Peščanik: Zabranjena knjiga

U dijelu bošnjačke javnosti, već i u ratu, a čak i više neposredno nakon rata, počeli su kolati stavovi o Srbima kao narodu koji su nevjerovatno podsjećali na raniju ekstremističku propagandu nekih velikosrpskih intelektualaca – o Hrvatima. Znate tu priču o “genocidnom narodu”, koji već s majčinim mlijekom stiče gorljivu mržnju prema svemu “drugom i drugačijem”, naročito “našem”. Pošto u “genetskom profiliranju” naroda ima nečeg fašističkog, a u našem vremenu fašistom niko ne želi biti, zagovornici ovih teorija skloni su braniti i sebe i teoriju izuzecima koji, kao, potvrđuju pravilo. K’o biva, nisu svi (Srbi) isti, ima ih možda pet-šest – na ranu ih živu privit’. Čak će i oni Bošnjaci koji Srbe najstrasnije mrze i preziru, čak će i najglasniji “anatomi srpske destruktivnosti” pronaći mnogu lijepu riječ za Natašu Kandić i Biljanu Kovačević-Vučo (čelnice Fonda za humanitarno pravo odnosno Komiteta pravnika za ljudska prava), za aktivistkinje organizacije Žene u crnom, za aktiviste Centra za kulturnu dekontaminaciju ili Inicijative mladih za ljudska prava. No i toj je ljubavi možda došao kraj. A sve zbog Dragulja Medine.

Podsjetimo najprije ukratko na “aferu Dragulj Medine” u obje njezine inačice: globalnoj i lokalnoj. Američka novinarka Sherry Jones namjerila je napisati roman koji će tematizirati brak poslanika Muhammeda s Ajšom, i to iz njezine perspektive. Za roman se zainteresirao jedan od najvećih svjetskih izdavača Random House te je s autoricom potpisan ugovor kojim je utvrđeno da će The Jewel of Medina biti objavljen 25. augusta ove godine (a usput joj je uplaćeno i stotinu hiljada dolara predujma). Međutim, nakon što su u medije stigle optužbe da je roman uvredljiv za muslimane, Random House je odustao od objavljivanja. Stvar je prerasla u svojevrstan skandal, mnogi pisci oštro su kritizirali ovu odluku, no rukovodstvo izdavačke kuće brani je strahom za svoje uposlenike koji bi, kažu u Random Houseu, bili ugroženi ako bi se knjiga objavila. Priča o Dragulju Medine stigla je u međuvremenu i do naših strana. Kako to i inače biva s knjigama koje u anglosaksonskom svijetu objavljuju veliki izdavači, prava na neka prevedena izdanja prodana su i prije nego je roman u originalu objavljen, a izdavačke su kuće u svrhu prevođenja dobile i rukopis romana.

Pošto su beogradski izdavači izuzetno agilni, nije rijetkost da knjige engleskih i američkih autora svoju premijeru dožive upravo u Srbiji. To se desilo i s Draguljem Medine; knjigu je u prevodu na srpski jezik još početkom augusta objavila izdavačka kuća BeoBook. Nakon protesta glavnog muftije Islamske zajednice u Srbiji Muamera Zukorlića, BeoBook je roman povukao iz prodaje, a osim toga su muftiji u formi otvorenog pisma uputili prilično skrušeno izvinjenje. U srbijanskoj javnosti povodom ovoga se otvorila polemika u koju su se uključile i na početku spomenute nevladine organizacije. U zajedničkom saopćenju Fonda za humanitarno pravo, Komiteta pravnika za ljudska prava, Žena u crnom, Centra za kulturnu dekontaminaciju, Inicijative mladih za ljudska prava i još tri beogradske nevladine organizacije osuđuje se muftijin pritisak na izdavača i traži njegovo (muftijino) izvinjenje “svim građanima Srbije (i sveta) zbog pokušaja ugrožavanja slobode mišljenja i izražavanja”. U isto vrijeme likovi poput Isidore Bjelice (“najveće prijateljice svih muslimana sveta pod uslovom da nisu bosanski”, kako kaže Teofil Pančić) puni su razumijevanja za uvrijeđenost Islamske zajednice u Srbiji.

Ova je situacija nanovo potvrdila svu ispravnost nedavne lucidne analize Slavoja Žižeka, inspirirane reakcijama na objavljivanje karikatura poslanika Muhammeda u Danskoj. U dugogodišnjoj debati oko izgradnje džamije u Ljubljani, najistrajniji medijski zagovornik prava ljubljanskih muslimana na izgradnju vlastitog vjerskog objekta je liberalni tjednikMladina. Ista je ta Mladina, međutim, reprintovala karikature iz danskih novina, kao znak podrške slobodi izražavanja, dok su oni koji se strastveno protive izgradnji džamije, braneći to “kršćanskim identitetom”, bili puni opravdavanja za muslimanski bijes zbog “vrijeđanja svetinja”. Žižekov je zaključak samo naoko paradoksalan: “Evropski su muslimani suočeni s teškim izborom – jedina politička snaga koja ih ne svodi na građane drugog reda i daje im dovoljno prostora za izražavanje svog religijskog identiteta su ‘bezbožni’ ateisti, liberali. Oni koji su im najbliži po religijskoj društvenoj praksi, odnosno oni koji su njihov kršćanski odraz u ogledalu, su i njihovi najveći politički neprijatelji.”

Kao i ostali evropski muslimani, i Bošnjaci-muslimani su suočeni s teškim izborom. Hoće li, kad je o ovom konkretnom slučaju riječ, zaboraviti sav angažman Fonda za humanitarno pravo i Žena u crnom, recimo, i u Nataši Kandić prepoznati zaštitnicu blasfemije i vrijeđanja islama? Hoće li njihove vodeće intelektualce zabranaDragulja Medineizmiriti s Isidorom Bjelicom, kao što je hajka na sarajevski Queer Festival izmirila Beriza Belkića i Rajka Vasića? Hoće li shvatiti da zagovaranjem intelektualne cenzure i ugrožavanjem slobode mišljenja i izražavanja u današnjoj Evropi sami sebe svode na građane drugog reda?

S aspekta književne vrijednosti, Dragulj Medine je, po općem mišljenju, loša knjiga. To je ovdje, međutim, posve nebitno. Njezina zabrana, i to u zemlji u kojoj je procentualno prisustvo muslimana u stanovništvu relativno malo, rječito ilustrira posve anahrono golemu moć vjerskih zajednica na tranzicijskom Balkanu. U Hrvatskoj će Katolička crkva po svoj prilici ishoditi zabranu rada nedjeljom, u Srbiji Islamska zajednica zabranjuje knjige, a u Bosni se već, godinu dana unaprijed, raspravlja da li će 15. Sarajevo Film Festival (koji će makar dijelom “pasti” u ramazansko vrijeme) umjesto after partyja karakterizirati iftar party. Svijet u kojem vjerske zajednice utječu na radno vrijeme trgovina, sadržaj knjižarskih polica i termine festivala nije baš spojiv s modernošću. A lokalni religijski lideri koji se ponose zajedničkom “abrahamskom tradicijom” morali bi znati da je zabranjeno voće – najslađe.