Milioni za žrtve, a krivaca nema

Prošlonedjeljnom oslobađajućom presudom u slučaju deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica nastavljena je 20-godišnja sudska praksa u kojoj nema pravosnažnih osuđujućih presuda za ratne zločine počinjene na teritoriji Crne Gore. Jedini znak svojevrsnog priznanja odgovornosti je činjenica da su pojedine žrtve i članovi njihovih porodica, sudskim poravnanjima ili presudama obeštećeni.

Vlada Crne Gore je 2008. potpisala sudsko poravnanje sa žrtvama deportacije.

Advokatska kancelarija Prelević je kao punomoćnik žrtava deportacije protiv Crne Gore podnijela ukupno 51 tužbu za nadoknadu štete. Do sada je okončano 48 postupaka za 247 tužilaca. Isplaćena im je ukupna šteta od 4.670.000 eura.

Iz Advokatske kancelarije Prelević za Monitor kažu da je ustaljena praksa naknade štete, i to: za roditelje i supruge žrtava 25.000, za djecu žrtava 30.000, za braću i sestre žrtava 10.000 eura, a za preživjele po 10.000 eura za mjesec proveden u zarobljeništvu.

Sudski postupci se vode po još tri tužbe, a ukupni tužbeni zahtjev iznosi 598.000 eura.

No, nakon poravnanja i sudskih postupaka za nadoknadu štete u slučaju deportacija država je posredstvom pravosuđa počela da primjenjuje drugačiju praksu – da ne isplaćuje odštetu dok se ne završi krivični postupak.

Advokat Zdravko Begović zastupa oko 120 osoba koje su bile zarobljenici u logoru Morinj. Do sada je pravosudno okončano pet slučajeva. Sud im je dodijelio od 25.000 do 30.000 eura, u prosjeku su bili zatočeni od tri do četiri mjeseca u Morinju.

U ostalim procesima Osnovni sud donio je rješenje da se odluka sačeka do okončanja krivičnog postupka pred Višim sudom.

,,Iscrpili smo sva pravna sredstva i čekamo okončanje krivičnog postupka. Apsurdna je i kontradiktorna situacija: imamo slučaj da su poravnanjem članovi porodica žrtava dobili odštetu i bez početka krivičnog postupka, a u slučaju Morinj čekamo završetak krivičnog postupka”, kaže za Monitor Begović.

I za slučaj Kaluđerski laz, gdje su ubijena 22 civila, vode se parnični postupci za nadoknadu štete. Drugostepeni sud je dosuđivao novčane iznose, a Viši sud ih ukidao. Razlog opet isti – u toku je krivični postupak pred bjelopoljskim Višim sudom.

Advokat Velija Murić smatra da je time ,,na pravdu i pravičnost spuštena svojevrsna rampa”.

O dvostrukim aršinima govore ovi slučajevi. Za zločin koji su u aprilu 1999. počinili pripadnici vojske na mostu u Kaluđerskom Lazu, kada je ubijeno šest, a teško ranjena tri civila, uslijedila je pravnosnažna presuda početkom 2011. Tada sudski postupak nije prekidan, iako je bilo u toku krivično suđenje za ratni zločin.

Tada je, u istoj koloni, teško ranjena Hatmone Bajraktari, ali je njen slučaj prema stavu Vrhovnog suda, rješenjem iz januara ove godine, prekinut sa mogućnošću da se nastavi tek kada krivična presuda bude pravosnažna.

,,Isti događaj, isto pravosuđe, pravda drugačija a ishod kome je nametnuto čekanje, kao što smo se već uvjerili iz serije sličnih, veoma neizvjestan. Razuman odgovor na sve to, ovovremensko turbulentno pravosuđe a ni borci za pravdu ne mogu dati. Jedno je sasvim sigurno – ili je „Justiciji” neko veoma moćan skinuo povez sa očiju ili je ona zapala u tešku crnogorsku nemilost”, kaže za Monitor Murić.

Advokat Sava Popović, koji zastupa više oštećenih u slučaju Bukovica, kaže da mu nije poznata nijedna pravosnažna presuda za reparaciju za ovaj ratni zločin. Zbog povrede ljudskih prava on je više tužbi vezanih za Bukovicu uputio Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu.

,,Parnični postupak nije vezan za krivični, čak ni u slučaju oslobađajućih presuda u krivičnom postupku”, kaže Popović. On smatra da je u slučaju deportacija, kao i u slučaju generala Gotovine pred Haškim tribunalom, utvrđeno da pojedinci nijesu odgovorni, nego je odgovorna država.

Kao karakterističan navodi primjer 90-godišnjeg stanovnika Bukovice Šabana Rizvanovića i njegove žene Arife kojima je zbog torture bilo dosuđeno po 10.000 eura odštete. Proces je prekinut, jer je vezan za krivični postupak u slučaju Bukovica.

Obavezu da žrtvama nadoknadi štetu državi jasno propisuje i Deklaracija Ujedinih nacija o osnovnim pravima žrtava krivičnih djela i zloupotreba vlasti iz 1985. U njoj se navodi da ,,lice ima status žrtve bez obzira na to da li je učinilac identifikovan, uhvaćen, optužen ili osuđen…”, te ,,da žrtva treba da dobije nadoknadu štete kada je do kršenja nacionalnog krivičnog zakonodavstva došlo od strane državnih službenika ili drugih lica u službi ili sa kvazi-službenim ovlašćenjima”.

Advokat Dragan Prelević za Monitor kaže da država odgovara za štetu koju prouzrokuju njeni organi u vršenju svojih ovlašćenja u skladu sa članom 166 ZOO, te da se odgovornost države u ovom slučaju zasniva na principu objektivne odgovornosti.

,,Potpuno je ispravno da žrtve budu obeštećene ne čekajući rezultate krivičnih postupaka, koji pod određenim okolnostima uopšte i ne moraju da budu sprovedeni. Utvrđivanje krivične odgovornosti je inače mnogo složeniji postupak koji podrazumijeva otkrivanje počinilaca, prikupljanje validnih dokaza i adekvatno optuženje od strane tužilaštva, a zatim pravičan i kompetentan sudski postupak. Nažalost, u krivičnom postupku koji se ovim povodom vodi rad oba ova pravosudna organa je od početka pod ozbiljnim znakom pitanja”, kaže Prelević.

Advokat Murić smatra da je kruto procesno vezivanje tužbi i suđenja za naknadu štete i njihov ishod i uslovljavanje krajnje neizvjesnim ishodom krivičnog suđenja za ratni zločin klasična opstrukcija pravde.

,,Isto tako, ‘filigranskim’ nalozima nižestepenim sudovima da se teror i nasilje odvoje od nasilja usmjerenog prema državnom uređenju, sa najviše sudske instance projektovana je očigledna namjera da se umjesto pravnog razrješenja, istina, pravo i pravda zarobe sudskom odlukom”, kaže Murić.

Nedavno je Nataša Kandić iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo za Radio Slobodnu Evropu izjavila da su u regionu zbunjeni ponašanjem državnih organa Crne Gore koji prvo dodijele novčanu reparaciju porodicama žrtava, a onda te iste porodice ponize u krivičnim postupcima.

Sva je prilika da pravosuđe ima direktivu da proizvodi zabunu.
VELIJA MURIĆ, PREDSJEDNIK CRNOGORSKOG KOMITETA PRAVNIKA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA
Deklarativno suočavanje s prošlošću

– Društveni ambijent u kome bi kroz pravnu legislativu, naučne i obrazovne procese bilo moguće prepoznati zločine, zločince i žrtve, temeljni je osnov za suočavanje sa prošlošću. Pravno uređeni proces lustracije, kroz koji bi se stekli uslovi faktičke distance sa strukturama i pojedincima za koje se može vezivati sve ono što bi bio cilj lustracije, bio bi garant djelotvornog suočavanja sa prošlošću.

Nezavisno i objektivno pravosuđe, koje podrazumijeva pročišćenje i odabir kadrova sposobnih da ponesu odgovornost onoga čime se bave, samo je jedan od uslova. Konačno, samo istinskim i stručnim htijenjem, kvalitetnim istraživanjem i dokumentovanim istragama, mogu se očekivati pravedne sudske odluke o nečijoj nevinosti ili krivici.

Kako od svega ovoga još puno čega nema, ne iznenađuju me kontinuirane oslobađajuće presude za zločine koji su se zaista događali. Takve presude prije liče na „aboliciju” onih veoma jakih struktura i pojedinaca, kojima je i te kako potreban svaki otklon prema onome što može zasjenčiti njihove prošlosti. Zbog toga suočavanje sa prošlošću za sada doživljavam više kao deklarativnu, a manje kao suštinsku namjeru o djelotvornom procesu.
Predrag NIKOLIĆ