Oslobođenje: Ekskluzivno: Nataša Kandić za Oslobođenje

Izvor: Oslobođenje
Piše: Sanita ROŽAJAC
01/04/08

Lov na “izdajnike” poput mene u Srbiji je poželjan

Uoči početka suđenja bivšem načelniku Državne bezbjednosti Srbije Jovici Stanišiću, pred Međunarodnim kr­i­­vi­čnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić, u ek­skluzivnom intervjuu za Oslobođe­nje, kazala je da je ovaj proces od iznimne važn­osti za BiH zbog mogućnosti da se konačno dođe do zapisnika sa sjednica Vrhovnog savjeta za odbranu SRJ, koji su korišteni u predmetu Slobodan Milošević.

– Još nisam sigurna da će suđenje Stanišiću i prvom komandantu Crvenih beretki stvarno početi. No, ipak, čini se da hoće, uprkos pokušaju Stanišića da odugovlači poče­tak do zatvaranja Tribunala. Tužilac u predmetu je Dermot Groome, te stoga vjerujem da neće dozvoliti da taj slučaj bude ustupljen Srbiji ili da se svede samo na optuženog Franka Simatovića.

• Hoće li dokazi Tužilaštva MKSJ u slučaju Jovice Stanišića i Franka Simatovića Frenkija konačno potvrditi odgovornost Srbije za zločine u BiH i genocid u Srebrenici?

– Svi se sjećamo da Međunarodni sud pravde nije tražio objelodanjivanje zapisnika sa sjednica Vrhovnog savjeta za odbranu SRJ, što je stvorilo sumnju da možda ti zapisnici sadrže dokaze o aktivnom učešću Srbije u izvršenju genocida u Srebrenici. Dokle god ti zapisnici ne budu javni, dotle ima osnova za sumnju da je presudom Međunarodni sud pravde (MSP) zaštitio Srbiju u pogledu odgovornosti za izvršenje genocida. Tužilac ima pravo da traži od Pretresnog vijeća objelodanjivanje redigovanih zapisnika. To je jedini put da budemo sigurni šta je istina u vezi sa Srebrenicom: da li je tačno rašireno uvjerenje da su Vojska SRJ i MUP Srbije aktivno učestvovali u izvršenju genocida u Srebrenici ili zaključak MSP-a da jedinica „Škorpioni“ jeste učestvovala, ali ne za račun Srbije, nego je bila pod kontrolom Vojske RS-a.

Žalba na “Škorpione”

• “Jedinica“, film koji je uzburkao srbijansku javnost, nedvojbeno ukazuje na umiješanost ove dvojice u zločine u Hrvatskoj i BiH. Može li se ovaj videozapis uzeti kao dokaz protiv Stanišića i Simatovića?

– Film „Jedinica“ o Crvenim beretkama, kao i film o „Škorpionima“, te videokaseta koju su snimili pripadnici „Škorpiona“, vrlo su važni i sasvim sigurno će ih Tužilaštvo predložiti kao dokaze.

• Prošle godine najavljivali ste da ćete uložiti žalbu na presudu “Škorpionima”. Jeste li to učinili i postoji li mogućnost da ovo suđenje bude obnovljeno?

– Što se tiče presude „Škorpionima“, nažalost, ja kao punomoćnica žrtava, kao i Fond za humanitarno pravo nemamo pravo na žalbu jer po zakonu žalbu u ime žrtava može uložiti samo Tužilaštvo, koje je to i učinilo. Ipak, nisam optimista. Nisam sigurna da će Vrhovni sud Srbije poništiti presudu. Zvaničnoj Srbiji odgovara izrečena presuda jer država nema obavezu da žrtvama plati novčanu naknadu – presudom je jedinica proglašena paravojnom formacijom.

• U kojoj je fazi suđenje zvorničkoj grupi i šta je sa dodatnim optužnicama koje su spominjane?

– Suđenje zvorničkoj grupi ulazi u završnu fazu. Tužilac je precizirao optužnicu i očekuje se da bude proširena i protiv bivšeg predsjednika Opštine Branka Grujića i komandanta TO Branka Popovića za strijeljanje oko 700 muslimana, koji su 1. juna 1992. u Bijelom potoku, izdvojeni od porodica, zatvoreni u Tehničko-školskom centru i odatle, u grupama, odvođeni na strijeljanje. Imajući u vidu da je suđenje za ratne zločine u Zvorniku vođeno po optužnici koja ne uključuje spomenuti zločin, pritisak Fonda za humanitarno pravo i Udruženja porodica zarobljenih i nestalih u ovoj opštini konačno je urodio plodom. Tokom suđenja bilo je sjajnih i hrabrih svjedoka, koji su govorili istinito, ubjedljivo i po svojoj savjesti. Jedan od takvih je Mićo Davidović, predratni načelnik SUP-a u Bijeljina, a početkom rata komandant Savezne policijske brigade, kojeg je savezni ministar poslao u Zvornik da pohapsi paravojne formacije. On je objasnio kako je rat pripremljen i kako se odvijao. Razjasnio je ulogu Srbije, prije svega policije, i angažovanja takozvanih Patriotskih snaga, Arkanove garde i šešeljevaca, dobrovoljaca Srpske radikalne stranke.

• Nakon što ste priznali nezavisnost Kosova, u Večernjim novostima osvanuo je naslov: Nataša Kandić – žena koje nema!, a u Kuriru: Nataša Kandić – Izdajnik. Osim političkih institucija, stiče se dojam da su se i mediji urotili protiv Vas. Jeste li zabrinuti za svoju bezbjednost?

– Teritorijalni pristup srpske političke elite prema Kosovu odredio je i odnos prema “neposlušnim”. Iako je u junu 1999. bilo jasno da je Srbija potpisivanjem kumanovskog sporazuma bila primorana da se odrekne upravljanja Kosovom, to se u međuvremenu zaboravilo i formalno proglašenje nezavisnosti Kosova srpska vlada predstavila je javnosti kao nepravdu i agresiju. S takvim prikazivanjem događaja, nasilje i prijetnje linčom su očekivana posljedica. Nikada se nisam plašila, ali poslije mitinga u Beogradu 21. februara 2008. bila sam suočena sa stvorenom klimom u kojoj je lov na “izdajnike” poput mene bio otvoren i poželjan. Izgleda da se “patriotska groznica” smiruje, ali ne i negativan politički odnos prema Kosovu.

• Poslanik Srpske socijalističke stranke Ivica Dačić čak je izjavio da će se zalagati da se zabrani rad svih nevladinih organizacije koje priznaju nezavisnost Kosova. Posebno je izdvojio Vas zbog toga što ste prisustvovali ceremoniji proglašenja nezavisnosti…

– Politička klima u Srbiji nije dobra. Ponovo su veoma glasne političke snage koje su u vrijeme Slobodana Miloševića Srbiju pretvorile u kriminalnu državu. Srpska radikalna stranka je postala moćna jer je uspjela da pridobije populističku javnost na opasnom tumačenju patriotizma, koje činjenje ratnih zločina predstavlja kao odbranu srpstva. S druge strane, Demokratska stranka, od koje je demokratska javnost očekivala da će stvoriti odgovorne institucije i prekinuti sa naslijeđem prošlosti, preko pitanja Kosova, opasno se približila SRS i stranci premijera Koštunice (DSS), tako da više nije garant demokratske budućnosti Srbije, opstanka Srba na Kosovu i dobrih odnosa sa susjedima. Očito je da Srbija nema političku elitu koja bi državu vodila u dobrom pravcu. Posjedovanje teritorije, kao i u vrijeme Miloševića, prioritet je sadašnje vlasti.

Ilijin slučaj

• Kako komentarišete slučaj Ilije Jurišića, kojeg su srbijanske vlasti bez ijednog dokaza optužile za ratne zločine nad srpskim stanovništvom i predale Specijalnom sudu za ratne zločine u Srbiji?

– Suđenje Iliji Jurišiću posledica je nesigurnosti Tužilaštva za ratne zločine u Srbiji u postojećoj političkoj klimi. SRS često optužuje Tužilaštvo da sudi samo Srbima, te Tužilaštvo reaguje tako što se povlači i iz straha podiže optužnice i kada nema dovoljno dokaza, što se pokazalo u slučaju Albanca Sinana Morine, koga je Vijeće za ratne zločine oslobodilo upravo zbog optužnice koja se ne zasniva na čvrstim dokazima. U slučaju Jurišića, Tužilaštvo je trebalo da dokaze koje ima preda Sudu BiH, koje ionako ima otvorenu istragu povodom stradanja pripadnika bivše JNA u maju u Tuzli. Ovako ostaje sumnja da je riječ o političkoj odluci.