Florence Hartmann: Stanišić i Simatović moraju završiti iza rešetaka

Florence Hartmann, nekadašnja glasnogovornica bivše glavne haške tužiteljice Carle del Ponte, poznata novinarka i publicistkinja, autorica knjige “Mir i kazna” koja govori o “tajnim ratovima međunarodne politike i pravosuđa”, ocijenila je u izjavi za Anadoliju kako konačna presuda protiv Nebojše Pavkovića i drugih bivših srpskih političkih, vojnih i policijskih zvančnika potvrđuje da Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kada hoće, može u završnoj fazi primjenjivati međunarodne pravne standarde i napraviti uklon od politike.

Haški sud je u slučaju “Pavković i drugi”, kojim su se teretili za udruženi zločinački poduhvat na Kosovu 1999. godine s ciljem protjerivanja albanskog stanovništva iz tadašnje srpske pokrajine, podsjetimo, konstatirano da je presuda od 28. februara prošle godine kojom je oslobođen bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilo Perišić zasnovana na pogrešnom pravnom standardu.

“Konkretna usmjerenost”

“Momčilo Perišić je oslobođen odgovornosti za zločine u Bosni i Hercegovini zbog jednog jedinog razloga, jer su većina sudija tadašnjeg Žalbenog vijeća skovali niotkud kriteriji “konkretna usmjerenost” (specific direction). To je bila vrlo teška greška. Može se slobodno govoriti o katastrofalnoj greški sudija koji nisu bili u stanju ni opravdati uvođenje takvog apsurdnog novog standarda. Najnovija žalbena presuda potvrđuje da je to bila greška, da, pravno gledano, taj kriterij nije imao osnova”, kazala je Hartmann.

Podsjetila je kako su u jesen 2013. godine sudije Apelacionog vijeća Specijalnog suda za Sierra Leone, koje je potvrdilo presudu po kojoj je bivši predsjednik Liberije Charles Taylor pomagao pobunjenicima u Sierra Leoneu tokom 11-godišnjeg građanskog rata u zamjenu za stalni dotok “krvavih dijamanata”, te ga pravomoćno osudilo na 50 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, nedvosmisleno odbacili standard ”konkretne usmjerenosti”.

Hartmann objašnjava kako je u presudi “Pavkoviću i drugima” najbitniji paragraf 1650 u kojem se konstatira da Žalbeno vijeće smatra da taj zaključak iz konačne presude (na koji se pozvao Vladimir Lazarević), kojom je Vijeće sudije Theodora Merona oslobodilo Perišića odgovornosti za zločine u BiH, u protivrječnosti sudskoj praksi Tribunala, preciznije, u neskladu je sa presudama Šljivančaninu i Mrkšiću za zločin u Vukovaru i dvojici Lukića za ubistva u Višegradu. Vijeće smatra da “konkretna usmjerenost” nije bitan element za actus reus pomaganja i podržavanja. S tim u vezi, nedvosmisleno je odbačen pristup Meronovog vijeća u “slučaju Perišić” jer je to u “izravnom sukobu sa preovlađujućim dijelom sudske prakse”.

Crna 2013.

Prema riječima Hartmann, sudije ICTY su imali prilike da isprave grešku i izvuku taj sud iz opasnih političkih voda, a da bi ga zaista vratili u pravne vode.

“Žalbeno vijeće je pod predsjedavanje sudije Liua iskoristilo tu šansu i to je dobra vijest nakon crne 2013. godine. Da li će ICTY nastaviti u tom pravcu? Sada znamo da može, ali ne znamo da li stvarno hoće. Odgovor na to pitanje ćemo dobiti kad-tad, jer Haško tužilaštvo nema drugi izbor i ne sumnjam da će tražiti poništenje Perišićeve konačne presude na bazi načinjene pravne greške. Predsjednik ICTY Theodor Meron će biti taj koji će odlučiti da li da prihvati budući zahtjev Tužilaštva i, ako prihvati, imenovati novo Žalbeno vijeće”, dodaje Hartmann za Anadoliju.

Odlučna je u stavu da budućnost Tribunala, pa i regije bivše Jugoslavije zavisi od Merona, odnosno od toga da li će se on ponašati u skladu sa mandatom sudije ili ”kao političar kako se ponašao u posljednje vrijeme”. Jer, kako je napomenula, oslobađanje Perišića nakon primjene pogrešnog kriterija je nanijelo veliku štetu razumijevanju događaja iz 1990-tih godina prošlog stoljeća u toj regiji.

“Ova najnovija presuda, koja je, ponavljam, u skladu sa ranijim presudama Tribunala (od slučaja “Furundžija” do 2013, kad je naglo i bez obrazloženja promijenjen kurs), također ukazuje da odgovornost Jovice Stanišića i Franka Simatovića (bivši šefovi Državne bezbjednosti Srbije) može u žalbenom postupku, također, biti ocjenjena (presuđena), na pravnoj osnovi. To znači da će, ako se politika ne umiješa i u daljnji rad Tribunala, onda i oni, ipak, završiti iza rešetaka”, zaključila je Florence Hartmann.