‘Ako nije bilo građanskog rata, onda ni Krajina nije bila dio Hrvatske’

Na pomirenju u regiji u suđenjima za ratne zločine napravljen je pomak, no on prije svega dolazi zbog međunarodnih pritisaka, jedan je od zaključaka danas predstavljenog izvještaja o tranzicijskoj pravdi u postjugoslavenskim zemljama za 2010/2011. godinu. Iako su se na predstavljanju izvještaja čule pohvale što se u zemljama regije uopće sudi za ratne zločine, mnoge su zabrinuli nedavni događaji poput polemike o građanskom ratu, ali i prosvjeda protiv ćirilice

Govoreći o nedavnoj polemici koju je svojom izjavom izazvao premijer Zoran Milanović, Žarko Puhovski kazao je da se ‘danas histerično zabranjuje govoriti o građanskom ratu 1991. kao što se 60-ih zabranjivalo govoriti o građanskom ratu u Jugoslaviji koji se događao početkom 40-ih’.

‘Oni koji danas kažu da nije bilo građanskom rata ’91. zapravo tvrde da Republika Srpska Krajina nikada nije bila dio Hrvatske’, kazao je Puhovski.

Osvrnuo se pritom na aktualni stav u svim državama regije prema kojem ispada da ‘ono što ste činili za domovinu, nije podložno moralnim ili pravnim kriterijima’. Stav je nacionalista, kazao je Puhovski, da je njihova strana uvijek žrtva, a da su drugi napadali.

‘Ono što je dovelo do najgorih stvari u Hrvatskoj 1991. danas se događa na sjeveru Kosova’, poručio je Puhovski.

U procesuiranju zločina, poručio je, važnije je ustanoviti tko su žrtve nego počinitelji, a kada se i nađe netko tko je odgovoran za zločin, nije toliko važno koliku će kaznu dobiti, nego hoće li biti osramoćen.

Na važnost žrtava upozorila je i osnivačica Fonda za humanitarno pravo i regionalna koordinatorica procesa REKOM Nataša Kandić kazavši kako je postoji inicijativa da se brojke zamijene imenima žrtava.

‘REKOM smatra da bez imenovanja žrtava nema procesa suočavanja s prošlošću koji zapravo zahtijeva javno priznanje svih žrtava. Kada se ta inicijativa REKOM-a usporedi s nekim institucionalnim inicijativama u zemljama regije, ispada da mi imamo više uspjeha’, kazala je Kandić dodavši kako su primjerice u BiH i na Kosovu civilne inicijative objavile imena žrtava te da se takav popis počeo izrađivati u Hrvatskoj.

Govoreći pak o ulozi žrtava u suđenjima za ratne zločine, Kandić je kazala da su žrtve uvijek nezadovoljne suđenjima jer smatraju da je mali broj optuženih ili da je mali broj optuženih, a za koje žrtve misle da su doista odgovorni.

O problemima civilnih žrtava rata progovorila je voditeljica Documente – centra za suočavanje s prošlošću Vesna Teršelič kazavši da su što se tiče obeštećenja i dalje u prednosti pripadnici vojnih postrojbi.

‘Često se vezuje kazneno procesuiranje ratnih zločina uz obeštećivanje civilnih žrtava. U situaciji kada je jasno da pravosuđa ne mogu procesuirati ratne zločine, smatramo da je to neprimjeren i zastarjeli način tretiranja civilnih žrtava. Stoga predlažemo također da Vlada RH donese odluku kojom bi se otpisali parnični troškovi onima kojima nisu uspjeli izvojevati naknadu štete, odnosno obeštećenje’, kazala je Teršelič.

Način na koji su izneseni pojedini podaci u izvještaju nije se svidio pomoćniku ministra branitelja i šefu Uprave za zatočene i nestale Ivanu Grujiću. Naime, sastavljačima izvještaja zamjerio je to što se, primjerice, navodi kako je iskopano tek 10 grobišta, a da ih se treba iskopati još 46. Takvim iznošenjem podataka na neki način se i dezinformira javnost jer se ne spominje da je u tih 10 grobišta ekshumirano 700 žrtava, a u preostalih 46 grobišta treba ekshumirati 200 žrtava.