ostaci njegovog oca, djeda i bake su pronađeni i ukopani.

“Da budem brutalno iskren – kada živimo u državi kako živimo, onda smo se nekako naučili miriti sa stvarima koje nisu normalne”, kaže on.

“I ja ću sutra nekad umrijeti, i svi ćemo, i bit će mi žao da taj dio nije nekako završen onako kako spada iz poštovanja prema žrtvama, prema tom kako su završili, i na kraju krajeva, prema samoj istini za generacije koje dolaze iza nas”, dodaje Zadro.

Smatra da nema ozbiljnog interesa za pronalazak nestalih osoba.

“To nekome ne odgovara, i to je naša priča, maltene u svim sferama. Ako nekome ne odgovara, neko tamo stavi rampu, skloni u ladicu, ‘ne diraj to, ne čačkaj’. To je moje osobno mišljenje, jer da je drugačije, onda bi rezultat bio drugačiji”, kaže on.

U traženju nestalih kroz godine su se smjenjivali različiti problemi, no još uvijek je najveći nedostatak informacija o pojedinačnim i masovnim grobnicama te nepristupačni tereni i nedostatak resursa.

U Institutu za nestale osobe dolazak do informacija znatno se razlikuje u odnosu na početak rada ove institucije, kada su informacije davali očevici ili ljudi koji su odlučili da prekinu šutnju, objašnjava predsjedavajuća Kolegija direktora Instituta Saliha Đuderija. Neki su nailazili na posmrtne ostatke u svojim dvorištima, povratnici su nailazili na tragove, municiju.

“Razlog nedostatka informacija su i određeni slučajevi koji su se vodili na sudovima koji su direktno inkriminirali određene grupe ljudi koji su još uvijek aktivni u javnom i političkom životu”, kaže ona.

Budžet koji je država davala Institutu ranije je bio veći, ali se godinama smanjivao.

Tokom 2023. godine u BiH ekshumirani su posmrtni ostaci 60 osoba, a Institut se, osim s nepouzdanim informacijama o lokacijama, suočavao s nedostatkom opreme, patologa i drugih resursa za rad.

Godinama se broj nestalih čiji se posmrtni ostaci ekshumiraju ili identifikuju, na godišnjem nivou postepeno smanjivao. Pandemija koronavirusa je doprinijela da se ovaj proces dodatno uspori.

Politička rasprava o brojevima nestalih osoba, ali i o tome iz kojih je područja najviše nestalih, pruža ključni uvid u složenost problema nestalih nakon rata 90-ih, objašnjava u svom policy paperu rađenom za Detektor istraživač Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu i saradnik Nizozemskog instituta za istraživanje kriminala i podrške krivičnom pravosuđu Mirza Buljubašić.

“Problem nestalih osoba u BiH je politiziran, često fokusiran na etničke interese umjesto na humanitarni problem. Stoga se ističe potreba za depolitizacijom ovog pitanja i većom političkom voljom za njegovo rješavanje”, kaže Buljubašić.

Zbog protoka vremena i nestanka svjedoka, nerijetko su nove generacije te koje preuzimaju na sebe potragu za članovima porodice koji još uvijek nisu pronađeni.

U grobnici “Dizdareva njiva” kod Rogatice, među 29 tijela, posmrtne ostatke djeda i amidžića pronašao je Emin Ćurevac. Rođen nakon rata, o prošlosti je učio od oca i porodice. Njegov otac preminuo je prije dvije godine i nije dočekao pronalazak još dva člana porodice.

“Jednom prilikom sa svojim ocem, kada smo bili na šehidskom mezarju ‘Seljani’, pitao sam oca zašto pored dede i mog amidžića stoje još dva mjesta prazna. On je rekao da su ta dva mjesta namijenjena kad se nađu Sejdalija i Uzeir Ćurevac. Međutim, moj otac nije dočekao. Moj otac je preselio prije dvije godine i ja sam shvatio da je to ostavljeno od njega meni u amanet, i ja sam sada stupio u tu borbu”, kazao je Ćurevac.

Trauma i psihološke posljedice na porodice i otpor iskopavanjima ključni su izazovi u pronalasku nestalih, objašnjava Buljubašić, uz političke i etničke instrumentalizacije, kao i ograničen pristup informacijama i nedostatak resursa.

“U nekim područjima BiH postoji lokalni otpor prema iskopavanjima i istraživanjima. Porodice nestalih osoba, povratnici, često su stigmatizirani u svojim zajednicama, što može dodatno otežati njihovu borbu za pravdu i istinu”, navodi on.

Među njegovim preporukama su jačanje institucionalnih okvira, obrazovne inicijative o nestalim osobama i podrška žrtvama i njihovim porodicama.

Društvo ima određen nivo empatije za porodice koje traže svoje članove, smatra Dželetović.

“Da neko kaže: ‘Daj više da riješimo ove probleme, dajte svi da skočimo da pomognemo tim ljudima’ – toga nema… Pitanje nestalih je jako bitno za pravdu, istinu i pomirenje, ali ne ispunjava se. U naravi se ne ispunjava. Sporo i nikako”, dodaje ona.

Koliko nestalih se još uvijek traži?

Prema podacima Instituta za nestale osobe, u Bosni i Hercegovini je tokom rata nestalo više od 30.000 osoba, među kojima i gotovo 1.000 djece. Većina njih pronađena je do 2017., od kada je proces usporio pa se – skoro 30 godina od okončanja rata – i dalje traga za više od 7.000 osoba.

Čak 29 beba prije navršene godine dana života nestalo je u BiH tokom rata, dok se još uvijek traga za 373 maloljetne osobe. Zato je Detektor pokrenuo Bazu nestale djece u ratu, sa željom da sačuva uspomenu na njihovo postojanje kroz svjedočanstva preživjelih članova porodica, a u nadi da će utjecati na one koji znaju lokacije masovnih grobnica da ih otkriju.

Presudama Haškog tribunala je utvrđeno da je u julu 1995. godine na području Srebrenice ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka, dok su tijela nekih od njih pronađena u više masovnih grobnica. Među njima su do sada ekshumirani posmrtni ostaci 445 djece i maloljetnika.

Oko 150 djece ekshumirano je s područja Donjeg Podrinja – Vlasenice, Zvornika, Srebrenice, Bratunca, Šekovića, koja su ubijena prije genocida.

Za oko 1.000 osoba s ovog područja – među kojima je još djece – i dalje se traga.

Kod Ključa su, kako je ranije za Detektor ispričao Amor Mašović, bivši član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH, tokom ekshumacije otkrili da je na tijela 77 ubijenih u jami “Lanište 1” – bacan otpad.

Mašović je opisao da su izbacivali smeće i spustili se na dubinu od oko 18 metara, gdje je pronađen novi sloj žrtava i u njemu dodatnih 111 tijela. Pronašli su i cuclu bebe za koju su znali da je – s bratom, četverogodišnjim Almirom, majkom Besimom i još članova porodice Džaferagić – ubijena u Biljanima 10. jula 1992. godine.

“Uplašili smo se da tijelo te bebe, nakon što je pronađena majka, brat i ostali članovi porodice, jednostavno nije bilo u jami. Zadnjeg dana, kada smo već strahovali da smo možda s otpadnim materijalom izbacili to sićušno tijelo, otkrili smo posmrtne ostatke četveromjesečne Amile Džaferagić”, kazao je Mašović.

Tokom rata je u Prijedoru ubijeno 102 djece. Prema podacima Udruženja “Izvor“, na području ovog grada se i dalje traga za još 32 maloljetne osobe.

Iz Centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske ranije su za Detektor naveli da je, gotovo 30 godina nakon rata, teško doći do informacija o nestalim osobama, naročito od svjedoka. Na spisku nestalih Republike Srpske nalazilo se 31 dijete, od kojih je 22 identifikovano, a za posmrtnim ostacima devetero njih još se traga.

Najviše nestale djece je prema mjestu stradanja prijavljeno u Bravnicama kod Jajca, na području Javorske Kose i na području sela Medari u Hrvatskoj, podaci su Centra.

Ko je sve tražio nestale?

Međunarodni komitet Crvenog krsta (MKCK) je nakon rata predvodio Radnu grupu za nestale osobe do 1999. godine. Grupa je uključivala predstavnike bivših zaraćenih strana, visokog predstavnika, lokalne organizacije Crvenog krsta i udruženja porodica nestalih osoba. Uspostavili su proces za prikupljanje zahtjeva za traženje nestalih osoba, što je omogućilo stvaranje vjerodostojnih popisa nestalih.

Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, predratne komisije za ratne zarobljenike i nestale transformirane su u Državnu komisiju za traženje nestalih osoba, zaduženu za lociranje, dokumentiranje i identifikaciju nestalih. Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) osnovana je 1996. na inicijativu američkog predsjednika Billa Clintona, s ciljem da riješi humanitarna pitanja nestalih osoba u bivšoj Jugoslaviji. ICMP je, uz podršku SAD-a, koordinirao procese ekshumacije i postavljao standarde za rad na identifikaciji. Ovi napori postavili su temelje za kasnije državne mehanizme u Bosni i Hercegovini, uključujući formiranje Državnog tima za traženje nestalih osoba i uspostavu centralnih evidencija.

Iako su postignuti značajni napori u lociranju i identifikaciji nestalih, izazovi poput političke volje i resursa ostali su ključni za potpunu implementaciju zakonskih okvira i podršku porodicama nestalih.

Proces uspostave državne institucije za nestale osobe u BiH počeo je 1998. godine s inicijativom za osnivanje Zavoda za nestale osobe, predviđenog kao zajednički i prekoetnički. Registracija Zavoda od ICMP-a u sarajevskom Kantonalnom sudu 2000. godine označila je ključni korak u ovom procesu. Uloga Vijeća ministara BiH postala je značajna 2003. godine, a u augustu 2005. formalno je osnovan Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH) zajedničkim naporima Vijeća ministara BiH i ICMP-a. Do kraja 2007. aktivnosti i osoblje entitetskih komisija za nestale osobe prenesene su na Institut.

Državni zakon o nestalim osobama, usvojen u novembru 2004., obuhvatio je prava porodica nestalih osoba, uključujući pravo na informacije o sudbini i mjestu nestanka, pravo koje se temelji na Ženevskim konvencijama iz 1949. i njihovim Dodatnim protokolima iz 1977. godine. U 2006. je Ured visokog povjerenika za ljudska prava (OHCHR) definirao “pravo na znanje” kao ljudsko pravo, čiju zaštitu mora garantirati država.

U međuvremenu, Parlamentarna skupština BiH je 2004. godine usvojila Zakon o nestalim osobama, jedini pravni okvir na državnom nivou koji se bavi žrtvama rata, uspostavljajući osnove za stvaranje državne institucije zadužene za potragu za nestalim osobama, centralni registar i poseban fond za podršku porodicama.

Zakon predstavlja rezultat interakcije između međunarodnih i domaćih aktera koji su uticali na stvaranje novih socijalnih politika u poslijeratnom periodu. Zakon je fokusiran na socio-ekonomsko osnaživanje žrtava kroz novčane transfere, socijalne politike i besplatno zdravstveno osiguranje, pružajući novi okvir za izgradnju mira i tranzicijsku pravdu. Njegovo usvajanje odražava složenost procesa kompenzacije, gdje se kombiniraju različiti faktori kao što su međunarodna vidljivost, moralni autoritet i kapaciteti za mobilizaciju grupa žrtava.

Ovi elementi, u kombinaciji s političkim kalkulacijama domaćih vlasti i međunarodnim utjecajem, stvaraju prilike za uspjeh politika kompenzacije. Zakon također ilustrira kako se pravda za žrtve i pravo na istinu provode kroz pravne mehanizme koji priznaju patnju i pravo porodica na informacije o sudbini svojih najmilijih.

Unatoč formalnom usvajanju, provedba zakona susrela se s izazovima, uključujući finansiranje fonda i administrativne prepreke, što pokazuje kako politička dinamika može utjecati na efikasnost pravne zaštite. Zakon o nestalim osobama stoji kao primjer kako zakonske inicijative mogu olakšati procese tranzicijske pravde, pružajući pravni okvir za adresiranje pitanja nestalih osoba, ali i kao podsjetnik na složenost implementacije takvih zakona u politički i etnički podijeljenim društvima.

Zakon o nestalim osobama u BiH postavio je temelje za stvaranje centralnih evidencija nestalih osoba i definirao socijalna i ekonomska prava članova njihovih porodica. Ključni dio zakona je bilo osnivanje Instituta za nestale osobe, u suradnji s Međunarodnom komisijom za nestale osobe i Vijećem ministara BiH, smatranim ključnim za ostvarivanje međunarodnih ljudskih prava.

Osnivanje Instituta za nestale osobe označilo je važan korak naprijed u procesu identifikacije i dokumentacije nestalih osoba, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili nacionalnu pripadnost. Centralna evidencija nestalih osoba (CEN) objedinila je podatke iz 12 baza, uključujući fizičke karakteristike i okolnosti nestanka svake osobe, ključne za njihovo lociranje i identifikaciju.

Zakon je također predvidio fond za podršku porodicama nestalih osoba kako bi se ublažile ekonomske teškoće s kojima se suočavaju, ali su entitetske vlade i Vlada Brčko distrikta naišle na poteškoće u dogovoru o uspostavi fonda, što je dovelo do zastoja u njegovom formiranju.

Uloga pravosudnih organa, uključujući sudove i tužitelje, bila je ključna u rješavanju pitanja nestalih osoba, posebno u suđenjima za ratne zločine. Državne institucije i pravosudni organi zajedno čine temelj pravnog i institucionalnog okvira za rješavanje pitanja nestalih osoba, što je ključno za izgradnju mira i pomirenja u postkonfliktnom društvu.

Iako su napravljeni značajni napori, izazovi poput međuentitetske saradnje, kontinuiranog finansiranja i poštivanja prava nestalih osoba i dalje postoje, što ukazuje na potrebu za

Komisije za istinu i pomirenje: Presude kao baza

U BiH proces tranzicijske pravde usporava i nedostatak vjerodostojnih komisija za istinu i pomirenje. Od početka rata do danas ne postoje komisije na državom nivou koje bi utvrdile tačan popis žrtava – imenom i prezimenom – i činjenice za različite događaje.

Ove komisije trebaju da identificiraju i dokumentiraju slučajeve kršenja ljudskih prava i zločina počinjenih tokom konflikata.

Ali pokušaji osnivanja državne komisije za istinu i pomirenje nikada nisu imali podršku vlasti, objasnio je Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske.

“Svi dosadašnji pokušaji bilo domaćih aktera, bilo međunarodnih organizacija i institucija su zapravo bili osuđeni na propast, jer jednostavno i očigledno da u BiH i onima koji su vladali ovih 27 godina nikakva istina i nikakvo pomirenje nije odgovaralo”, kazao je Todorović i dodao da je to jedno od glavnih oružja u rukama vlasti – kontroliranje istine, međuetničkog, međureligijskog nepovjerenja, mržnje i strahova.

Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o žrtvama ratnih zločina (REKOM) pokušala se institucionalizirati, ali je, uprkos podršci javnosti u BiH sa 200.000 potpisa građana na peticiji, također naišla na političke prepreke.

Lokalni političari u BiH općenito nisu pokazivali entuzijazam za inicijative suočavanja s prošlošću, a svaki pokušaj osnivanja komisija za istinu zaustavljen je kada je dosegao političku razinu, navodi Buljubašić.

“Komisije koje su bile lokalizirane suočile su se s političkim manipulacijama i kontroverzama, uključujući nedostatak jasnoće u njenom mandatu, što je u konačnici dovelo do toga da komisija nije uspjela dostaviti izvještaj niti obaviti zadaće u skladu sa svojim ciljevima”, stoji u njegovom policy paperu.

Postojalo je nekoliko inicijativa za pokretanje komisija za pomirenje, objašnjava Đuderija, koja je ranije učestvovala u procesima tranzicijske pravde u državnom Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice.

“Mislim da je vijeme, to je moje sad stručno mišljenje, kad smo započinjali te procese, bilo je dobro, ali je bilo preuranjeno utoliko što tada niko iz institucija vlasti, pa i ovih institucija u kojim sam ja sada, nije imao značajne relevantne podatke koji bi služili kao podloga za provođenje tih procesa”, kaže ona.

Problem je što je krivična pravda, odnosno ono što se dešavalo na sudovima, dosta kasnilo, dodaje.

“Samo je kroz te izvore, reskicirane izjave svjedoka i utvrđivanje nespornih činjenica bilo moguće neke stvari postaviti na neko standardno mjesto”, kaže ona i dodaje da su sami procesi bili toliko zahtjevni jer nije bilo kompromisa u etničkom, nacionalnom i političkom smislu, ni volje da se postigne konsenzus kako bi se formirala državna komisija.

Otpor prema projektu komisije, kako navodi Buljubašić, dolazio je i od udruženja žrtava, koja su trebala biti najveći korisnici i podržavatelji ovakvog mehanizma.

Udruženja žrtava i ženske organizacije izrazili su zabrinutost zbog potencijalne stigmatizacije i retraumatizacije žrtava ratnog seksualnog nasilja koje bi mogle sudjelovati u saslušanjima.

Postojala je zabrinutost među udruženjima žrtava zbog neodgovarajućeg uključivanja u proces i strah od “kompromisne istine” koja bi mogla stvoriti simetriju između njihove patnje i patnje drugih. Udruženja su bila gotovo jednoglasna u odbacivanju ideje o komisiji.

Predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović se prisjeća kako su u to vrijeme neka udruženja deklarativno davala podršku, ali da nije bilo konkretnih rezultata.

“Mi kao udruženja nismo baš u tom momentu bili spremni da na takav način nešto rješavamo. Svi smo mi, bar ja za sebe znam da sam čekao prvo rezultate sudskih postupaka da vidimo kako će i na koji način će se to dobrim dijelom završiti da onda možemo razgovarati o nekoj komisiji koja bi na osnovu toga mogla krenuti dalje”, kaže on.

Komisije za istinu suočavale su se s otporom i na međunarodnoj razini, navodi Buljubašić. ICTY je bio jedan od glavnih protivnika uspostave komisija za istinu, bojeći se da bi komisija mogla potkopati rad Tribunala.

“Mnogi su gledali na inicijative istine i pomirenja kao na moguću distrakciju od pravde, preferirajući pravosudne procese. Postoji općenito nisko povjerenje javnosti u efikasnost i transparentnost državnih i međunarodnih pravosudnih inicijativa, uključujući i one koje se tiču tranzicijske pravde”, navodi Buljubašić.

On smatra da komisije za istinu ne bi trebale biti lokalizirane, niti odvojene od drugih procesa tranzicijske pravde, osobito reparacija, te da bi trebalo uključiti stručnjake različitih disciplina – historičare, psihologe, kriminologe i sociologe – u komisije za istinu, kako bi se osigurala sveobuhvatna analiza i tumačenje prošlih događaja.

Rad komisija treba biti potpuno transparentan i inkluzivan, osiguravajući da sve etničke i društvene grupe imaju jednaku ulogu i zastupljenost u procesu, što može pomoći u smanjenju otpora i povećanju javnog prihvatanja.

“Potrebno je osigurati da su žrtve u središtu procesa, njihove potrebe i priče trebaju biti prioritet, a njihov glas treba biti čujan i poštovan kroz sve faze rada komisije”, naglašava Buljubašić.

Obrazovne i informacijske kampanje potrebne su kako bi se povećala svijest javnosti o ulozi i značaju komisija za istinu, kao i edukacija građana o mogućnostima koje komisije pružaju za društveno pomirenje i pravdu.

On navodi kako bi ove komisije trebale raditi u saradnji s obrazovnim institucijama kako bi poučavanje o novijoj historiji BiH, ljudskim pravima i važnosti tranzicijske pravde integrirale u školske kurikulume.

“Komisije bi trebale imati i edukativnu ulogu, organizirajući javne diskusije, radionice i izložbe koje promiču razumijevanje i važnost procesa pomirenja”, kaže Buljubašić.

Danas postoji temelj za formiranje jedne takve komisije na državnom nivou, smatra Tahirović.

“Mislim da je sada pravo vrijeme za jednu takvu komisiju koja bi imala sada poprilično stvari koje bi mogla koristiti… Trebamo napraviti jedan zajednički narativ koji bi bio svima prihvatljiv, ali da startamo s nečim što imamo”, kaže on.

Kao temelj za to vidi presude Haškog tribunala, Međunarodnog suda pravde, sudova u regionu i BiH, kao i brojne rezolucije, kao sastavni dio jednog ciklusa koji traje od 90-ih godina do danas.

Kakve su komisije pravljene u BiH?

Vijeće ministara je Odlukom iz 2006. godine formiralo Državnu komisiju za ispitivanje istine o stradanjima Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i ostalih u Sarajevu u periodu od 1992. do 1995. godine. Komisija je potrošila oko 230.000 maraka, ali nikada nije napravila izvještaj.

Zadatak komisije je bio da na transparentan način utvrdi masovna i pojedinačna ubistva, sa mjestima posmrtnih ostataka žrtava, masovna i pojedinačna zatočenja, silovanja i seksualna zlostavljanja, te slučajeve deportacije, protjerivanja i nestanka ljudi.

Kako se navodi na stranici Parlamentarne skupštine BiH, komisija Vijeću ministara nikada nije dostavila izvještaj, niti je obavila ijednu obavezu iz svog mandata.

Godinu poslije ove, osnovana je i Komisija za istinu i pomirenje Skupštine opštine Bijeljina. Iz ove komisije su tvrdili da su Skupštini slali izvještaj, ali da on nikada nije došao na dnevni red.

Tri komisije u Republici Srpskoj uspjele su napraviti izvještaje, ali one u konačnici nisu ispunile ciljeve tranzicijske pravde zbog kojih bi trebalo da su formirane.

Vlada Republike Srpske je 2019. godine osnovala Komisiju za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu od 1991. do 1995. i Nezavisnu međunarodnu komisiju za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji od 1992. do 1995. godine, koje su sačinile izvještaje nasuprot sudski utvrđenim činjenicama. Žrtve su izvještaje ovih komisija ocijenile kao novu uvredu i negiranje zločina. Brojke o ubijenima u genocidu nisu se slagale sa sudski utvrđenim činjenicama, zbog čega su stručnjaci optužili međunarodne članove komisije da relativiziraju genocid u Srebrenici.

Osim jednog poglavlja koje se odnosi na ubistva građana srpske nacionalnosti na Kazanima, Izvještaj za Sarajevo je najvećim dijelom sastavljen od poglavlja koja se odnose na povijesni kontekst u BiH, ulogu radikalnog islama, ulogu medija, te fizičke i psihičke aspekte patnje.

Osim toga, analiza Detektora je pokazala da izvještaj negira da su se masakri na sarajevskoj pijaci Markale desili na način kako je to ustanovilo nekoliko sudskih vijeća u Međunarodnom krivičnim sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY), odnosno navode se stavovi koje jedna strana decenijama forsira – da se radi o podmetnutoj eksplozivnoj napravi, da granata nije mogla biti ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske, da nije tačan broj žrtava i da su one naknadno dovožene.

Komisija za Srebrenicu je u izvještaju zaključila da u julu 1995. nije počinjen genocid te da je stvarni broj žrtava upola manji od broja koji se navodi u presudama Haškog tribunala, što su, također, stavovi kojima se koriste politički i ostali akteri iz Republike Srpske i većim dijelom iz Srbije, ali koje nerijetko prenose i mediji u Rusiji.

Formiranju ove komisije je prethodila odluka Narodne skupštine Republike Srpske kojom se odbacuje Izvještaj Vlade iz 2004. godine o dešavanjima u Srebrenici, u kojem se “nedvosmisleno pokazuje da su u području Srebrenice u julu 1995. godine učinjeni zločini velikog obima grubim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava”, kao i da je “RS iskazala odlučnost da se suoči s istinom o događajima iz proteklog tragičnog sukoba”.

Javna izvinjenja koja to nisu

Nakon proteklog rata javna izvinjenja nisu bila česta pojava. Tomislav Nikolić se 2013. godine, dok je bio predsjednik Srbije, u jednom intervjuu izvinio za zločine koje je u ime ove države i naroda počinio bilo koji pojedinac iz tog naroda.

“Ja klečim i tražim pomilovanje za Srbiju zbog zločina koji je izvršen u Srebrenici”, kazao je u intervjuu, iako ubistva više od 7.000 muškaraca i dječaka nije nazvao genocidom.

Na 20. godišnjici obilježavanja genocida u Srebrenici bio je tadašnji premijer a sadašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je, u incidentu do kojeg je došlo, bio gađan kamenjem, poslije čega je napustio Potočare. Nakon toga nikada nije priznao genocid i izričito se protivio usvajanju Rezolucije pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija.

U Srebrenici je 2015. bio i Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, koji je položio vijenac i odao počast bošnjačkim žrtvama u Memorijalnom centru Potočari.

“Istina je da se ovdje desio zločin i žao mi je svih žrtava, ali je činjenica da se dosta politizuje o tim dešavanjima”, rekao je Dodik u Potočarima, a u godinama kasnije postao je jedan od najvećih negatora genocida.

U junu 2016. godine, Bakir Izetbegović, tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH, posjetio je lokaciju Kazana iznad Sarajeva i odao počast stradalim Srbima. On je tada kazao da se nada da će njegov potez inspirirati i druge bh. zvaničnike na slične postupke.

“To ipak nije moj glavni cilj zašto sam ovdje. Jednostavno sam imao osjećaj i obavezu”, istakao je Izetbegović.

Ministar odbrane BiH Zukan Helez je u maju ove godine odao počast civilima hrvatske nacionalnosti koje su početkom septembra 1993. u Grabovici kod Mostara ubili pripadnici Armije BiH.

Helez je za Detektor rekao kako smatra da za ovakav zločin nema opravdanja.

“U ovom slučaju, između ostalih, ubijeno je dijete od četiri godine i 17 žena, i to nikako nije mogao biti legitimni vojni cilj. Za ovako nešto nema opravdanja. Sve majke ubijene djece širom BiH jednako tuguju za njima, tu nema razlike. Ovaj zločin su počinili neodgovorni pojedinci Armije BiH”, izjavio je Helez.

Pozvao je i ostale dužnosnike da odaju počast svim žrtvama u BiH, bez obzira na nacionalnost.

“Trebamo se izviniti i ograditi od onih koji su ubijali žene i djecu. Neka ovo bude poruka da više nikada ne bude rata i žrtava na našim prostorima”, naveo je Helez.

Ali osim istinskih izvinjenja, porodice žrtava i preživjeli čekaju i druge vidove naknade nematerijalne odštete, poput odluke Komiteta protiv torture UN-a iz 2019. kojom se od BiH traži javno izvinjenje žrtvi seksualnog nasilja, kao i isplata štete u što kraćem roku te sistematsko rješavanje problema reparacije žrtvama na državnom nivou. Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH trebalo je dvije godine da formira radnu grupu za pravljenje plana provedbe ove odluke i proces još uvijek nije okončan.

Obrazovanje u službi podjela

Za Almasu Salihović iz Memorijalnog centra Srebrenica učenje o ratnim zločincima kao o herojima u Republici Srpskoj predstavlja novi, najopasniji način za negiranje genocida, relativizacije i izvrtanja činjenica.

“Imat ćete djecu koja su potomci žrtava genocida u Srebrenici ili preživjelih svjedoka genocida u Srebrenici, a koji će moći u udžbeniku historije da pročitaju nešto tako neistinito i jednostavno bolno sigurno za njihove roditelje, a svakako i za njih”, kaže ona.

“A velika opasnost se krije upravo u tome, jer vi kada dokumentujete nešto na institucionalnom nivou, kada se to nađe već u udžbenicima, u knjigama, to je već nova razina i, po meni, možda i najopasnija do sada”, dodaje Salihović.

Prema novom nastavnom planu u Republici Srpskoj, učenici osnovnih škola će od ove godine kroz deset časova učiti o ulozi Ratka Mladića i Radovana Karadžića u “odbrambeno-oslobodilačkom ratu”, ali niti na jednom od tih časova nastavnici nemaju obavezu da kažu kako su njih dvojica osuđeni na doživotne kazne zatvora zbog genocida i drugih ratnih zločina počinjenih u BiH.

Iz entitetskog Ministarstva obrazovanja saopćeno je kako je cilj novog nastavnog plana da se učenicima na objektivan i nepristrasan način predstave događaji, ličnosti i procesi iz neposredne prošlosti, te i da se kod njih razvije kritičko mišljenje za događaje iz rata. Objasnili su da se većina ovih sadržaja već nalazila u programu i udžbeniku.

Prema novom nastavnom planu, djeca bi trebalo da uče o nastanku, Vojsci Republike Srpske, stradanju i zločinima nad srpskim narodom, Glavnom štabu, Vrhovnoj komandi i “herojima rata” – Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Momiru Taliću i Novici Simiću.

Stručnjaci s kojima je razgovarao Detektor smatraju da se na taj način falsificira istina, stvara paralelni svijet i veličaju osuđeni ratni zločinci.

Ovakav način podučavanja učenika predstavlja veličanje ratnih zločinaca, te kršenje Krivičnog zakona BiH, rekao je ranije za Detektor Goran Šimić, stručnjak u oblasti krivičnog prava i tranzicijske pravde.

“Krivičnim zakonom BiH jasno je definisano da presude domaćih i međunarodnih sudova ne mogu biti osporavane, osobe koje su u tim presudama osuđene za ratne zločine, njihova djela ni na koji način ne mogu biti drugačije tretirana nego kao ratni zločin”, objasnio je Šimić.

Za njega, potezi Ministarstva prosvjete i Pedagoškog zavoda Republike Srpske imaju elemente krivičnog djela, ali još uvijek nema presuda odnosno prakse domaćih sudova za kršenje Krivičnog zakona u dijelu o zabrani negiranja genocida i drugih ratnih zločina koji je nametnuo bivši visoki predstavnik Valentin Inzko.

“To je, za sada, samo još jedna politička djelatnost koja iz presuda uzima samo one dijelove koji su podesni za određeni politički narativ”, kazao je Šimić.

U BiH ne postoje jedinstveni udžbenici, dok djeca uče prema tri nastavna plana i programa i tri ratne historije. Stručnjaci i historičari navode da su udžbenici namjerno diskriminatorni te da služe u svrhu stereotipiziranja drugih nacionalnih grupa, kako bi se održale podjele.

Uprkos presudama Ustavnog suda Federacije koje govore o tome da se sistemom “dvije škole pod jednim krovom” krše ljudska prava djece, u nekoliko općina u BiH one i dalje postoje.

Različiti planovi i programi za predmet historije, a pogotovo dio koji se odnosi na rat u BiH, primoravaju učenike osnovnih i srednjih škola da znanje crpe iz sadržaja koji nisu utemeljeni na presudama međunarodnih i lokalnih sudova, što dodatno utiče na širenje dezinformacija i proizvoljno predstavljanje rata.

Profesorica hostorije Melisa Forić Plasto pojašnjava da nastavni planovi i programi sadržavaju teme o posljednjem ratu još od vremena kada se on dešavao, uz prekid dok je preporuka Vijeća Evrope o neizučavanju bliske prošlosti uzimana u obzir.

Od 2018. godine u svim obrazovnim programima za nastavu historije ovaj period je ponovo zastupljen i izrađeni su udžbenici i dodatni nastavni materijali.

“Pristup koji važi za sva tri sistema u udžbenicima – na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku – jeste da se rat obrađuje iz vlastite nacionalne perspektive svakog od tri naroda, uz naglasak na predstavljanje događaja koji će potcrtati žrtve samo vlastitog naroda”, kaže ona.

Dodaje kako razlike postoje u kvalifikaciji rata – agresija ili građanski rat – te o uzrocima rata. Sadržaji se reduciraju i naglasak se stavlja samo na događaje koji će istaći pozitivnu ili ulogu žrtve vlastitog naroda, dok se činjenice o krivici na sve tri strane uglavnom prešućuju.

Analiza Detektora nastala uvidom u udžbenike historije i istorije u BiH i Srbiji pokazala je različito pristupanje ili čak i ignoriranje pojedinih tema, događaja i osoba, kao i fokusiranje na vlastite žrtve i minimiziranje ili zanemarivanje žrtava drugih naroda. Različito su prikazani i opsada Sarajeva, etničko čišćenje, ratni zločini, genocid u Srebrenici te uloge Radovana Karadžića i Ratka Mladića, bivših političkih i vojnih lidera Republike Srpske koji su u Haagu osuđni na doživotne kazne zatvora.

Kasnije je u Tuzlanskom kantonu u dodatku udžbeniku historije za deveti razred devetogodišnje osnovne škole u korištenim izvorima izbjegnuto korištenje domaćih i međunarodnih presuda, ali se autor poziva na knjigu “Armija, ključ mira” Rasima Delića, kojeg je Haški tribunal pravosnažno osudio na tri godine zatvora jer nije preduzeo mjere da spriječi ili kazni zločine mudžahedina počinjene nad srpskim zarobljenicima u blizini Zavidovića.

Tokom snimanja emisije “TV Justice” novinarima Detektora su u jednoj sarajevskoj srednjoj školi učenici završnih razreda kazali da saznanja o ratu imaju od svojih roditelja, drugih članova porodice, ali i preko sadržaja na društvenim mrežama, dok je to u udžbenicima, kako su rekli, na neki način ograničeno.

U Sarajevu su djeca u posljednjih nekoliko godina počela da uče o opsadi grada i genocidu u Srebrenici iz materijala koji se pozivaju na presude, ali nastavnici u glavnom gradu i drugdje, i dalje nemaju dovoljno materijala iz pouzdanih izvora koje mogu koristiti.

Još uvijek ne postoji spremnost za reviziju udžbenika historije, kaže Forić Plasto.

“Historijski narativi u udžbenicima i dalje služe svrsi oblikovanja nacionalnog identiteta i, kao takvi, ne ostavljaju dovoljno prostora za uvođenje pristupa sagledavanja događaja iz više različitih perspektiva, a posebno uvođenja drugačijih tumačenja događaja koji mogu štetiti idealnoj slici koja se nastoji kreirati”, objašnjava ona.

Detektorova Baza sudski utvrđenih činjenica o ratu u BiH je, osim nastavnicima i istraživačima, namijenjena i ministarstvima obrazovanja, kako bi djeca u školi mogla učiti šta je ono što je sudski utvrđeno, a ne kako ga različite strane u ratnom sukobu odnosno nakon njega interpretiraju, uzimajući iz presuda ono što njima odgovara i negirajući relevantne sudske činjenice.

Iz ponuđenih obrazovnih alata nastavnici mogu crpiti materijale za nastavne planove i programe, te metodologije o tome kako predavati o proteklom ratu.

Profesorica Forić Plasto je za Bazu sačinila priručnik za nastavnike i profesore historije kako bi na lakši način mogli pripremiti svoje časove i rad sa učenicima. Dva kantona u Federaciji su potpisala memorandum o korištenju sadržaja Baze, dok su u Sarajevu sa nastavnicima održane i radionice.

Novinari Detektora su bili učesnici Ljetne škole usmene historije u Srebrenici, gdje je predstavljena metodologija kao dokument kojim će se sačuvati kultura, tradicija, historija i prošlost jednog naroda, te obilježiti borba protiv različitih ideologija.

Kako je tekla reforma obrazovanja