U Stupnom Dolu grade budućnost uz sjećanje na ubistva 38 mještana i lomače prije 31 godinu

“Nas osamnaestero smo preživjeli živu lomaču“, kaže Adisa.

Tog dana je ubijen njen otac, dvojica amidža i njihove supruge, te jedan amidžić od bliže porodice.

Stanovnici Stupnog Dola prisjećaju se događaja prije više od tri decenije i navode da ratnih dejstava na ovom području nije bilo do ovog zločina, uprkos sukobu HVO-a i Armije BiH koji je 1993. eskalirao u drugim općinama.

Mještani se prisjećaju kako se tokom 1992. do oktobra 1993. živjelo prividno normalno s komšijama Hrvatima, sve dok u Vareš nisu došle izbjeglice iz Kaknja, kada počinju verbalna dobacivanja. U selo su, govore za Detektor, u to vrijeme mogli unijeti ograničen broj namirnica.

Od mještana je HVO tokom 1993. tražio da predaju oružje, ali su predstavnici Mjesne zajednice to odbili.

“Iznad Stupnog Dola je selo Mir, hrvatsko selo, gdje su svaki dan prolazili, hodali, išli svojim obavezama prema Varešu, nije bilo nikakvih problema“, kaže Adisa koja je išla u srednju školu u Vareš tokom 1992. i 1993.

Iznenadni zločin čiji obim niko nije slutio

Adisu Likić i ostale stanovnike je iznenadio napad HVO-a u jutarnjim satima, a niko nije ni slutio obim zločina koji će uslijediti u narednim satima – ubistva 38 osoba, od kojih je većina zapaljena kao i kuće i štale, silovanja, pljačkanje imovine. Među ubijenima je i petero djece uzrasta od dvije do devet godina.

“Nije niko očekivao, svi smo bili u nekom jutarnjem filmu. Selo je opkoljeno sa svih strana, što je pješadija, a podršku su imali s Peruna, Bijelog Borja, s većim oružjem, gdje su pucali na selo“, kaže Adisa dok pokazuje lokacije s kojih je pucano na selo prije nego su vojnici došli do kuća.

Stanovnici Stupnog Dola kažu da se najprije začula granata za koju smatraju da je bio znak za napad, nakon čega je počela pucnjava.

Ona se s roditeljima, bratom i ostalim komšijama sklonila u podrum jedne obližnje kuće, kada su pred objekat došli pripadnici HVO-a.

“Kad su došli tu pred podrum, izveli su nas sve i razdvojili žene i djecu na jednu, i muškarce na drugu stranu. Od tri muškarca, dvojicu su upucali, trećeg, mog amidžića, zaklali, tu nama pred očima“, priča Adisa i navodi da su djevojke odveli silovati i seksualno zlostavljati, te da je bilo male muške djece koja su sve to gledala.

“I, na kraju, ubili su još jednu ženu. Njih su poslije bacili u vatru i zapalili, a nas žive zapalili u ljetnoj kućici“, prisjeća se sagovornica Detektora.

Paljevine nisu pošteđeni ni drugi objekti, među kojima je stara kuća Nizame Likić koja priča da se s djecom i svekrom sakrila u podrum nove kuće, gdje je ubrzo došlo još komšija.

“U jednom momentu donose nam ranjenika. Kako smo mi otvorili vrata, ovdje u ovog komšije kuća već u plamenu uveliko. Pogledala ja, gori kuća i ova moja gdje smo živjeli“, priča Nizama.

Tada govori komšiji da bi je trebali ugasiti, jer neće imati gdje prenoćiti.

“Rekoh, ja ću se popeti na tavan, samo mi pratite šlauf da mi ne izgori od tih glavinja koje padaju. Tako je i bilo, obukla sam neku kabanicu, oni su me polili vodom. Popela sam se na tavan. Edhem i komšinica Šerifa, oni su pratili taj šlauf da ne bi pregorio“, opisuje Nizama kako je ugasila krov kuće.

Dok su bili u podrumu, Nizama kaže da su na spratu čuli korake i nekog kako prevrće stvari, ali nije dugo trajalo. Ubrzo im je rečeno da idu dalje s ostalim stanovništvom, te su napustili kuću.

Njena komšinica Remzija Likić je s kćerkom u zadnjem trenutku uspjela pobjeći iz kuće kroz prozor, kada su vojnici zapalili susjedne objekte i došli do njihovih ulaznih vrata. Priča da je tog jutra njen 13-godišnji sin odveo krave na ispašu i zadesio se u trenutku napada u zaseoku u kojem je ubijeno deset mještana, dok se ona s kćerkom sklonila u podrum kada je zapucalo.

“Hoćemo nešto da ponesemo, kao u cekeru. I ona ovako izbacila kroz prozor i kaže: ‘Mama, eno ih.’ I vidjeli su nas. Kaže: ‘Vidi one dvije’. I mi smo kroz prozor na ovu stranu izašle… Kroz prozor smo iskočile, oni su na vrata došli. U zadnjem momentu“, objašnjava Remzija, mještanka Stupnog Dola u poznim godinama.

Ona se s ostalim mještanima uspjela skloniti u obližnju šumu, gdje se našla sa svojim tada 13-godišnjim sinom. Neki od stanovnika su se nakon nekoliko dana predali snagama HVO-a u Pajtovu, a neki pripadnicima UNPROFOR-a.

Nedovoljno kazni za prizore zapaljenih i izmasakriranih mještana

Sve kuće u Stupnom Dolu su zapaljene, a obimu zločina prvi su svjedočili pripadnici UNPROFOR-a kojima je HVO nekoliko dana kasnije dozvolio da uđu u selo. Uz izgorjele kuće, pripadnici mirovnih snaga tada nalaze izmasakrirana i zapaljena tijela mještana. Početkom novembra 1993. snage HVO-a napuštaju Vareš, kada ovo područje oslobađaju pripadnici Armije i ulaze u selo.

Nizama Likić se prisjeća kako joj je brat, koji je bio u civilnoj zaštiti, pričao da nisu pronašli Adisa Likića, sina njenog djevera, i Hafu Likić, mještanku koja je stanovala na brdu, nakon čega se sa suprugom zaputila u Stupni Do.

“Dolazimo do te kuće, sve je srušeno, jeza te hvata. Sjela sam tu i pomalo kao prevrćem tu paljevinu, ima i cigle, i kamena, i svega. I nalazim komad džempera. I malo ispod toga našla sam kosti od dva prsta, i nisam mogla dalje…. To je toliko teško, toliko mučno, da od momka od sedamnaest godina, koliko je tada imao, tražiš kosti“, priča nam Nizama.

Mještani kažu da posmrtni ostaci Hafe Likić nikada nisu pronađeni.

Haški tribunal je zbog zločina u Stupnom Dolu osudio Ivicu Rajića, bivšeg zapovjednika Operativne zone HVO-a u Kiseljaku, na 12 godina zatvora nakon priznanja krivice, kao i šestoricu bivših političkih i vojnih zvaničnika takozvane Herceg-Bosne na ukupno 111 godina zatvora.

Državni sud je na 15 godina zatvora osudio Miroslava Anića zvanog Firga, bivšeg pripadnika Jedinice za posebne namjene “Maturice“ u sastavu brigade HVO-a “Ban Josip Jelačić“ iz Kiseljaka, dok su presudama kantonalnih sudova osuđeni još jedan bivši pripadnik “Maturica“ – Dominik Ilijašević zvani Como na 14 i nekadašnji pripadnik vareškog HVO-a Ermin Ćurtić na pet i po godina. Ilijašević je prije 11 godina iskoristio zavodske pogodnosti i pobjegao u Hrvatsku.

Presudama je utvrđeno da je Rajić pripadnicima jedinica “Maturice“ i “Apostoli“ iz Kiseljaka dao naređenje za napad na Stupni Do, koji su do ovog mjesta došli sa dodijeljenim vodičima, među kojima je bio Ćurtić.

Stanovnici Stupnog Dola ne kriju razočaranost u pravosuđe zbog malog broja procesuiranih zločina, a posebno što su vlasti omogućile Ilijaševiću da iskoristi zavodske pogodnosti i pobjegne iz BiH. Predsjednik Mjesne zajednice Stupni Do, Emir Likić, navodi i da pravosuđe nije dovoljno obraćalo pažnju na lokalne jedinice HVO-a.

“Ima ljudi koji su ih prepoznavali, njih je više bilo, jer nije mogao jedan ili dva voda iz Kiseljaka da napadnu. Oni su preuzeli automatski komandu u Varešu, zato je Ivica Rajić odgovarao u Hagu“, kaže nam Emir Likić.

Iz Državnog tužilaštva su za Detektor potvrdili da imaju u radu predmet koji je u fazi prijave i istrage, a odnosi se na događaje na više lokaliteta, između ostalog i na Stupni Do.

Na zločin iz oktobra danas podsjećaju i ruševine nekoliko kuća. Obnova uništenih kuća je započela nekoliko godina po okončanju rata u BiH, nakon čega se i stanovništvo počinje vraćati na svoja ognjišta.

U ovom mjestu je bilo i 10-ak srpskih kuća, koje su njihovi stanovnici napustili. O njihovom boravku svjedoči pravoslavno groblje koje su članice Udruženja “Žene Stupnog Dola“ ogradile i uredile, što je bila jedna u nizu njihovih aktivnosti u ovom mjestu od 2008., a koje ženama pomaže da prevaziđu traume iz prošlosti.

Uprkos obimu zločina, mještani Stupnog Do i općine Vareš okrenuti su zajedničkoj budućnosti sa svojim komšijama Hrvatima, i za suživot na ovom području kažu da je na zavidnom nivou. Želja im je, kako kažu, samo da se otkrije čija je bila ideja da se u oktobru 1993. sravni sa zemljom Stupni Do, selo koje tada nije imalo nikakvog strateškog značaja.

“Samo je bitno imenovati, imena i prezimena, razdvojiti zločin i zločince od normalnog naroda, da bi ovaj narod opstao i živio. Drugačije ne možemo opstati“, naglašava Nizama Likić.

S njom se slaže i Adisa Likić koja navodi da se Bošnjaci Stupnog Dola s komšijama Hrvatima druže i obilaze, osim što sarađuju, i da se zbog borbe za egzistenciju svojih porodica manje bave nekadašnjim problemima.

“Lično, nikad zaboraviti i oprostiti neke stvari neću, ali ja moram živjeti 2024., sjećati se 1993., tako da idem naprijed“, zaključuje Adisa.

Izvor: detektor.ba