Život(i) na Kosovu

Napredak i globalizacija su već došli na Kosovo koje je godinama tituliralo za jedan od najnerazvijenijih europskih prostora, a čini se da trenutno od toga najviše profitira privatni sektor, a manje onaj socijalni.

Republika Kosovo je, teritorijalno gledano, najmanja država na prostoru koji se kolokvijalno naziva Balkan, ali je istovremeno i prostor koji je generirao ponajviše političkih problema, od nacionalnih do međunarodnih. Slučaj Kosova u mnogim aspektima predstavlja presedan, ali ponajviše u međunarodnom intervencionizmu u toj zemlji. NATO intervencija na Kosovu 1999. godine, koja je trajala nekoliko mjeseci, a nije bila eksplicitno autorizirana mandatom Vijeća sigurnosti, i danas predstavlja predmet prijepora na visokim pozornicama međunarodne politike, a slično je i s proglašenjem nezavisnosti te zemlje 2008. Lideri Ruske Federacije ponajviše ističu kako je navedeni unilateralni intervencionizam posve promijenio međunarodne odnose i prisilio ih da redefiniraju svoju međunarodnu i vojnu doktrinu, pa očekivano samostalnost Kosova ne priznaju, kao uostalom ni Kina, Brazil, Indija i Južna Afrika – zemlje BRICS-a. No, iako je teško očekivati da će samostalnost Kosova priznati sve zemlje, među kojima su Cipar, Rumunjska, Grčka, Slovačka i Španjolska, faktična realnost Republike Kosovo je nešto što se u biti više i ne dovodi u pitanje, a u vremenu koje slijedi očekuje se djelomična ili potpuna inkorporacija Kosova u međunarodne institucije.

Kosovo nije samo presedan iz perspektive međunarodnih odnosa već je i primjer svekolike nesreće i tuge devedesetih godina, kada su neriješeni politički i nacionalni odnosi eskalirali. Na Kosovu se patilo na strašne i nehumane načine. Znamo da je općenito politika, a poglavito ona u svojim balkanskim oblicima, sklona narativima, herojizaciji i vulgarnim lažima, pa je teško očekivati neki pročišćeni dijalog Beograda i Prištine usmjeren prema budućnosti, tako da su i pogledi na devedesete i godine koje su slijedile suprotstavljeni. No, srećom, društveni odnosi se ne iscrpljuju samo u politici, postoji, makar ponekad, i nešto drugo.

Fond za humanitarno pravo iz Beograda i istoimeni Fond s Kosova, Nataša Kandić i Bekim Bljakaj uz mnoge druge iz mreže RECOM, organizirali su u Prištini XVI forum za tranzicionu pravdu u postjugoslavenskim zemljama koju su posvetili žrtvama. Partnerske organizacije dokumentiraju ljude koji su izgubili život ili su nestali na Kosovu krajem devedesetih godina, od 1998. do 2000. Prikupljaju dokumente, istražuju, razgovaraju sa svjedocima i rekonstruiraju život i smrt mnogih nesretnih ljudi čije je postojanje tih godina nasilno prekinuto. Izdali su već dva toma “Kosovske knjige pamćenja”, jedne bolne knjige koja žrtve sukoba ne promatra samo hladno, kao apstraktne brojeve. Knjiga ih imenuje, donosi njihovo osobnu povijest, njihove migracije prema Zapadu i vraćanje na Kosovo, spominje njihove bližnje i dokumentira brutalni kraj njihovog života. Na jednoj od sesija spomenutog Foruma članovi obitelji žrtava čiji posmrtni ostaci nisu nikada pronađeni podijelili su svoje priče s auditorijem. S velikim emocionalnim nabojem, ali i zajedničkom ljudskosti, pričali su o članovima obitelji, majkama, sestrama, očevima, djeci i bližnjima koji su silovani, izrešetani, zapaljeni, dekapitirani i čiji su ostaci raspršeni po kosovskim prostranstvima. O tome su govorili s tugom, ali bez gorčine, govorili su blago i mirno, iako bi bilo razumljivo da mrze ne samo nalogodavce i izvođače svirepih zločine nego i čitav svijet. Na zajedničkoj pozornici te osobe, različitih etničkih odrednica, vjera i statusa, ujedinile su zajednička tuga i nada u mirniju i humaniju budućnost.

No, nakon svega iz prošlosti, život na samom Kosovu se sada ubrzano razvija: BDP te zemlje raste poprilično dobro, Svjetska banka hvali taj ekonomski aspekt, grade se luksuzni trgovački centri i kompleksi vrlo modernih zgrada. Stanovništvo je mlado – 55% populacije ima manje od trideset godina, a Svjetska banka u mnogim analizama upravo demografiju vidi kao glavni potencijal Kosova. U prilog tome ide prosjek godina stanovništva u prijestolnici Prištini koji je 28 godina, ali upravo ti mladi, prema statistikama svaki drugi, svoju budućnost vide izvan Kosova, a i da se posebno treba pozabaviti radnom produktivnosti i kvalitetom samih poslova i adekvatnijom plaćom. Mladi su radna snaga koja, uz adekvatnu obuku, rast produktivnosti i adekvatnija primanja, može biti nositelj ekonomskog napretka te mlade države. Modernitet, napredak i globalizacija su već došli na Kosovo koje je godinama tituliralo za jedan od najnerazvijenijih europskih prostora, a čini se da trenutno od toga najviše profitira privatni sektor, a manje onaj socijalni.

Prve faze suvremenog kapitalizma su naprosto takve: gradi se mnogo, zapadni lanci hrane i odjeće su posvuda po Prištini, najpopularnija pića u noćnim izlascima su prosecco i aperol spritz, kuhinja je internacionalna, a platni promet – prilagođen ino-doznakama koje dijaspora šalje – dinamiziran je brojnim suvremenim IT rješenjima. Istovremeno, institucionalni odnosi sa Srbijom ostaju neuralgična i nerješiva točka i, razumljivo, većina političkih opcija s obje strane je potpuno skeptična u mogućnost smislenog i funkcionalnog dijaloga na egalitarnoj bazi između dvije suverene države. Prošlost je još predominantna u odnosima dviju suverenih država i čini se da je jedini oblik političkog života susjeda, Kosova i Srbije, neki od oblika tvrde i prijeteće kohabitacije: institucionalno i identitetsko nepriznavanje i minimalna tehnička suradnja pod patronatom međunarodne zajednice. Upravo je zbog toga samostalnost Kosova, presedan iz perspektive međunarodnog prava, bila apsolutna nužnost i polazište za nove odnose dvaju susjeda, koji su unaprijed osuđeni na politički neuspjeh, ali koji makar više neće stvarati nove ljudske žrtve.

Izvor: oslobodjenje.ba