Zbog te svoje čuvene fotografije koja je obišla svet ukazujući na teške zločine i zverstva koje su „arkanovci“, na čelu sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, činili tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, Haviv je dobio brojna priznanja, ali i pretnje iz Srbije zbog čega je njegovo saslušanje obavljeno u Sarajevu.

Haviv je tog 2. aprila 1992. snimio pripadnika Srpske dobrovoljačke garde sa podignutom čizmom iznad glave Ajše Šabanović, pored koje su još bila tela Abdurahmana Pajazita i njegove žene. U trenutku fotografisanja „arkanovaca“, Haviv je video i Ajšinog sina Admira, koji je pokušavao da pobegne iz podruma, ali je ubijen dok je trčao preko dvorišta. Tog dana su Almi, koja je srpskom tužilaštvu dala i spisak od nekoliko imena protiv kojih bi mogla da bude podignuta optužnica, ubili i oca Redžepa.

NJen suprug Sead ističe za Danas da nakon svedočenja Rona Haviva nisu dobili nikakve informacije od Tužilaštva za ratne zločine Srbije, niti ih je tužilac Petrović kontaktirao.

– Ja sam u poslednjih godinu dana zvao Tužilaštvo između 10 i 15 puta i svaki put su mi sekretarice govorile da je gospodin Petrović zauzet. Ove sedmice sam prvo u ponedeljak, na godišnjicu ubistva, pozvao Tužilaštvo i tražio gospodina Petrovića, rekli su mi da je na nekom suđenju, a kada sam ih prekjuče ponovo pozvao, rečeno mi je da je baš taj dan otišao u penziju, priča Sead Pecković za naš list i naglašava da mu je jedino rečeno da je „ogromna količina dokumentacije“ stigla iz Sarajeva u Tužilaštvo za ratne zločine.

O ovom zločinu se u Srbiji prvi put progovorilo pre nekoliko godina kada je uhapšen Srđan Golubović, zvani Maks, nekadašnji pripadnik „arkanovaca“. Iako je uhapšen zbog droge, ukazano je na njegovu sličnost sa vojnikom koji šutira mrtve civile na fotografiji Rona Haviva.

Almina priča

Alma je svojevremeno za Danas ispričala svoju tragediju. „Preživjeli iz podruma naše kuće su mi kasnije rekli da su izlazeći napolje vidjeli izvjesnog Mirka Simića, naoružanog i sa kokardom na glavi. Stajao je na trotoaru sa još dvojicom pripadnika četničkog pokreta. Bio je tu i izvjesni Brano Šumar, kojeg su prepoznali, a ostali koji su učestvovali u ovim gnusnim i svirepim ubistvima bili su pripadnici Srpske dobrovoljačke garde – arkanovci“. Nakon par dana počeli su da mi dolaze u kuću svaki dan izvjesni Miloš i Crni, koji su mi prijetili da ne smijem nigdje ići i morala sam im kuhati svako jutro kafu. Dolazili su i posle podne. Tako se moja agonija produžavala sve dok nisu došli i rekli da će nas sutra voditi u Vrnjačku Banju da se navodno tamo malo odmorimo, jer smo svašta u zadnje vrijeme preživjeli… Vidjeli smo da se žele i nas riješiti i muž je uspio preko nekih njegovih prijatelja Srba, koji su ostali stvarno pošteni, ali su se bojali i sami ovih što su došli sa strane i nekih domaćih Srba izdajnika, nabaviti jednu specijalnu propusnicu koju je lično potpisao Krizni štab SDS, i tako smo izašli iz Bijeljine 28. maja 1992. godine“, ispričala nam je Alma.

Preuzeto sa portala Danas