Ćutanje kao alibi

Trebala je to biti rutinska likvidacija civila, jedna od mnogih koje je te 1992. godine izveo interventni vod prijedorske policije. Učinio im se pogodan put urezan kroz stijenu na obroncima Vlašića. Litica sa oštrim kamenjem i dubokim smrtonosnim ponorom prosto ih je mamila da baš tu zaustave autobuse u kojima je bilo 200 muškaraca koje su tog 21. augusta 1992. godine izdvojili iz konvoja kojim su vršili progon nesrpskog življa iz Prijedora.

Bili su to već profesionalne ubice, pripadnici interventnog voda prijedorske policije su do tada iza sebe već imali nekoliko stotina leševa civila po okolnim prijedorskim naseljima. Čitajući presude zatičemo ih u streljanju ljudi pred džamijom u Čarakovu, muče i ubijaju zatočenike pred ulazom u logoru Manjača, odvode mnoge Prijedorčane kojima se gubi svaki trag, skoro da nema većeg zločina a da nije zabilježeno učešće pripadnika interventnog voda prijedorske policije. Komandir voda je Miroslav Paraš[1], aktivni policajac kojeg su njegovi šefovi postavili da upravlja rezervnim policajcima koji su što dobrovoljno što posebnim odabirom postali dio najozloglašenijeg odreda smrti u Prijedoru, a konkurencija je zaista bila velika. Oko 40 pripadnika tog voda, raspoređeni u dva odjeljenja, proizvodili su smrt 24 sata dnevno, u dvije smjene.

Tog 21. augusta 1992. godine postavljali su lični rekord, namjeravali su ubiti odjednom 200 ljudi. Opasne litice su im se učinile dodatna garancija da će smrt biti sigurna za slučajno odabrane žrtve izdvojene iz konvoja sa preko hiljadu ljudi. Cijelim poslom rukovodio je Miroslav Paraš, a njemu je naredbe davao njegov pretpostavljeni šef Dušan Janković. Paraš je bio taj koji je odabirao ljude za streljanje, on je naredio gdje da se autobusi zaustave. Postrojio je civile u dvije kolone, naredio im da priđu ivici ponora i da prva kolona klekne na sam rub. Zajedno sa drugim pripadnicima voda pucao je u ljude koji su nestajali pred njim pokošeni rafalom ili skokom u ponor.

Iako su tog dana nakon zločina koji nije trajao duže od pola sata svratili u kafanu u Kneževu da nazdrave jedan drugom na čestito obavljenom poslu i podijele plijen od opljačkanog novca i zlatnine, ubrzo će se pokazati da su tog dana počinili brojne neoprostive greške. Ispostavilo se da je ta planinska pustahija zapravo prostor od vitalne važnosti za stanovnike Kneževa, tada Skender Vakufa. Vodovodna mreža im se napajala sa tog prostora a prijetila je i ekološka katastrofa i zarazne bolesti uzrokovane raspadom leševa. Reagovala je prvo komanda kneževske brigade VRS čija je to bila zona odgovornosti i ubrzo su stigle reakcije i pokrenuta istraga vojnih i civilnih vlasti iz Banja Luke.

Taj rutinski zadatak likvidacije prijedorskih Muslimana pretvorio se u pravu moru za pripadnike interventnog voda Službe javne bezbjednosti Prijedor. Nigdje se ratni zločinci nisu toliko namučili sa tijelima nakon zločina. Nigdje u Bosni i Hercegovini. Natjerani su da se spuštaju u provaliju i da sklanjaju tijela u fazi raspada na augustovskoj vrućini. Dizalica koju su dovezli iz Prijedora se pokvarila nakon što su izvukli samo četiri tijela pa su leševe palili, prekrivali kamenjem i gurali u potok. Ispostavilo se da i kod ubijanja nisu bili dovoljno efikasni, čak 12 ljudi je uspjelo preživjeti metke i pad na oštre stijene sa visine preko 40 metara. Jedno vrijeme su se policajci ubice u strahu od hapšenja morali kriti na vikendici od Darka Mrđe, on će biti prvi koji će nakon rata odgovarati za taj zločin pred ICTY u Hagu. Uskoro interventni vod šalju na pravo ratište u istočnu Bosnu gdje ubice upoznaju razliku stvarne borbe od ubijanja nenaoružanih civila. U izvještaju komande 1. krajiškog korpusa iz oktobra 1992. godine vidimo ih na popisu gdje stoji da su: „pripadnici milicije iz Prijedora napustili položaj i pobjegli nazad u svoja mjesta. Odmah pokrenuti krivične prijave za svakog pojedinca i preduzmite druge mjere radi upoznavanja javnosti, pri čemu objavite njihova imena u lokalnoj štampi i na radio stanici, uz poruku da se radi o ljudima koji nisu spremni da brane interese srpskog naroda i podnesu žrtve za stvaranje srpske države.“ U potpisu, general Momir Talić.

Interventni vod je ubrzo nakon zločina na Korićanskim stijenama rasformiran ali ne zbog tog zločina nego zato što nije više bilo potrebe za njegovim postojanjem, najveći dio nesrpskog stanovništva već je bio protjeran a oni manje sretni zatrpani u pojedinačne i masovne grobnice. Niko tada pripadnicima interventnog voda nije ozbiljno zamjerao likvidaciju civila na Korićanskim stijenama nego su prigovori bili zbog toga što su to uradili bez znanja i dogovora sa lokalnim vojnim i civilnim vlastima u Kneževu i što se nisu potrudili da tijela budu sklonjena pod zemlju. Miroslav Paraš je ukazom tadašnjeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića u aprilu 1993. godine odlikovan medaljom majora Milana Tepića a njegov pretpostavljeni policijski šef Dušan Janković, kojeg će Sud BiH za zločin na Korićanskim stijenama osuditi na 27 godine robije, istim ukazom odlikovan je ordenom Miloša Obilića.

Miroslav Paraš je poginuo 8. februara 1994. godine na ratištu u Bihaću zajedno sa još sedam prijedorskih policajaca. Kao odmazdu, njihove kolege i bivši pripadnici interventnog voda su počinili niz zločina nad preostalim Bošnjacima u Prijedoru. Za te zločine iz 1994. godine na Okružnom sudu u Banja Luci osuđeni su Radoslav Knežević, Drago Radaković i Draško Krndija. Radoslav Knežević je osuđen i na Sudu BiH u predmetu za Korićanske stijene. Pored Dušana Jankovića i Kneževića, na Sudu BiH su osuđeni još i Zoran Babić, Milorad Škrbić, Željko Stojnić, Saša Zečević i Marinko Ljepoja, a Damir Ivanković, Gordan Đurić i Ljubiša Ćetić su sklopili sporazum o priznanju krivice.

Svi oni su bili policajci i ovaj zločin je najveći poznati zločin policije Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Visoki policijski zvaničnici nisu se nikada ogradili od ovog zločina, naprotiv redovno se u zgradi policije održava komemoracija u pomen pogibije Miroslava Paraša i drugih policajaca a u prijemnom holu, odmah po ulasku u zgradu, posjetioci se suočavaju sa njegovim likom i imenom na spomeniku. Uz njega na tom spomeniku je i Željko Bulić, pripadnik interventnog voda koji je također učestvovao u masakru na Korićanskim stijenama. Na tom spomeniku nema imena prijedorskih policajaca koji su zatočeni u prijedorske logore i tamo mučeni, poput Emira Karabašića i većine drugih policajaca nesrba koji su ubijeni 1992. godine.

Ime Miroslava Paraša je urezano i na spomeniku u njegovim Donjim Garevcima u predgrađu Prijedora. Na tom spomeniku nema imena troje djece Alena, Ajdina i Maide Dženanović koje su 22. jula 1992. godine u tom naselju u njihovoj kući ubili do danas nepoznati počinioci.

2012. godine gradske vlasti su u sklopu obilježavanja 20 godina od početka rata, zajedno sa boračkim udruženjima, svečano otvorile spomenik sa imenima poginulih pripadnika srpske vojske i policije. Spomenik su nazvali „kameni cvijet“, aludirajući na onaj čuveni spomenik Bogdana Bogdanovića u Jasenovcu, i unutar njega uklesali i ime Miroslava Paraša. Koliko je primjereno stavljati u istu ravan pogibiju vojnika, među kojima je bilo i onih poput Miroslava Paraša, sa stradanjem nedužnih civila u Jasenovcu teško da iko vodi računa u Prijedoru. Međutim, lokacija tog spomenika je krajnje upitna. Nalazi se u parku koji je nekada pripadao srednjoškolskom centru i u neposrednoj blizini je prijedorskih srednjih škola. Elvir Kararić, kojeg je na najdirektniji način na Korićanskim stijenama pogubio Miroslav Paraš pohađao je srednju školu ispred koje je spomenik sa imenom njegovog ubice. Šesnaestogodišnji učenik te škole još uvijek nije dobio spomenik sa svojim imenom u Prijedoru iako već dugi niz godina postoji inicijativa da se podigne spomenik i ubijenoj djeci.

Komandir interventnog voda, prijedorski policajac, notorni ubica Miroslav Paraš, odlikovan za života, nakon pogibije, u pomen za vječnost, ima ispisano ime na tri spomenika u javnom prostoru čije je podizanje finansirano iz gradskog budžeta. I nikom to ne smeta. Zadnje dvije godine na kolektivnom ispraćaju žrtava najviše je bilo ukopano žrtava baš sa Korićanskih stijena. Mnogo se toga nepotrebnog, suvišnog i ispraznog izgovori na tim oproštajima i u izjavama za medije a da niko, baš niko ne ukaže na problem memorijalizacije onih za koje postoje utvrđene sudske činjenice da su za života počinili ratne zločine.

Prijedorske vlasti nisu nikada negirale zločin na Korićanskim stijenama, prvih deset godina finansirali su prevoz porodica žrtava na komemoraciju. Iz gradskog budžeta, iz stavke za ukop nestalih osoba, svake godine uredno na račune dva medžlisa islamske zajednice prebace sredstva koja se koriste za uređenje šehidskih mezarja. Istovremeno te iste vlasti finansiraju spomenike na kojima je ispisano i ime onog koji je najodgovorniji za žrtve na Korićanskim stijenama ali i brojne druge zločine u Prijedoru. To je moguće jedino uz prećutnu saglasnost lokalnih političkih predstavnika Bošnjaka, ali i medžlisa islamske zajednice koji organizuju kolektivne ispraćaje žrtava. Cijelokupni problem ratnih zločina sveden je na humanitarni čin dostojanstvenog ukopa i na parolu: „da se ne zaboravi“. Umjesto da se insistira na utvrđivanju odgovornosti, jačanju kapaciteta pravosuđa, ohrabrivanju svjedoka, institucionalnom ograđivanju od zločinaca, sve se svelo na ukop, vjerske obrede i nekakav imaginarni narativ o nezaboravu. Na kraju su i porodice žrtava prihvatile da je dovoljno pronaći posmrtne ostatke i pokopati ih. Nove sudske procese niko ne očekuje.

Ćutalo se tako i dok je trajala potraga za tijelima žrtava na Korićanskim stijenama. Sada već davne 2003. godine se započelo sa ekshumacijama da bi se tek 2017. godine ispostavilo da su posmrtni ostaci žrtava cijelo vrijeme tu, na mjestu pogubljenja. To su od početka tvrdili i svjedoci pred Sudom BiH. Svjedok Velimir Vrabčić je tvrdio da su vodili minera sa sobom da kamenjem zatrpaju tijela. Optuženi Damir Ivanković je u iskazu naveo da je vodio direktora Instituta za nestale osobe Amora Mašovića i lično mu pokazao lokalitete gdje je izvršen zločin. Trebalo je tek malo bolje pretražiti i prekopati teren ali „eksperti“ su imali svoje teorije, izgovore i metode korisne jedino u odugovlačenju procesa.

Od kako su logoraška udruženja preuzela organizovanje komemoracija na Korićanskim stijenama niko više ne postavlja pitanje odgovornosti onih koji nisu osjetili ruku pravde. Na prvim komemoracijama koje je od 2001. godine organizovalo Udruženje Prijedorčanki „Izvor“ čitana su imena policajaca interventnog voda za koje je traženo da se utvrdi odgovornost. Jedan od prozvanih je bio i šef saobraćajne službe u policiji Saša Zečević, on je svoje ime slušao na Korićanskim stijenama gdje je došao kao pripadnik policijskog obezbjeđenja. Kasnije će biti uhapšen u policijskog uniformi i osuđen za zločin na Korićanskim stijenama. Komemoracije 21. augusta, medijski izvještaji i dva protesta pred zgradom Suda BiH, stvorili su javni pritisak koji je rezultirao podizanjem optužnica protiv 13 policajaca. Nema više tih zahtjeva pa mirno mogu spavati preostali pripadnici interventnog voda prijedorske policije poput Željka Zeca, koji je iskazao najveću brutalnost prilikom pljačkanja ljudi u konvoju a nakon što su završili sa pucnjavom on je dodatno bacao bombe u provaliju da dokrajči preživjele. Navodno je u Australiji, pod drugim imenom, ali svakako može biti spokojan jer nakon što se pokopaju i preostala tijela koja čekaju na ukop u identifikacijskoj hali u Sanskom Mostu, niko više neće pominjati Korićanske stijene i tražiti pravdu za žrtve. Bivših pripadnika interventnog voda ima u Njemačkoj, Srbiji a najviše ih i danas živi u Prijedoru. Niko ne traži ni njihovog kolegu Draška Krndiju, koji je stajao uz Paraša dok su praznili borbene komplete municije u civile nad provalijom Korićanskih stijena. On se nije pojavio na izricanju presude na Okružnom sudu u Banja Luci 2005. godine i od tada je u bjekstvu. Duže se skriva od nekada najpoznatijih bjegunaca Mladića i Karadžića i zaboravljen je ne samo od institucija nego i od onih koji organizuju ispraćaje žrtava i zastupaju porodice žrtava u javnosti.

Ćutanje je problem, a ne zaborav. Ćutanje bošnjačke političke elite u Prijedoru je omogućilo da Miroslavu Parašu ime bude uklesano na tri spomenika i da to bude plaćeno sredstvima iz javnog budžeta kojeg pune i porodice njegovih žrtava. Da se neko na vrijeme pobunio možda bi lokalne vlasti preispitale šta to finansiraju kroz spomenike i kome odaju pomen i počast. Da je postojao zahtjev od logoraških udruženja možda bi u holu policijske stanice stajala i ploča sa ubijenim policajcima u logorima. U ćutanju je sigurnost, kako reče nobelovac Ivo Andrić. Sigurnost za ratne zločince.

Edin Ramulić, aktivista za ljudska prava iz Prijedora

Preuzeto sa portala Dealing with the Past