Predsjednica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda Nataša Kandić odala počast žrtvama Ovčare

VUKOVAR, 24. studenog 2012. (Hina) – Predsjednica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda Nataša Kandić odala je danas u Vukovaru počast žrtvama Ovčare, izjavivši za Hinu da je to došla danas učiniti jer zbog zauzetosti nije mogla biti u Vukovaru 20. studenoga te, kao ranijih godina, u službenom protokolu odati počast žrtvama.

Kandić je komentirala najnovija zbivanja na relaciji Hrvatska-Srbija nakon oslobađajućih presudu generala Ante Gotovine i Mladena Markača u Haagu. Ocijenila je da potez tužiteljstva Srbije o podizanju šest optužnica za zločine u Hrvatskoj nije dobar i da je „izrazito jasno politički“. Rekla je da ako je tužiteljstvo imalo dokaze u tih šest slučajeva bilo bi normalno, temeljem sporazuma o suradnji tužiteljstava Hrvatske i Srbije, da se već rješavaju kao što su i drugi slučajevi rješavani.
„Navedeni argument da se čekala haaška presuda pa su nakon nje slobodni izaći s istragom vezanom za tih šest slučajeva nije točan jer se u njima ne optužuju Gotovina i Markač već neki drugi“, rekla je Kandić.

Unatoč burnim reakcijama u Srbiji Kandić je ocijenila da je očekivala mnogo jaču političku reakciju, da će se organizirati prosvjedi, biti prekidani državni odnosi.

„Mislim da je ipak bilo neke kontrole u političkim reakcijama, a to ima veze s tim tko je na vlasti. Ipak su na vlasti oni koji su odgovorni za početak rata i za ono što se u ratu događalo, za 12.000 žrtava u Hrvatskoj, 10.500 na Kosovu i 95.000 u BiH. Ne bi Republika Srpska i njihove oružane formacije mogle počiniti tolike zločine da nije bilo sudjelovanja Srbije. Na vlasti su oni koji su odgovorni za teško nasljeđe prošlosti i otuda njihova blaža reakcija od neke koja je mogla dovesti Srbiju u kaos i regionalne odnose daleko više ograničiti nego
što je to u ovom trenutku“, rekla je Kandić.

Smatra da treba, kao i do sada, svaka država suditi svojim državljanima, a nadležna tužiteljstva surađivati u procesuiranju ratnih zločina. Ocijenila je da su sudske činjenice i dokazi važni i pomažu da se dođe do slike o tome što se u ratnom vremenu događalo no da one nisu dovoljne.

“Treba postojati i izvansudsko, međudržavno, službeno tijelo koje će biti fokusirano na žrtve”, istaknula je Kandić rekavši da sve žrtve moraju biti popisane i imenovane. U tom smislu je regionalnu inicijativu o osnivanju RECOM-a ocijenila najvrednijom inicijativom koja treba postati međudržavni projekt pomirenja koji će nadomjestiti sve ono što na
pojedinačnom planu svake države izaziva nezadovoljstvo nekim presudama.

„To bi tijelo bilo usmjereno na žrtve i njihovu patnju, na priznavanju žrtava jer žrtva ratnog zločina je žrtva bez obzira na nacionalnost i zaslužuje da svi u regiji imaju jednako poštovanje prema njoj“, rekla je Kandić.

Podsjetila je da su i hrvatski predsjednik Josipović i premijer Milanović istaknuli da je država odgovorna za žrtve. Kandić je govoreći o broju žrtava ocijenila da ni te brojke neće ići u prilog Srbiji ali da bi to bio svojevrstan registar, prvi put u povijesti balkanskih zemalja, koji ne bi davao prostora manipulacijama. Istaknula je da se broj žrtava približno zna, da je u ratu u Hrvatskoj poginulo oko 12.000 Hrvata i između 6500 i 7000 Srba.

„Te brojke moraju biti dokumentirane imenima, a imena služiti za sjećanje na žrtve kako ratnih zločina tako i žrtve koje su izgubile život u legalnim borbenim akcijama“, rekla je Kandić, ocijenivši da je to „put prema pomirenju, a tada će i ova posljednja Haaška presuda kao i druge presude biti promatrane drugačije“.

„Kada je donesena prvostupanjska presuda (Gotovini i Markaču) moj je dojam bio da je presuda u skladu sa životnim činjenicama, da odražava ono što se dogodilo, dakle da je bilo državnoga plana o protjerivanju Srba“, rekla je Kandić ocijenivši da je u toj presudi prekomjerno granatiranje bio nedovoljno jasan i uvjerljiv argument, a sve drugo odgovaralo onome što su izjavljivali svjedoci na sudu, ali i žrtve, pa i Brijunski transkripti te potom brojni zakoni koji su otežavali povratak onih koji su se htjeli vratiti u Hrvatsku.

„Drugostupanjska presuda otišla je u drugom pravcu, dovela je u pitanje prekomjerno granatiranje Knina koje je bilo glavni dokaz na prvom suđenju, no iz pravnog kuta čudi da Žalbeno vijeće Haaškoga suda nije odlučilo o nekom drugom dokazu već je odbacujući prekomjerno granatiranje odbacilo i sve druge dokaze“, istaknula je Kandić, naglasivši da o tome govori iz ugla ljudskih prava, te se upitala koliko je drugostupanjska presuda relevantna za saznanje o tome što se događalo u ratu na teritoriju Hrvatske.

Podsjeća da rat počinje 1991. godine, da je dio Hrvatske bio pod kontrolom pobunjenih Srba te da se na tom dijelu teritorija događalo nešto što se također može ocijeniti etničkim čišćenjem jer su Hrvati morali otići. No, u tom je dijelu bilo i suđenja, Milanu Babiću, Slavku Dokmanoviću, rekla je Kandić i naglasila da prošlost „mora dobiti činjenični, gotovo forenzički prikaz da bi smo znali što se događalo“.