Priopćenje Inicijative mladih za ljudska prava – Hrvatska povodom izricanja presude Žalbenog vijeća MKSJ-a u slučaju “Oluja”
Nakon Žalbene presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču, Inicijativa mladih za ljudska prava – Hrvatska naglašava da su i poslije 17 godina najteži zločini počinjeni u operaciji «Oluja» bez kazne, a njihove žrtve bez pravde i priznanja.
Presudu je sudac Fausto Pocar u svom protivnom mišljenju ocjenio kao protivnu bilo kakvom osjećaju pravde. Ovakav osjećaj nepravde imaju i članovi obitelji žrtava «Oluje» i svi oni koji su u ovoj akciji oštećeni. Zbog sustavnog nekažnjavanja počinitelja zločina u «Oluji», moramo biti svjesni odgovornosti hrvatskih institucija za ovo stanje.
Opisi činjeničnog stanja iz presude Raspravnog vijeća o zločinima počinjenima u kolovozu i rujnu 1995. godine i dalje su važeći. U njima su opisani brojni zločini poput ubojstava, pljački, paleža i sl.
Žalbeno vijeće srušilo je nalaz Raspravnog vijeća o udruženom zločinačkom pothvatu sa ciljem trajnog raseljavanja hrvatskih građana srpske narodnosti s ranije okupiranih područja Republike Hrvatske. Teško je razumjeti ovakvu odluku u kontekstu brojnih dokaza o masovnom broju izbjeglih s ranije okupiranih područja te o velikom broju zločina, izvedenih u prvostupanjskom postupku. U ovom zaključku, većina sudaca stavila je značajan naglasak na ispitivanje eventualne protupravne naravi granatiranja 4 grada. Istovremeno je vrlo malo pažnje u presudi sudska većina posvetila analizi ostalih elemenata koje su Raspravno vijeće te suci Žalbenog vijeća koji su podnijeli suprotna mišljenja istaknuli kao relevantne elemente udruženog zločinačkog pothvata: (a) brijunski sastanak, (b) zločine počinjene u kolovozu i rujnu, (c) diskriminatornu politiku onemogućavanja povratka, (d) imovinski zakon, ali i kasnije izjave hrvatskih političara koje se jasno nastavljaju na namjere brijunskog sastanka. Upravo iz ovih razloga, suprotna mišljenja sudaca Pocara i Carmela Agiusa nameću potrebu za preispitivanjem presude iz perspektive prava žrtava.
Nakon ove presude, više nego ikad ranije postoji potreba da domaće pravosuđe procesuira osobe odgovorne za zločine utvrđene u ovom procesu i druge koje su građani/ke prijavili nadležnim institucijama između 1995. godine i danas. Ukoliko zločini iz «Oluje» ostanu neprocesuirani, time će nepovratno biti potvrđeno postojanje sustava koji diskriminira u praksi i tek će onda na Hrvatskoj trajno ostati stigma ovih zločina. U tom smislu pozdravljamo izjave predsjednika Ive Josipovića, premijera Zorana Milanovića i ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić kojima najavljuju da će se ova daljnja procesuiranja pred hrvatskim institucijama održati. Njihove izjave također imaju simboličku važnost za naše sugrađane, žrtve ovih zločina, koji zbog nedovoljno brzog i profesionalnog rada hrvatskih institucija još uvijek čekaju na zadovoljenje pravde.
Međutim, iako je MKSJ utvrdio kako se ne radi o udruženom zločinačkom pothvatu, jasno je iz brojnosti utvrđenih zločina, iznimno velikog broja izbjeglih osoba te spaljenih i uništenih objekata kako se ne radi ni samo o pojedinačnim izoliranim slučajevima. Ovo stanje ostavlja pred domaćim pravosuđem i težu zadaću da procesuira ne samo izravne počinitelje zločina, nego da nastoji utvrditi i zapovjednu odgovornost onih koji su dozvolili situaciju u kojoj su počinjeni ovako brojni zločini.
