Incidenti u Oluji su bili brojni i u dužem periodu

Osnivačica Fonda za humanitarno pravo i njegova donedavna predsjednica, Nataša Kandić, sada članica Upravnog odbora ove nevladine organizacije komentira slabu reakciju političkog dijela javnosti u Srbiji na oslobađajuću presudu generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, Gotovinin pomirujući stav te pojašnjava važnost Inicijative REKOM. 

Dovedena u pitanje dobra suradnja

* Nakon oslobađajuće presude generala Ante Gotovine i Mladena Markača u Haagu došlo je do očekivane reakcije u Srbiji i to u vidu odluke srpskog tužiteljstva koje je podiglo šest optužnica za zločine u Hrvatskoj. Kako komentirate tu odluku i samu činjenicu što se na nju tako dugo čekalo? 

Javna najava novih istraga je uvijek politička te nikako ne doprinosi jačanju vladavine prava. To je odgovor Tužiteljstva Srbije na oslobađajuće haške presude generalima Gotovini i Markaču. Time je dovedena u pitanje dosadašnja dobra suradnja između tužiteljstva Srbije i Hrvatske u razmjeni dokaza i poštovanje dobrog principa da svaka država sudi svojim državljanima. 

* Reakcija političkog dijela javnosti u Srbiji bila je očekivana, no, komentirali ste kako ste očekivali mnogo jaču političku reakciju. Zbog čega je ona onda izostala? 

Da je presuda donijeta u vrijeme predsjednika Borisa Tadić, reakcija bi bila burnija, prije svega jer je iz stranke iz koje nitko nije išao u rat, osim ako je prisilno mobiliziran. Aktualni premijer, predsjednik Srbije i vrlo aktivni prvi podpredsjednik vlade Aleksandar Vučić snose odgovornost za sve, te i za srpske žrtve. Oni to znaju, i zbog toga bi voljeli da se zaborave sve žrtve, pa i srspke. Predsjednik Srbije ima običaj kazati da prošlost treba ostaviti zbog budućnosti. 

Instrukcije za Gotovinu

* Prvostupanjsku presudu Gotovini i Markaču ste doživjeli kao odluku u skladu sa životnim činjenicama. Je li vas drugostupanjska presuda iznenenadila? Prema vašem mišljenju, zbog čega su dovedeni u pitanje prekomjerno granatiranje Knina kao i sva svjedočenja žrtvi? 

Vrlo sam pažljivo čitala obrazloženje presude Žalbenog vijeća. Taj tekst ne sliči na presudu. Zapravo nema obrazloženja. Nema obrazloženja zašto je Žalbeno vijeće dalo granatiranju ključni značaj u ocjeni postojanja zajedničkog zločinačkog poduhvata da etnički homogenizira Hrvatsku. Kada je odbacilo standard od 200 metara, Žalbeno vijeće je odbacilo sve druge dokaze. I laicima je jasno da je Gotovina dobio instrukcije i nardbe tijekom sastanka na Brijunima. Zna se kakve je naredbe dobio. Nisu to bile naredbe da Gotovina oslobodi svoju zemlju i da srpsko stanovništvo ostane u svojim kućama na svojoj zemlji. Postoje dokazi da se to nije dogodilo, nego da su Srbi bježali i iz straha od Hravtske vojske, da su  hrvatski avioni najmanje jednom bombardirali kolone izbjeglica, da su ljudi kamenovani tijekom puta, kod Siska i Popovoče. Jesu li se mogli vratiti kućama? Nisu. Utvrđeno je da je Gotovina upravljao operacijom Oluja. Poznat je plan, motiv, posljedice. To su činjenice.  

* Smatrate li da ovakva presuda nije donijela pravdu za žrtve i da umanjuje zločine svodeći ih na izolirane zločine? 

Nakon presude, percepcija u hrvatskoj javnosti je da je tijekom i nakon operacije Oluja bilo manjih incidenta, a ne brojnih, i to u dužem periodu, što su činjenice.

Moralna obveza

* Ante Gotovina je u intervjuu za beogradski tabloid Kurir izjavio kako se izbjegli Srbi trebaju vratiti svojim kućama jer je Hrvatska i njihova zemlja. Kako komentirate ovu njegovu izjavu?

Gotovina se ponašao i govorio vrlo pristojno kao da se vratio iz Vatikana, što nije karaktersitično za „ratne heroje“.  On je godinama slušao što se događalo u operaciji Oluja i nakon nje. Svjedočenja ljudi o ubojstvima, pljačakama i paljenju mogla su utjecati da on tu operaciju vidi i iz ugla drugih, što se rijetko moglo vidjeti u ponašanju optuženih, ali ne isključujem da je moguće. Moguće da je Gotovina shvatio da ima moralnu obavezu pozovati  Srbe da se vrate. 

Žrtve u središtu REKOM komisije

* Sudske činjenice i dokazi važni su kako bi se došlo do cjelovite slike onoga što se u ratu događalo, no kažete kako “Treba postojati i izvansudsko, međudržavno, službeno tijelo koje će biti fokusirano na žrvte” za što se zalažete i u Inicijativi REKOM. Cilj REKOM-a je stvaranje točnog, službenog i objektivnog zapisa o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava, priznavanje žrtava i njihove patnje, kao i sprečavanje ponavljanja zločina. Kakva su vaša dosadašnja iskustva? Može li se reći da ova inicijativa daje pozitivne rezultate i koja je njegova važnost nakon oslobađajuće presude kojom je Oluja postala legalna vojna akcija? 

Žrtve su uvijek nezadovoljne presudama, nezavisno jesu li haške ili domaće. Kazne su male u odnosu na težinu počinjenih zločina, tako da je razumljivo nezadovoljstvo žrtava visinom kazne. Žrtve teško mogu prihvatiti da presuda treba biti pravična i u odnosu na optužene. Trpko prihvaćaju i svoju sporednu ulogu u suđenjima za ratne zločine. Zbog toga je REKOM važan. Žrtve su u središtu te komisije koja ima potencijala doprinjeti otkrivanju sudbine nestalih i priznavanju žrtava i u sredinama gdje su ranije viđene kao neprijatelji. REKOM može više učiniti da potrebe žrtava i društva za priznavanjem i poštovanjem budu ostvarene. REKOM može imenovati sve žrtve, dok se sud  bavi samo utvrđivanjem identiteta onih žrtava za čiju smrt su odgovorni optuženi.  REKOM potiče empatiju, solidarnost i ima snagu prekinuti balkansku kulturu sjećanja na brojke, a ne na ljude.

Maja Celing Celić