20 godina boli za Rijadom
Posljednji masakr u ratnom Sarajevu odnio je mnoge živote. Zijad Garbo se nije oporavio od tog događaja, jer su najteže one rane koje čovjek nosi na duši.
28. avgusta 1995. godine bivša Vojska Republike Srpske (VRS) granatirala je Sarajevo i kod Gradske tržnice Markale ubila 43 i ranila 84 civila. Među stradalima je bio i Rijad Garbo. Imao je 16 godina. Njegov otac Zijad tog je dana prodavao robu u tržnici Markale. „Znate kako je bilo u ratu. Rijad je trebao doći da mu dam neke pare za tene, za opremu, jer je morao ići na takmičenje. A onda smo čuli eksploziju i sve se potreslo. Zasulo nas je staklo, krš… Krenuli smo prema suprotnim vratima tržnice strahujući od druge detonacije, jer su četnici imali običaj poslati više granata na isto mjesto. Nisam znao šta se desilo ispred tržnice. Otišao sam kući, ali Rijada nije bilo… Počeli su stizati izvještaji o mrtvima. Otišli smo u bolnicu Koševo gdje su donosili tijela ubijenih i ranjene. Na jednom odjeljenju vidio sam Rijada kako leži na krevetu. Nije bio pri svjesti. Nisu nam dali da se zadržavamo. Vratili smo se kući. Ujutro su nam javili da je podlegao. Morao sam ga još jednom vidjeti… Tek sam u mrtvačnici vidio koliko je teško bio ranjen“, priča Zijad.
Rijad kojeg su svi voljeli
Zijad Garbo rijetko ide na mjesto gdje je Rijad ubijen. Ne voli učestvovati u obilježavanju godišnjica masakra. „Danas o tome govore oni koji nemaju veze s ratnim Sarajevom, koji nisu prošli golgotu opsade i užase stradanja u ovom gradu“, kaže Zijad. Nerado govori o današnjim vlastima i podršci (novčanoj naknadi) koju dobijaju preživjele žrtve rata. „Da bi ostvario pravo na porodičnu invalidninu kao civilna žrtva rata, svake godine moram izvaditi petnaestak dokumenata kako bih dokazao da mi je sin mrtav. Provjeravaju primanja. Da imam veća primanja, umanjili bi mi invalidninu. Valjda misle da mi je puno 300 maraka invalidnine i 320 maraka penzije“, kaže Zijad Garbo.
„Svi su voljeli Rijada“
O masakru ispred Gradske tržnice Markale 28. avgusta 1995. godine izvjestili su mnogi mediji. U ratnom izdanju sarajevskog „Oslobođenja“ jedan naslov je glasio: „Na dženazi je plakala cijela ulica“. Dženaza i ukop obavljeni su na mezarju Humka tokom noći, jer su vojne snage „bosanskih Srba“ često granatirale dnevne sahrane i druge skupove u gradu. Ulica koja je te noći „plakala“ bila je Rijadova ulica „Zaima Šarca“.
Zijad Garbo pokazuje na ispisano ime njegovog sina na zidu zgrade
„Svi su ga voljeli“, kaže Nedžad, jedan od Rijadovih jarana iz ulice. „Rijada sam znao od kad znam za sebe. Odrastali smo u istoj ulici, zajedno igrali nogometa, a svojim je bravurama nekad i mnogo starije znao ‘okrenuti’ oko lopte. Pamtim ga kao veselog, nasmijanog, emotivnog momka… Dan kad je poginuo nikada neću zaboraviti. Išao sam s rajom kod Pivare, po vodu. Kad smo se vratili, zatekli smo Rijada ispred kuće. Krenuo je u Tržnicu, kod oca. Zvao nas je da idemo s njim, ali bili smo premoreni… Kad su nam javili da je stradao, usljedili su šok i nevjerica. I danas kad vidim njegovo ime na zgradi u kojoj je živio pomislim da je još tu, među nama… Ubila ga je granata VRS, jedna od posljednjih koje su pale na grad“, priča Nedžad.
Sljedbenici Radovana Karadžića i danas tvrde da je za masakr odgovorna vlada u Sarajevu koja je, navodno, željela isposlovati međunarodnu vojnu intervenciju. „I ranije su nas optuživali da sami sebe ubijamo, kad god je bilo neko veće stradanje. Meni je to neshvatljivo, jer sam odgajan u duhu merhameta, tolerancije. Radi kojeg cilja bi roditelji bili spremni ubijati svoju djecu? Pa nas su četiri godine ubijali naočigled UNPROFOR-a i cijelog svijeta“, kaže Garbo.
Ploča sa natpisom poginulih
Sudske presude ne mogu utješiti porodicu Garbo
Stručnjaci, koji su kasnije svjedočili u haškim procesima, potvrdili su da je granata ispaljena na Tržnicu 28. avgusta 1995. godine proizvedena u srbijanskoj tvornici Krušik, u Valjevu 1993. godine. Jedan od svjedoka optužbe, bivši član UNPROFOR-a u BiH David Harland, kazao je da su snage „bosanskih Srba“ vršile „ciljane napade na Sarajevo kako bi terorizirale civile“. „Tada smo rekli da ne znamo ko je te granate bacio kako bi prikrili planove o vojnoj intervenciji“, kazao je Harland.
Zijad Garbo utapa tugu u slikanju, iznad štafelaja slika poginulog sina
Kakve god bile, sudske presude ne mogu utješiti porodicu Garbo. Od masakra ispred sarajevske tržnice Markale i Rijadove pogibije prošlo je 20. godina. Iza njega su ostali majka Maida, brat Imad i sestra Hava. Maida nije mogla govoriti o sudbini svog djeteta. Otac Zijad danas pije „kamaru“ tableta i – slika. „Slikanje me spašava“, kaže. „I danas razmišljam o tome gdje sam pogriješio, čime sam izazvao ovakvu sudbinu“, pita se Zijad Garbo. Pokazujući nam Rijadove slike i sportske diplome, govori: „Kad mi bude teško, odem na mezar i ispričam se s njim. I bude mi lakše“.
preuzeto sa portala Deutsche Welle
Related Articles
