Srbija i Hrvatska zauvijek se moraju odreći cilja teritorijalnog uvećanja na račun BiH

VIJESTI.BA: Kako tumačite poruke koje je uputio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nakon sastanka sa članovima Predsjedništva BiH koji borave u zvaničnoj posjeti Beogradu? Na dnevnom redu bile su ekonomske teme, sporna granična pitanja. No, svedoci smo da posjeta dolazi u vrijeme podignutih tenzija u regionu.

Srbija i Hrvatska imaju međusobne nesporazume u vezi sa prošlošću. Oni se u prvom redu odnose na rat u Hrvatskoj, pitanje agresije Srbije prema ovoj državi, te ulogu Hrvatske u “Oluji”. No, kada se dođe do BiH i rata u ovoj državi, tu postoje određene stvari oko kojih se Srbija i Hrvatska očigledno slažu, oko kojih dolazi do određenih približavanja, makar u pogledu uloge ove dvije države u ratu u BiH.

Najsvježiji primjer za to je kako je ocijenjen čin generala Slobodana Praljka. Predsjednik SRS Vojislav Šešelj otvoreno je podržao taj čin, što je na neki način uradio i Vučić, kazavši da Praljak za njega nije kukaciva, dok je Šešelj rekao da je Praljak heroj.

Osim toga, Srbija i Hrvatska saglasne su u tome da bošnjačka strana, uslovno rečeno, nije dovoljno sudski platila. To što su Srbija i Hrvatska željele veliku Srbiju i veliku Hrvatsku, ne znači da sada treba na silu da donesemo zaključak da je neko želio i veliku BiH, pa da nasilno izjednačavamo odgovornost.

Osim ovoga, mediji u Srbiji juče su prenijeli da je tokom današnje posjete Predsjedništva BiH Vučićev glavni sagovornik Dragan Čović. Iz Vučićevog kabineta je lisu “Danas” rečeno da je predsjednik Srbije nije čuo sa Bakirom Izetbegovićem, te da je Dragan Čović predsjedavajući Predsedništva BiH i samim tim glavni sagovornik Aleksandru Vučiću. Meni to liči da Vučić u prvi plan ističe hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Kada je u pitanju BiH, treba biti iskren i reći sljedeće: Srbija i Hrvatska jednom zauvijek moraju da se odreknu ciljeva koji se nikako i nikada nisu mogli niti će se moći ostvariti bez činjenja zločina. Znamo koji su to ciljevi – teritorijalno uvećanje na račun BiH i etničko razgraničenje unutar dijelova BiH. To su bili ratni ciljevi bh. Srba i Hrvata, te ratni ciljevi Srbije i Hrvatske. Bez obzira na to šta kažu presude u slučajevima “Karadžić”, “Mladić” i “Prlić i ostali”, mi imamo mnogo dokaza o tome da su to bili ciljevi Srbije s jedne i Hrvatske s druge strane.

VIJESTI.BA: Mogu li presude Haškog tribunala uticati na to da susjedi BiH odustanu od ciljeva koje pominjete?

STJEPANOVIĆ: To ne zavisi od presuda Haškog tribunala, već od toga kako ćemo ih prihvatiti, te da li ćemo razmisliti o tome kako su one donijete, hoćemo li pogledati dokaze koje su navela sudska vijeća ili ćemo naprosto to odbacivati i govoriti kako nas Haški tribunal ne može pomiriti i kako nas samo svađa.

On nas svađa zato što dira u problematične tačke naše prošlosti, tjera nas da razmislimo o tome, te da se odreknemo koncepata koji su doveli do činjenja masovnih zločina, kao i neostvarivih ideja u današnjoj Evropi, a koje zagovaraju teritorijalna uvećanja i koncept etničkog razgraničenja.

Oni koji su najglasniji u ocjeni da nas Tribunal nije uspio pomiriti, nego da nas je samo svađao, najglasniji su i u odbacivanju zaključaka Tribunala i odbacivanju bilo kakve mogućnosti da sagledaju dokaze, te da sebe pogledaju u ogledalo.

Nažalost, ne očekujem neku radikalnu promjenu. Vidjeli smo reakcije iz Hrvatske na presudu “Prliću i ostalim”, vidimo kakve su reakcije Srbije na bilo kakav pomen učešća ove države u ratovima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu… Problem je što državne strukture, društvene elite, šira javnost i mediji ne žele da prihvate i sagledaju kakva je bila uloga tih državnih ili entitetskih struktura u činjenju zločina u prošlosti.

VIJESTI.BA: Šta treba učiniti da bi se takva atmosfera promijenila? Kako ćemo u praksi doći do onoga za šta se politički lideri BiH i Srbije deklarativno zalažu – napredak na EU putu, mir i stabilnost, prijateljski odnosi i saradnja na svim poljima? 

STJEPANOVIĆ: Koliko god se Vučić predstavljao kao faktor mira i stabilnosti u regionu, bojim se da je on samo jedan od onih koji licemjerno govore jedno, a u praksi rade nešto sasvim drugo. Vučić se nikada nije iskreno odrekao svoje prošlosti i to je jedan od ključnih razloga zbog kojeg on govori samo o budućnosti.

Drugi dio problema leži u tome što aktuelni predsjednik Srbije oko sebe ima ljude koji se koriste doslovno ratnohuškačkom retorikom, poput ministra Vulina, ali i drugih pojedinaca iz SNS-a koji se teško odriči naslijeđa SRS. Naravno, tu su i mediji koji su pod kontrolom vlasti ili je u najmanju ruku otvoreno podržavaju. To je ono što Vučića prati.

On ima jedno lice koje pokazuje prije svega međunarodnoj zajednici, jer se želi etablirati kao političar koji će u regionu donijeti pomirenje. No, sa druge strane, neprestano se izazivaju sukobi. Kada god dođe do najmanje varnice, upreže se teška mašinerija i dolazimo na ivicu pravljenja atmosfere koja je postojala uoči ratova.

Posljednji primjer za to bila je izjava člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića o Kosovu, koja nije ni nova niti je neobično da se čuje od njega, ali se u Srbiji cijela mašinerija upregla da ga satanizuje. Plus, ta izjava je pogrešno interpretirana.

Vlast iz Beograda iz dana u dan trenira mišiće na politički slabijim u regionu i pokazuje da je ona ta koja može da diktira tempo u razgovorima. Iz dana u dan zvanični Beograd pokušava da isključi svaki otpor politici Srbije u regionu, a naročito ako taj otpor dolazi iz BiH, koja je u ovom trenutku, uslovno rečeno, politički slabija u odnosu na Hrvatsku. Hrvatska je priznala Kosovo. Zašto onda Srbija permanentno nema takav odnos prem njoj kakav ima prema Izetbegoviću i njegovom dijelu vlasti i to samo zbog pogrešno interpretirane izjave?

VIJESTI.BA: Ljetos ste objavili kolumnu “Govor budućeg predsjednika Srbije 11. jula u Srebrenici”. U tom tekstu zamišljeni predsjednik Srbije kaže: “Želim danas da vas uverim da ću učiniti sve da se u državi na čijem sam čelu iskoreni i najmanji san o Velikoj Srbiji, jer svaki takav san podrazumeva zločine i etničko čišćenje. Zato poručujem našim sunarodnicima u Republici Srpskoj – jedini put istinske saradnje vodi preko izgradnje jedinstvene, multinacionalne i na vladavini prava zasnovane Bosne i Hercegovine”. Koliko sadašnja zvanična politika Srbije odstupa od onoga što bi, prema Vašoj viziji, trebalo da kaže predsjednik ove države? 

STJEPANOVIĆ: Mnogo bolje pitanje zapravo je koliko današnja politika Srbije prema RS odstupa od one koja je vođena tokom rata. Mislim da je politika Srbije danas u suštini mnogo bliža tom viđenju nego viđenju da RS treba da bude dio BiH, te da se iskorijeni svaki razlog za postojanje RS.

Zamišljeni govor predsjednika Srbije zapravo je kritičko sagledavanje onoga što danas imamo u Srbiji od strane vlasti čija je personifikacija Vučić. U tom tekstu pokušao sam da sugerišem sljedeće: izvinjenje mora biti iskreno, ono ne smije da se zloupotrebljava, kao što ni svaka izjava u vezi sa prošlošću koja je navodno miroljubiva ne smije da se zloupotrebljava. Dokaz da se takve izjave ne zloupotrebljavaju je ono što će u praksi uslijediti nakon izvinjenja.

Ako kažete da ste za budućnost i da prihvatate svoje greške iz prošlosti, onda nakon toga nešto morate uraditi. Morate sagledati politiku koja je dovela do nastanka žrtava, morate učiniti sve da se vaša današnja država i struktura kojom upravljate odrekne takve politike, te da preduzmete mjere za reparacije i pomoć žrtvama.

No, bojim se da smo u ovom trenutku daleko od toga. Smatram da je sva ta slatkorječivost vlasti Srbije, s jedne strane, te isfabrikovana svađa, s druge strane, zapravo u službi toga da se ne sagleda kakva je bila uloga Srbije u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Dokaza o ulozi Srbije u ratu u BiH je bezbroj, ali cilj današnje politike Srbije jeste da se ti dokazi ne rasvijetle i prikriju, te da se na taj način sačuva mala vatra nade da će koncept podjele BiH ipak jednog dana biti moguće realizovati.

Razgovarala: Nevena Ćosić

Izvor: Vijesti.ba