Ratni zločin kao patriotski čin

U najnovijem Mostu RSE razgovaralo se o tome kako se pravosuđe u Srbiji i Hrvatskoj odnosi prema ratnim zločinima. Sagovornici su bili Sandra Orlović, direktorka Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, i Zoran Pusić, predsednik Građanskog odbora za ljudska prava iz Zagreba.

Bilo je reči o tome kako je bivši srpski policajac dobio tri godine za ubistvo tri albanska civila, a bišvi hrvatski specijalac četiri godine za ubistvo 13 zarobljenih rezevista JNA, zašto hrvatski sudovi uvek izriču maksimalne kazne Srbima, zašto se u Srbiji ne pokreću istrage protiv visokih oficira vojske i policije koji su odgovorni za ratne zločine, kako je hrvatski general Mirko Norac za vreme izdržavanje kazne svakog vikenda odlazio kući i stigao da se oženi, dobije dete i napravi kuću, kako Tužilaštvo za ratne zločine Srbije na osnovu vrlo neubedljive argumentacije podiže optužnice protiv državljana susednih država, kao i o tome zašto u Srbiji i Hrvatskoj ne funkcioniše sistem zaštite svedoka.

Omer Karabeg: Gospođo Orlović, vaš Fond je nedavno izdao saopštenje u kome ističe da smatra neprihvatljivom odluku Apelacionog suda iz Beograda koji je bivšem policajcu Bobanu Petroviću, koji je 1999. godine ubio tri albanska civila, smanjio kaznu sa pet na tri godine. Znači, za svakog civila po jedna godina.

Sandra Orlović: Zapravo je reč o presudi Apelacionog suda kojom se preinačuje presuda Višeg suda u Požarevcu. kojom je Boban Petković osuđen za ubistvo tri civila. Apelacioni sud je našao da je Boban Petković ubio jednog civila i smanjio mu kaznu sa pet na tri godine.

Međutim, bez obzira što je reč o ubistvu “samo” jednog civila, nedopustivo je da Apelacioni sud smanji kaznu na tri godine, jer je to ispod zakonski propisanog minumuma za ratne zločine. Apelacioni sud je usvojio niz neprihvatljihih olaksavajućih okolnosti. Na primer, naveo je da Petkoviću treba smanjiti kazna zbog specifičnog psihičkog statusa u kojem je on tada bio, a da se pri tome uopšte ne utvrđuje u kakvom je on stanju bio prilikom ubistva žrtve.

Podsetiću da je reč o ubistvu nemoćnog starca koji je već bio ranjen i koji je tako ranjen bežao iz zone borbenih dejstava. Okrivljeni ga je sustigao i ispalio mu hitac u lice. Sve to govori da Apelacioni sud ni u kom slučaju nije smeo da umanji kaznu, jer je reč o ratnom zločinu.

Mi, u Fondu za humanitarno pravo, već godinama ukazujemo da procesi za ratne zločine, koji se vode pred sudovima opšte nadležnosti, pate od ozbiljnih pravnih nedostataka. Postoje ozbiljne primedbe na profesionalnost tužilaca i sudija i njihovu pristrasnost.

Neki od postupaka traju više od 12 godina, a neki su pravosnažno okončani sa za žrtve uvredljivim presudama. I pored toga što je bilo jako mnogo dokaza, počinioci su bili ili oslobođeni ili im je izrečena uvredljivo niska kazna, kao što je bilo u slučaju Bobana Petkovića. Dešavalo se da su za ubistva izricane uslovne kazne.

Mi već godina ukazujemo da sve procese za ratne zločine treba da preuzme Tužilaštvo za ratne zločine i da se oni vode pred Većem za ratne zločine. To je jedan od vrlo ozbiljnih problema na koji u Srbiji do sada niko nije obratio pažnju.

Omer Karabeg: Posebno je karakterističan slučaj u Hrvatskoj kada je bivši specijalac Mihajlo Hrastov, nakon procesa koji je trajao 20 godina, osuđen na samo četiri godine za ubistvo 13 rezervista Jugoslovenske narodne armije koji su mu se predali.

Zoran Pusić: Da, to je bilo u devetom mjesecu 1991. godine. Oni su se predali na Koranskom mostu i tamo su čekali da budu preuzeti. Neki od njih su tog dana bili regrutirani. Dovedeni su iz svojih sela da po dogovoru JNA i predstavnika hrvatske vlasti u Karlovcu isprazne jednu kasarnu u tom gradu. Oni su bili dovedeni da nose stvari.

Međutim, kamion u kome su se nalazili, bio je zaustavljen na Koranskom mostu. Onda su došla trojica pripadnika specijalne policije, Hrastov je bio njihov zapovjednik, i pucali su po njima. Trinaest ih je ubijeno. Samo su trojica preživjela. Hrastov je uhapšen, pa je pušten. Suđeno mu je u Karlovcu i oslobođen je. Vrhovni sud je tri puta vraćao taj predmet, a Hrastov bi svaki put u Karlovcu bio oslobođen.

Ti sudovi naprosto nisu bili u stanju donijeti drugačiju presudu, jer su bili pod prevelikim pritiskom javnosti. Slučaj Hrastov je bio povod da nevladine organizacije izvrše pritisak na Državno odvjetništvo i pravosuđe u Hrvatskoj da se organiziraju specijalizirani sudovi za ratne zločine. To je na kraju i napravljeno, tako da postoje četiri specijalizirana suda – u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu.

Omer Karabeg: Može li se reći da sudovi u Srbiji, kada sude Srbima koji su optuženi za ratne zločine, primenjuju blaže kriterijume?

Sandra Orlović: Ne bih mogla izreći takvu generalnu ocenu. Možda je to istina kada je reč o procesima pred sudovima opšte nadležnosti. Tu se, zaista, vidi pristrasnost prema optuženim Srbima, ali kada je reč o procesima pred Većem za ratne zločine u Beogradu i optužnicama koje podiže Tužilaštvo za ratne zločine – tu nema nacionalne pristrasnosti. Tu postoje drugi problemi.

Glavni problem je što se ne pokreću istrage protiv visokih oficira u vojsci i policiji za zločine na Kosovu, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U nekim presudama Veća za ratne zločine u Beogradu može se videti jasna namera da se zločini koji su se desili tokom devedesetih interpretiraju na takav način da se umanji uloga države Srbije u svemu tome. To je bilo vrlo vidljivo u procesu protiv pet pripadnika jedinice Škorpioni koji su bili optuženi za ubistvo šest bošnjačkih mladića.

Sećate se onog stravičnog snimka egzekucije srebreničkih muškaraca. Uprkos brojnim dokazima da su ti momci odvedeni u momentu pada Srebrenice, predsednica veća je na čuđenje svih prisutnih u sudnici rekla da nema dovoljno dokaza koji bi ukazali da su ti muškarci odvedeni u okviru događaja koji su se ticali Srebrenice i onoga što se dešavalo nakon pada Srebrenice.

Osim toga, sud je konstatovao da Škorpioni nisu imali nikakve veze sa Ministarstvom unutrašnjih poslova Srbije uprkos pisanih dokaza da je ta paravojna formacija pripadala tom ministarstvu. U ovom predmetu se vrlo jasno moglo videti kako je sud nastojao da umanji ili potpuno prekine vezu između države Srbije i onoga što se dešavalo u Srebrenici.

Omer Karabeg: U Hrvatskoj niko nije osuđen za ubistvo porodice Zec, za zločine u Lori najveća kazna je bila 8 godina. Imamo i slučaj Mirka Norca koji je, doduše, osuđen na 15 godina, pa je pušten nakon što je odležao dve trećine kazne. U međuvremenu je, dok je bio u zatvoru, svake nedelje išao na vikend. Stigao je da se oženi, dobije sina i sagradi kuću. To baš i nije bio neki strogi zatvor.

Zoran Pusić: Nije. Mislim da bi švedski režim zatvora mogao pozavidjeti hrvatskom zatvorskom sustavu na ovakvom “uspjehu” u preodgajanju osuđenika. Da li su u Hrvatskoj sudovi pokazivali pristranost s obzirom na nacionalnu i etničku pripadnost žrtve i počinitelja? Odgovor na to pitanje pruža nam statistika. Treba samo pogledati presude i kako su one donesene.

Vi ste spomenuli slučaj Mihajla Hrastova, koji je dobio kaznu ispod zakonskog minimuma za jedno ubojstvo, a kamo li za trinaest. Istovremeno imamo niz slučajeva optuženih Srba gdje su ljudi uz minimalne ili nikakve dokaze dobijali maksimalne kazne.

Navešću primjer Mirka Graorca koji je u Splitu osuđen na dvadeset godina zatvora, pa je onda uvažena žalba njegovog odvjetnika sa neobičnim obrazloženjem. Naime, Vrhovni sud je tada, 1998. godine, rekao da se žalba uvažava zbog toga što glavni svjedok optužbe tvrdi da je zarobljen kao časnik Hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini, a dobro je poznato da Hrvatska vojska nikada nije bila u Bosni i Hercegovini. Takva tvrdnja mogla bi škoditi ugledu Republike Hrvatske, pa je zatraženo da svjedok izmjeni svoj iskaz.

Nakon toga kazna mu je smanjena na 15 godina. On je svoju kaznu odslužio i sada je na slobodi. Taj slučaj je karakterističan po tome što se radilo o nevinom čovjeku koji je bio osuđen. Ali bilo je ljudi kao Milan Atlija koji je osuđen na 12 godina i koji je još uvijek u zatvoru. Dobio je tri godine jer je optužen da je išamarao trojicu zarobljenih hrvatskih vojnika, od kojih je jedan tvrdio da ih uopće nije šamarao, a dva su tvrdila da jeste. Ostalo je dobio za jedno potpuno nedokazano ubistvo na osnovu više nego mutnog svjedočenja.

S druge strane, imamo ubojstvo staraca u Gruboru koje je pobila jedinica specijalne policije iz Lučkog. To je ustanovio sudac Majerović. Sudac je izrijekom rekao da se pokazuje da je to napravila ta jedinica, a onda je oslobodio njezinog zapovjednika, zajedno sa drugooptuženim. Trećeoptuženi, koji je pristao surađivati sa sudom, nestao je, da bi nakon četiri mjeseca bio nađen obješen u jednoj šumi, pa je onda to proglašeno samoubojstvom.

Posljednji takav slučaj je suđenje za ratni zločin u Kerestincu 1991. i 1992. godine, gdje su ljudi, optuženi za višestruka silovanja, dobili – trojica po jednu godinu, jedan dvije godine, a prvooptuženi tri i pol godine, što su naprosto kriminalno neadekvatne kazne za počinjeni zločin.

Omer Karabeg: Znači, kada su Hrvati u pitanju, primenjuju se najblaže kazne, a kada su Srbi – najstrožije?

Zoran Pusić: Pokušavam se otkloniti od svake generalizacije i zato navodim primjere. Primjeri vode takvom zaključku. Naravno da se to ne može generalizirati na sve suce, jer su mnogi od njih pokazali nepristranost, ali ako gledamo statistički, broj takvih slučajeva ukazuje da postoji pristranost s obzirom na to da li je optuženi Hrvat ili Srbin, odnosno da li je žrtva Hrvat ili Srbin.

Omer Karabeg: Kako se ponašaju sudovi u Srbiji kada se na opuženičkoj klupi nađu Albanac, Bošnjak ili Hrvat optuženi za ratne zločine?

Sandra Orlović: Sudovi i tužilaštva u Srbiji su u drugačijoj situaciji, s obzirom da na teritoriji Srbije nije vođen rat, ako ne računamo rat na Kosovu 1999. godine, pa su počinioci, kojima naši organi imaju pristup, uglavnom Srbi.

Međutim, naše Tužilaštvo za ratne zločine vrlo često podiže optužnice protiv državljana drugih država – Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova – s namerom da napravi balans među počiniocima, kako bi steklo neki tobožnji kredibilitet u Srbiji.

Ovih dana smo svedoci vrlo ozbiljnih napada na Tužilaštvo za ratne zločine kome se prebacuje da je vrlo malo počinilaca drugih nacionalnosti izvelo pred sud za ratne zločine. Te primedbe stižu i pored toga što je Tužilaštvo za ratne zločine Srbije – baš zbog pravljenja balansa i u želji da dobije podršku političkih faktora – podizalo optužnice protiv lica nesrpske nacionalnosti na bazi vrlo slabih ili čak kontradiktornih dokaza.

Pomenula bih proces protiv Marka Kašnjetija, kosovskog Albanca, koji je bio optužen da je pretukao jednog kosovskog Srbina iz Prizrena u junu 1999. godine. Ta optužnica je podignuta na osnovu potpuno kontradiktornih dokaza, na bazi jedne polujasne fotografije i izjave oštećenog da ga je pretuklo lice koje je imalo tridesetak godina. Međutim, tokom postupka je utvrđeno da je Kašnjeti u tom trenutku imao 46 godina. Uprkos toj očitoj kontradiktornosti i nedostatku dokaza, sud ga je ipak osudio.

Naša analiza tog postupka je pokazala da je ta presuda doneta isključivo zbog toga što je Mark Kašnjeti Albanac, kako bi se zadovoljilo očekivanje javnosti da srpsko pravosuđe sudi i zločine nad Srbima. A šta reći za optužnice protiv Jovana Divjaka, Ejupa Ganića i zvaničnika Hrvatske? Ti postupci izazvali su velike probleme u saradnji među tužilaštvima za ratne zločine u regionu, čak su ugrozili i odnose među državama.

Omer Karabeg: Da li u Hrvatskoj javnost vrši pritisak na tužilaštva da podižu što više optužnica protiv Srba?

Zoran Pusić: Ne bih rekao da javnost vrši takav pritisak. Možda neke političke stranke, uglavnom desne i ekstremno desne orijentacije, koje zastupaju sramotnu tezu Milana Vukovića, predsjednika Vrhovnog suda s kraja devedesetih godina, da u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratni zločin.

Omer Karabeg: Gospođo Orlović, vi kažete da se Tužilaštvo za ratne zločine ne usuđuje, ili se bar do sada nije usuđivalo, da pokreće optužbe protiv naredbodavaca zločina, koji su bili na visokim pozicijama. Očigledno je da vlast vrši pritisak da se takvi slučajevi ne diraju. Tužilac za ratne zločine Vukčević će biti penzionisan nakon što je najavio da će istraživati slučajeve nalogodavaca na visokim pozicijama, a zanimljivo je da se u poslednje vreme u tabloidima, koji su najvernija glasila vlasti, vodi kampanja protiv Tužilaštva za ratne zločine.

Sandra Orlović: Svakome ko iole prati dešavanja u Srbiji jasno je da je trenutno na sceni hajka na Tužilaštvo za ratne zločine. Ta institucija se pokušava diskreditovati, napadaju se njeni postupci, ona se tretira kao antisrpska institucija koja procesuira samo Srbe, što naravno nije tačno, ali očigledno je u pitanju kampanja za koju nisam sigurna kako će se završiti i ko će biti novi tužilac.

Istovremeno se čudne stvar dešavaju i u sudu za ratne zločine. Sudije sa višegodišnjim iskustvom u procesuiranju ratnih zločina vraćaju se u sudove opštih nadležitosti, a na njihova mesta imenuju sudije bez dana iskustva u predmetima za ratne zločine. Ukoliko se nakon smene tužioca Vukčevića na njegovom mestu pojavi neka osoba koja će smatrati da je zadatak Tužilaštva za ratne zločine da pred lice pravde izvede što veći broj nesrba – mislim da će se regionalna saradnja i odnosi među državama ponovo narušiti.

Omer Karabeg: Da li se Državno odvjetništvo u Hrvatskoj usuđuje da pokreće postupke protiv visokorangiranih oficira i funkcionera?

Zoran Pusić: Bilo je optužnica protiv visokopozicioniranih političkih funkcionera i oficira Hrvatske vojske. Osuđen je general Norac, bio je i proces protiv Branimira Glavaša. Glavaš je bio vrlo moćan gubernator Slavonije i političar koji je imao svoju vlastitu parlamentarnu stranku, a ima je i danas. On je na kraju bio osuđen. Međutim, u slučaju ubojstva šefa osječke policije, Josipa Rajhla Kira, osuđen je samo izvršioc. Odvjetnik gospođe Jadranke Kir, pokojni Slobodan Budak, tražio je da se ide prema nalogodavcima.

Mnoga svjedočenja su pokazivala da treba ići u smjeru Glavaša, pa i Šeksa, ali sudovi i Državno odvjetništvo nikada nisu smogli snage da istraže ko su bili nalogodavci ubojstva šefa osječke policije. Trenutačno u Hrvatskoj nema takvih procesa, a nakon što je Haški sud pokazao da ne želi da se ljudi kažnjavaju zbog zapovjedne odgovornosti – teško možete očekivati da će sudovi u Hrvatskoj i u Srbiji pokretati takve procese.

Omer Karabeg: Nakon što je Haški tribunal oslobodio generala Gotovinu, rukovodstvo Hrvatske je najavljivalo da domaći sudovi neće prestati sa gonjenjem ratnih zločina nad Srbima. Da li je nakon oslobađanja Gotovine pokrenut ijedan postupak za zločine nad Srbima?

Zoran Pusić: Ja se vrlo dobro sjećam tih izjava predsjednika i premijera i mislim da su one tada bile na mjestu i čak iskrene, ali niti premijer, niti predsjednik ne donose presude. Donose ih sudovi, a mislim da je premalo učinjeno u javnom mnjenju da te riječi predsjednika i premijera ne ostanu prigodničarska zdravica nego da se pretvore u odgovorne postupke koji bi doprinijeli i stabilizaciji Hrvatske i ozdravljenju hrvatskog pravosuđa.

Jer, nema ničeg goreg za pravosuđe nego kada se gadni slučajevi guraju pod tepih i kada se pokušavaju potpuno izbrisati patnje žrtava, a počinioci zločina se prikazuju maltene kao žrtve koje su stradale zbog svog velikog domoljublja.

Omer Karabeg: Tužioci se često žale da ljudi izbegavaju da svedoče kada su u pitanju takozvani domaći zločini. Vrlo je teško naći ljude koji će pristati da svedoče, jer ih društvo tretira kao izdajice, a vlast ih uopšte ne štiti.

Sandra Orlović: Pitanje svedoka, posebno onih koje nazivamo insajderima, a to su bivši policajaci i vojnici koji su ili sami učestvovali u zločinima ili su bili prisutni kada su ih činili njihove kolege, jedno je od fundamentalnih pitanja za procesuiranje ratnih zločina u Srbiji.

U prethodnih nekoliko godina bilo je slučajeva da su svedoci insajderi bežali iz programa zaštite svedoka zbog toga što su bili izloženi strašnim pritiscima pripadanika jedinice koja je trebala da im pruži zaštitu. Oni su o tome javno govorili i tražili zaštitu od najvažnijih institucija u Srbiji, ali su one ostale neme.

Ništa se nije desilo što bi nagovestilo da su institucije u Srbiji promenile odnos prema zaštiti svedoka, osim što je u junu prošle godine smenjen načelnik Jedinice za zaštitu svedoka, ali bez ikakvog obrazloženja. Ne zna se da li je on smenjen zbog toga što su nekoliko nedelja pre toga bili izbori, nakon kojih su usledile partijske čistke, kako to obično biva na Balkanu kada dođe nova garnitura na vlast, ili je reč o njegovom lošem radu.

Želela bih još nesto da napomenem. Činjenica je da u Srbiji nikada do sada nijedan političar nije izašao u javnost i pozvao svedoke ratnih zločina da svedoče o tome šta su videli, uz obećanje da će ih država i društvo nagraditi. Nasuprot tome, imali smo izjave političara koji su u situacijama, kada su se neki bivši policajci i vojnici odvažili da svedoče, stali u zaštitu osumnjičenih za ratne zločine.

Omer Karabeg: Da li insajderi u Hrvatskoj izbegavaju da svedoče? Imali smo slučaj Milana Levara koji je svedočio o likvidacijama Srba u Gospiću. On je ubijen 2000. godine, a četrnaest godina istraga nije uradila ništa, mada Levarova žena tvrdi da zna ko ga je ubio i da to znaju i mnogi u Gospiću.

Zoran Pusić: I ja znam na koga ona misli i na koga sve indicije ukazuju. To je čak bilo objavljeno u Feralu – taj čovjek je razgovarao sa jednim istražiteljem ne znajući da taj sve snima. Imate i slučaj sa Glavašem. Čovjek koji je svjedočio o tim ubojstvima doživio je nakon tri dana totalnu amneziju, zaboravio je o čemu je govorio i više ništa nije htio ponoviti na sudu.

Zanimljivo je da je tih dana dobio velike plave podočnjake. Zaštita svjedoka nije tehničko, već političko pitanje. Morate stvoriti klimu da je takvo svjedočenje patriotski čin, a ne zločin. Uređena i pravna država mora s tim stvarima rasčistiti. Suprotno od toga je da se država počinje ponašati kao mafija gdje je na snazi zakon šutnje – omerta i gdje je najveći zločin govoriti o zločinu. Država mora izabrati da li želi biti mafijaška organizacija ili pravna država.

Omer Karabeg: Haški tribunal više ne podiže optužnice i za dve-tri godine završava rad, pa bi onda ratnim zločinima trebalo isključivo da sude domaći sudovi. Da li će oni biti u stanju da objektivno sude domaće ratne zločine?

Sandra Orlović: Ja mislim da neki preduslovi za to postoje, jer smo već videli više presuda Veća za ratne zločine u Beogradu, koje su donele pravdu žrtvama. Sve zavisi od toga da li će u budućnosti biti optužnica za politički osetljive slučajeve – kao što su genocid u Srebrenici, masovne egzekucije Albanaca na Kosovu – da li će biti optužnica protiv visokopozicioniranih oficira vojske i policije, da li će biti procesa protiv generala JNA za zločine počinjene 1991. u Hrvatskoj. To su, čini mi se, lakmus papiri koji će pokazati kakav je odnos srpskog pravosuđa prema ratnim zločinima.

Zoran Pusić: Ja sam tu malo pesimističan. Ja mislim da je Haški sud, kojeg sam desetljećima branio od nasrtaja političara u Hrvatskoj, sam sebi zabio autogol odustajanjem od toga da sudi za zapovjednu odgovornost.

Konačno, suštinski zadatak tog suda bio je da se pobrine da budu kažnjeni oni koji su uistinu odgovorni za zločine, a ne neki poremećeni tipovi koji su bili izvršioci. Kako sada stvari stoje u Hrvatskoj, mislim da je javnost puno osjetljivija na privredni kriminal i da ne postoji politička hrabrost i volja da se te stvari istjeraju na čistac.

Zbog toga sam skeptičan kako će to ići dalje. Mislim da poslije zatvaranja Haškog suda, u ovakvoj političkoj konstelaciji, ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji sudovi neće biti voljni, niti će biti u mogućnosti da nastave suđenja za ratne zločine.

Audio snimak emisije: