Zločinci u javnosti: Patriotizam koji ratne zločine čini ‘nevažnim’

Od ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prošlo je gotovo 30 godina, dok je od onoga koji se vodio na Kosovu prošlo nešto manje.

Međutim, i pored protoka ozbiljnog broja godina postavlja se pitanje što smo kao ljudi i građani sada posebnih država naučili iz toga rata, jesmo li svi zajedno izvukli neke pouke kao i što prenosimo generacijama koje dolaze.

Upravo stoga mnogi s pravom postavljaju pitanje što smo i koliko naučili posebno u vrijeme kada osuđeni ratni zločinci, koji su odgovorni za brojne ratne zločine i bili su osuđeni na zatvorske kazne, ne pokazuju kajanje, govore kako bi sve to ponovili, gostuju na televizijama, imaju murale po gradovima, pišu knjige…

Sve se to već godinama događa na ovim prostorima, a posljednji slučaj je onaj bivšeg čelnika samoproglašene Herceg-Bosne Darija Kordića koji je na sudu u Haagu osuđen na 25 godina zatvora zbog odgovornosti za ubojstvo 116 bošnjačkih civila u selu Ahmići 1993. godine. Među pobijenim civilima bilo je i žena i djece. Kordić je poslije dvije trećine izdržane zatvorske kazne pušten na slobodu u lipnju 2014. godine. Devet godina kasnije njegove riječi su još jednom sablaznile veliki dio javnosti u Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj.

„Kada me je pitao (prijatelj) je li vrijedilo zatvora, je li vrijedilo rata, ja sam mu rekao sve bih ponovio, ni sekunde ne bih zamijenio. Svaka je sekunda vrijedila“, riječi su Kordića na spornoj snimci koju je objavila televizija N1 poslije koje su uslijedile brojne reakcije.

Međutim, nije Kordić jedini osuđeni ratni zločinac čiji su postupci ili izjave izazvale gnjev javnosti. Niz sličnih slučajeva imamo i u Srbiji gdje su neki od osuđenih ratnih zločinaca redoviti gosti televizijskih emisija. Tu se prije svega ističu Vojislav Šešelj, Dragan Vasiljković poznatiji kao “Kapetan Dragan”, Veselin Šljivančanin…

Nedavno je i Nebojša Pavković, koji je pravomoćno osuđen na 22 godine zatvora zbog zločina počinjenih na Kosovu, putem video linka održao predavanje djeci u jednoj osnovnoj školi u Kaću, nedaleko Novog Sada, na temu herojstva. Uz sve to nikako se ne smiju po strani ostaviti murali osuđenim ratnim zločincima, razne majice s njihovim likovima…

Da ne bude zabune: Hrvatska i Srbija nisu izuzeci jer takvih slučajeva ima i u drugim državama nastalim poslije raspada Jugoslavije gdje se osuđene ratne zločince slavi, diže u nebesa te hvali njihova žrtva za stvaranje države i slobodu određenog naroda. Pri tome se nekako uvijek zaboravlja što su svi ti heroji radili da bi došlo do slobode i koliko su nevine krvi prolili.

Osude sa svih strana

Uz brojne osude, riječi Darija Kordića osudio je i visoki predstavnik Christian Schmidt koji je podsjetio kako je veličanje ratnih zločina kažnjivo zakonom.

“Činjenica da je neka osuđena osoba izdržala kaznu za počinjeni ratni zločin ne znači da je zločin nestao. Ta osoba je i dalje ratni zločinac. Kajanje, žaljenje i oprost su ono što bi trebala tražiti. Ovi komentari Darija Kordića bi se mogli shvatiti kao veličanje i glorifikacija njegovih djela. Veličanje ratnih zločina kažnjivo je zakonom. Pozivam Tužiteljstvo da otvori istragu u ovom predmetu, a mora se provjeriti i postoje li određene posljedice u pogledu presude MKSJ-a u slučaju Kordić”, izjavio je visoki predstavnik.

Na temu koliko smo toga naučili, što smo naučili i kakve pouke izvukli iz prošlosti razgovarali smo i s hrvatskim političkim analitičarem Žarkom Puhovskim, koji je ranije bio i predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora. Smatra kako je na djelu i dalje neka vrsta anestezije i to one opće.

„Ta vrsta anestezije je patriotizam koji počinjene ratne zločine čini irelevantnim. To polazi od formule da je domovina, bila ona u pravu ili krivu, moja domovina – bez obzira na sve. Kod nas je to rodoljublje, a ne domoljublje. Slikovito to znači da je dijelu građana draži Hrvat iz Australije, kojega ne znaju, nego Srbin iz susjedstva kojega godinama znaju. Na žalost, to funkcionira na sve strane. U svemu tome pomažu i državne institucije, a u Hrvatskoj i dio Katoličke crkve na čelu s biskupom Vladom Košićem“, rekao je Puhovski.

Dodaje kako je najgore što se sve to reflektira prema mladima kojima se ne prenosi prava i puna istina o stradanjima u ratu. Podsjetio je i kako je ranije predlagao da se 10. travanj, koji neki slave kao dan NDH, shvati kao „dan nacionalne sramote“ i da bi to trebao biti općeniti stav s obzirom na zvjerstva koja su činjena pod okriljem te samoproglašene države tijekom Drugog svjetskog rata.

Prema njegovim riječima, kada se govori o radu Haaškog suda svaka strana ima svoju istinu i svi tvrde kako je on bio političko tijelo, a na njegov rad gledaju navijački. Tako se u Hrvatskoj govori da je jedina ispravna odluka ona u kojoj su oslobođeni hrvatski generali dok je sve drugo loše. U Srbiji se pak tvrdi da su osuđeni samo Srbi, a od Hrvata nitko iz Hrvatske, nego svi iz Bosne i Hercegovine.

Nema ‘naših’ ratnih zločinaca

„Ljudi moraju shvatiti da nema ‘naših’ ratnih zločinaca, jer ako jesu zločinci onda oni nikako nisu ‘naši’. Sve ovo me nije iznenadilo jer se u društvu stvara takva slika. Iz povijesti nismo ništa naučili ili smo naučili jako malo. Mislim da nema mogućnosti za neki novi rat na ovim prostorima ali imam dojam da bi se, kada bi se on dogodio, ponovno dogodili ratni zločini, s tim da bi se sada počinitelji više trudili da skriju dokaze. Jedino što je pozitivno u svemu ovome je što ljudi sada mnogo manje vjeruju političkim vodstvima nego tijekom ‘90-ih godina. To onemogućava da se zloćudni signali prenose na mase koja je neophodna za rat“, rekao je Puhovski.

Osnivačica beogradskog Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić smatra kako je situacija danas puno lošija nego što je bila u periodu od 2010. do 2015. godine koje je bilo vrijeme koje je obećavalo.

„Danas smo svi zajedno jako daleko od toga perioda što potvrđuju i reči Darija Kordića koji je rekao kako se ne kaje i kako bi sve ponovio. U isto vreme imamo situacije da ratni zločinci drže predavanja deci, da učestvuju u političkom životu, vode institucije, drže predavanja, gostuju na televizijama i slično. U Srbiji smo pre nekoliko dana imali i slučaj da je predsednik države bio na nekoj proslavi u domu osuđenog ratnog zločinca gde su puštane četničke pesme. Njihove reči i dela slušaju i gledaju stotine hiljada ljudi, a najgore i najvulgarnije je trovanje dece“, rekla je Kandić.

Dodaje kako smo se svi zajedno udaljili od toga da želimo biti normalne države gdje vlada vladavina prava i odgovornost. Prema njenim riječima, stvara se klima, a to prije svih rade političari, usađujući jedno mišljenje mladima da oni koji su ratovali i koji su odgovorni za ratne zločine da nisu ništa loše uradili, da su se žrtvovali kako bi donijeli nešto dobro svome narodu.

Truju mlade

„Najgore je što se na taj način uništavaju mladi koji su rođeni daleko posle ratova. Potrebno je puno raditi kako bi se neke stvari promenile i da mladi uče i znaju što se događalo na nekim stratištima, ko je odgovoran i slično bez obzira ko su bili počiniocii“, rekla je Kandić.

Predsjednik vukovarske nevladine udruge Mirovna grupa mladih Dunav Saša Bjelanović kaže kako ta nonšalantnost i nedostatak osjećaja srama ili bilo čega drugoga od strane počinitelja kada govore o stvarima koje su radili tijekom rata govore da se tako nešto može opet dogoditi i to s većom lakoćom. Bjelanović kaže kako je strašno što se mnogi od počinitelja niti ne ustručavaju pričati o raznim detaljima.

„S jedne strane imamo osuđene ratne zločince koji se poštuju i dižu u nebesa na svim stranama. Iako su počinili razna zvjerstva nad drugim ljudima njih se gleda kao narodne heroje. Tu je i država koja stoji iza njih na razne načine jer ne istupa i ne osuđuje njihove postupke. Haaški sud je dijelom odradio svoj posao ali smo u svemu drugome zakazali jer sve ovo što se događa i kako se gleda na te ‘heroje’ nije normalno.

Pri tome nisu niti svjesni da sve to gledaju mladi koji dobivaju sasvim pogrešne informacije i stječu pogrešnu sliku. Radi toga danas imamo situaciju da mladi, koji ne znaju što se događalo i tko je odgovoran, nose majice s likovima osuđenih ratnih zločinaca. Mladi njih doživljavaju kao neke pop zvijezde ili junake filmova. Treba otvoreno reći i da je zakazao i sustav obrazovanja te zato i imamo to što imamo danas i da mladi ne znaju što se događalo na pojedinim stratištima“, zaključio je Bjelanović.

Na istu temu Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, kaže kako je kroz suđenja pred domaćim sudovima i pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu dio javnosti ipak dosta naučio. Dodaje kako pošto velik dio predstavnika institucija i vlada rijetko spominju sudski utvrđene činjenice oni time hrane jednostrane nacionalističke interpretacije povijesti u kojima nema mjesta za priznanje patnje svih žrtava.

“Problem je što se samo neki političari povremeno sjete distancirati od zločina i počinitelja zločina. Da smo kao društva sazrjeli za suočavanje s prošlošću, većina naših predstavnika javno bi osudila zločine u svim primjerenim prigodama. Uz povremene iskorake, ta osuda izostaje, kao i u slučaju nedavno objavljenih riječi Daria Kordića osuđenog za zločine u Ahmićima i Lašvanskoj dolini. Žalosno je da propuštanjem slanja poruke priznanja odgovornosti za pamćenje zločina i njegovih posljedica, koja bi u prvom redu bila važna za preživjele i njihove najbliže, dovode u pitanje proces nasušno potrebne izgradnje povjerenja”, riječi su Vesne Teršelić.

Izvor: Al Jazeera