Nataša Kandić za tportal.hr: Gotovina će dobiti manju kaznu od Markača i Čermaka

Kako se Srbija i Hrvatska nose s ratnim zločinima iz devedesetih, u kojem smjeru će se razvijati hrvatsko-srpski odnosi, kakve posljedice srpska politika ima za stanje u BiH, hoće li Haški sud osloboditi ili osuditi hrvatske generale, odnosno Vojislava Šešelja – neka su od pitanja na koja je u intervjuu za tportal odgovorila Nataša Kandić, predsjednica Fonda za humanitarno pravo

Slučajevi Tihomira Purde i generala Jovana Divjaka otvorili su pitanje odnosa Srbije prema Miloševićevom političkom nasljeđu. Pitali smo Natašu Kandić, istaknutog borca za ljudska prava i prava žrtava ratova devedesetih, kako ona vidi odnos Srbije prema ostavštini Slobodana Miloševića te kako se nosi s pritiscima srpskog Tužiteljstva za ratne zločine koje je nedavno najavilo tužbu protiv Kandić.

‘Smatram da je najlošije to što su tek pod pritiskom javnosti napravljene određene pravne radnje, ali u javnosti je ostao gorak utisak kada je u pitanju slučaj Purde da se tu radilo o politici, što će negativno utjecati na buduće slučajeve. I mislim da je to krivica i odgovornost Tužiteljstva Republike Srbije. Ono što se primjećuje u vezi sa slučajem Purda je to da se pravosuđe Republike Hrvatske cijelo vrijeme držalo pravnog okvira i, kada je odbilo podnijeti zahtjev za izručenje Purde, navelo je vrlo jasne pravne razloge, a isto tako, kada je došlo do dodatnih saslušanja, rečeno je da to pomaže u rješavanju slučaja Purda unutar pravnog okvira.

Slučaj Jovana Divjaka je još jedna teška greška Tužiteljstva Republike Srbije, koja se nikako nije smjela dogoditi poslije profesionalne blamaže u slučaju Ganić kada je pred britanskim sudom zamjenik tužitelja za ratne zločine Srbije nazvan nepouzdanim svjedokom. Na kraju je Ganić oslobođen s obrazloženjem da je zahtjev bio politički motiviran.

To se moralo rješavati u okviru pravosuđa Bosne i Hercegovine, a svi drugi koji raspolažu dokazima i činjenicama mogu pomoći, davanjem dokaza. Nažalost, išlo se drugim putem, iz greške u grešku. Tako danas imamo situaciju za koju će biti potrebno mnogo truda i uvjeravanja da je procesuiranje izvan politike, što će biti, čini mi se, jako, jako teško.’

Koje je rješenje za podizanje tih optužnica?

‘Mislim da se mora formirati zajednička ekspertna grupa Srbije i Hrvatske i oni moraju razmotriti zahtjeve za potjernice, istragu, i ako postoje tajne optužnice. Znači, sve što je dio političkog nasljeđa prošlosti, naravno, ovdje u Srbiji političkog nasljeđa Miloševića, mora se pažljivo i isključivo u skladu sa zakonom razmatrati.

Hrvatska i suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj su, također, još uvijek na meti međunarodnih organizacija za ljudska prava i uvijek se daje ta kvalifikacija da se donose presude na štetu Srba. Vrlo je malo pomaka u tom, da tako kažem, poštivanju fer i pravičnog suđenja. Mora se prekinuti praksa iz prošlosti kada su umjesto prava važili politički kriteriji. I javnost mora biti informirana i to je jedina obrana od kritika koja će sigurno uslijediti ukoliko i dalje bude ovakvih slučajeva. Mora se javnosti predočiti što je sve razmatrano i da se dio procesa uspostavljanja vladavine prava završi.’

SRBIJA – IZMEĐU POLITIKE POMIRENJA I MILOŠEVIĆEVA NASLJEĐA

Može li se zbog toga govoriti o dvostrukoj politici Srbije u regiji? Naime, načelno se zagovara pomirenje i deklarativno odriče Miloševićeve politike, a na djelu se progoni žrtve te iste politike i podupire secesionista BiH Milorada Dodika?

‘Na to pitanje ovdje u Srbiji dominira dojam da predsjednik Srbije Boris Tadić pokušava ublažiti retoriku Milorada Dodika iz Republike Srpske i nekako je staviti u okvire politike pomirenja, stabilnosti i interesa Bosne i Hercegovine. Dovesti ga na putu kojim Bosna i Hercegovina mora krenuti, put europskih integracija. Tu nema dojma da službena Srbija, predsjednik Boris Tadić i Demokratska stranka, jako podupiru Milorada Dodika u onome što dominira u njegovim istupima u javnosti, a to je ta stalna prijetnja da će Republika Srpska izaći iz Bosne i Hercegovine i krenuti nekim svojim putem. Ali točno je to što vi kažete, s jedne strane Srbija promovira tu novu politiku pomirenja i jedno vrijeme su predsjednik Hrvatske i predsjednik Srbije viđeni kao lideri tih novih regionalnih politika pomirenja, a onda se često politički intervenira u pravna pitanjima, što je nedopustivo u politici pomirenja.’

Može li takva politika ugroziti poboljšanje ukupnih odnosa između Hrvatske i Srbije?

‘Mislim da je to pogoršanje odnosa posljednjih tjedana bilo na rubu. Vidjelo se koliko su ti odnosi između Srbije i Hrvatske bili na samom rubu vraćanja na ono staro. Sad sve ovisi i o budućim koracima i u vezi s procesuiranjem ratnih zločina, ali i u vezi s daljnjom promocijom regionalnih politika pomirenja. Najstrašnije bi bilo kad bi nakon ovih teških incidenata Tužiteljstva Republike Srbije došlo u pitanje procesuiranje ratnih zločina. Vladavina prava u čitavoj regiji i europske integracije ovise o kažnjavanju onih koji su počinili ratne zločine u prošlosti. To je elementarni uvjet. Bez toga nijedna država ne može razmišljati o demokratskoj budućnosti.’

U Hrvatskoj je jako važno pitanje procesuiranje odgovornih za logore u Srbiji. Konačno se najavljuje početak procesuiranja. Što mislite, kasni li taj proces i što očekujete od njega?

‘To je, u pravnom smislu, skandalozno. Da tolike godine prolaze u negiranju, poricanju da su tu uopće bili logori, da su ljudi bili zatvoreni. To je bilo potpuno u suprotnosti s onim što smo svi vidjeli na televizorima, taj 18. i 19. studenoga 1991. godine u Vukovaru, kako su ljudi trpani u autobuse i kako su tisuće njih dovedene na teritorij Republike Srbije. U Srbiji se godinama, više od desetljeća, potpuno poricalo da su postojali Stajićevo i Begejci, da su i zatvori korišteni za zatvaranje, za zatočeništvo ljudi, i da su svi imali uvjete koji važe za logore. Nisu to bili nikakvi sabirni centri! I jednostavno sve to kasni, to toliko kasni da se postavlja pitanje kako je to moguće sad i kad se toliko govori o tom kašnjenju da se ništa ne pojavljuje? Pitanje logora i odgovornosti za logore, odgovornosti za smrt i mučenje onih koji su tamo zbog zlostavljanja umrli mora se procesuirati i dati jedan pravni odgovor na to što se događalo u tim logorima.’

HOĆE LI ŠEŠELJ NA SLOBODU?

Nedavno ste izjavili da bi se Vojislav Šešelj uskoro mogao naći na slobodi. Na čemu temeljite tu procjenu?

‘Rekla sam to na osnovi faze u kojoj se nalazi suđenje Šešelju. Dokazni postupak je završen. Sada raspravno vijeće razmatra njegov zahtjev. On, slobodno preneseno, smatra da treba biti pušten na slobodu zato što optužnica nije dokazana. Raspravno vijeće će razmatrati dokaze za svaku pojedinačnu točku optužnice i ono što je realno očekivati je, moguće, da će neke točke optužnice i odbaciti. Hipotetski postoji mogućnost da raspravno vijeće kaže da optužnica nije potkrijepljena čvrstim dokazima.

Postoji, također hipotetski, mogućnost da raspravno vijeće kaže da se on može, u budućoj fazi iznošenja obrane, braniti sa slobode. Postoji mogućnost da njegova obrana bude vrlo kratka i presuda bude donesena vrlo brzo. I pod pretpostavkom, opet hipotetski, on je osam godina u pritvoru, njegova najteža optužba je govor mržnje, znači da dobije kaznu od 12 godina, što nije isključeno, on je dvije trećine kazne izdržao i izaći će na slobodu. U slučaju da dobije veću kaznu, to onda mijenja stvar, ali imajući u vidu da suđenje traje godina i godinama i da je on uspio neke svjedoke optužbe privoljeti da svjedoče u njegovu korist, nije vjerojatno. To suđenje je dobilo čudne obrise i izaziva sumnju nije li možda tome razlog to što se tužiteljski tim često mijenjao.’

Kakve bi posljedice na stanje u regiji mogao imati takav razvoj događaja?

‘Na regionalnom nivou povratak Šešelja ne bi imao nikakvog utjecaja osim što je on incidentna osoba i pravio bi incidente. To bi svi mediji prenosili. Ono što bi se moglo očekivati je sukob između Srpske napredne stranke te nove stranke koja je nastala odvajanjem od Radikalne stranke i njihov sukob može biti relevantan ukoliko dođe do njihovih međusobnih optužbi za ono što su činili u prošlosti. Bojim da će se oni čuvati toga, tako da će tri dana jednog incidentnog nasilničkog ponašanja biti dovoljno da to nikoga više ne zanima.’

‘OČEKUJEM MLADIĆA I HADŽIĆA 2011. U ZATVORU’

Rad Haškog suda se bliži kraju. Kako ocjenjujete ono što je do sada učinjeno, može li se reći da je ispunio svoju svrhu kao međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije?

‘Međunarodni kazneni sud stvorio je ogromnu bazu činjenica, dokaza koju više nikad nitko neće moći osporavati i mijenjati. To su utvrđene sudske činjenice. O njima će morati voditi računa i nacionalni sudovi i povjesničari i istraživači raznih disciplina. Ono što je dobro je inicijativa za osnivanje regionalne komisije za utvrđivanje činjenica, što je logičan nastavak rada Haškog sud. Ta regionalna inicijativa radila bi na sakupljanju svih tih činjenica, dokaza, ali i prikupljanju onih koje do sada nisu bile ni predmet suđenja niti će biti predmet suđenja zbog ograničenih kapaciteta sudova. Imamo šanse u jednom trenutku dobiti npr. pojedinačni registar ljudskih gubitaka, da dobijemo činjenični zapis o svim ratnim zločinima, što bi na ovim prostorima bio elementarni uvjet i garancija za neponavljanje zločina. Govorim o osnivanju REKOM-a.

Haag ima izvanredan značaj s te strane jer će pomoći u stvaranju mehanizama pomažu da se zločini ne ponove. Jedino što mu se može prigovoriti je izlazna strategija koja možda nije najbolje osmišljena. Ako imate najavljeni kraj institucije, onda najbolji tužitelji i suci ne čekaju kraj, već traže sebi nove poslove, i to onda ima veze i s kvalitetom suđenja.’

Mislite li da će onda Ratko Mladić i Goran Hadžić izbjeći ruci pravde?

‘Mislim da neće izbjeći jer će među rezidualnim mehanizmima koji trebaju zamijeniti i brinuti o nasljeđu Haškog suda biti i onih koji će imati zadatak da privedu kraju slučajeve haških bjegunaca. Ali ja hoću vjerovati da će se to dogoditi u ovoj 2011. godini. Ipak, ako se to ne dogodi ili ako se ne pokažu čvrsti dokazi da oni više nisu živi, onda bi se stvarno moglo pitati kako je Srbija uspjela organizirati njihovu zaštitu od kaznenog progona.’

‘GENERALI ĆE BITI OSUĐENI’

15. travnja očekuje se presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku po optužbi za zločinački pothvat u Oluji. Koja je vaša procjena, hoće li ih proglasiti krivim? Ukoliko presuda bude oslobađajuća, hoće li to izazvati reakciju Srbije ili obratno?

‘Osobno ne vjerujem da presuda može biti oslobađajuća, ali smatram da neće sve tri presude biti vrlo visoke. Neka od presuda, možda Gotovini, bit će manja, ali to je moje viđenje na osnovi praćenja suđenja. Žrtve operacije Oluja će, naravno, biti nezadovoljne jer ne postoji nijedna kazna koja njima može biti pravedna za izgubljene živote najbližih. To se pokazuje u svim slučajevima, ne samo kad se radi o Oluji. Postoje naznake da bi osuđujuće presude mogle izazovati porast tenzija u Hrvatskoj, ali osobno ne vjerujem u to, pokazalo se da je i slučaj Purda bio tema jednog ili dva dana prosvjeda, a onda su se sudionici fokusirali na druga pitanja koja su od izuzetne životne i političke važnosti za građane i za državu Hrvatsku. Tako ja ne vjerujem u to zastrašivanje da će se, ukoliko budu osuđeni hrvatski generali, i situacija u političkom smislu u Hrvatskoj destabilizirati. Prije svega, to se vidi u javnosti gdje riječ predsjednika Josipovića kao jednog od najboljih pravnika u regiji itekako ima utjecaja, čak i kada su jake emocije u pitanju kao što je bilo u slučaju Purda.’

Mislite li da je dokazan zločinački pothvat u tom slučaju?

‘Ne mogu u jednom slučaju misliti da Haag postupa dobro, a u drugom slučaju da postupa loše. Nikada se nije dogodilo da je netko stavljao primjedbe na pravne kvalifikacije ili na sam postupak suđenja u Haagu. Bilo je primjedbi da optužnice nisu bile sveobuhvatne, ali nikada nije bilo primjedbi na kvalifikaciju. Osim toga, sada ćemo vidjeti što će sudsko vijeće reći na čitav dokazni postupak i pričekajmo da sud ipak kaže svoje.’

BiH već pet mjeseci nema vlast, a međunacionalne tenzije su gotovo na razini kakva je bila i nakon samog rata. Kako razriješiti situaciju u BiH da svi budu zadovoljni jer u toj zemlju leži ključ stabilnosti cijele regije?

‘Točno je da je BiH ključ stabilnosti, ali ja ostajem potpuno nijema pred ponašanjem političara u toj zemlji koji vrlo lako odustaju i prolongiraju svoje obaveze, i gdje je taj politički pragmatizam dobio prioritet i gdje ništa nije važno nego osvajanje vlasti, a u našim uvjetima dolazak na vlasti poslije toga uvijek znači podjelu plijena, tko će upravljati kojom od kompanija i javnih poduzeća. Ima negodovanja hrvatske zajednice, Republike Srpske, a s treće strane je Federacija BiH – bošnjačka zajednica koja smatra da i hrvatska zajednica, HDZ, i Republika Srpska postupaju u velikom broju slučajeva protiv interesa državne politike, a onda se postavlja pitanje gdje se vidi ta državna politika.’

ZBOG ĐINĐIĆA TREBA SASLUŠATI KOŠTUNICU

U srbijanski medijima ponovno se povuklo pitanje oko političke pozadine i uloge Vojislava Koštunice u ubojstvu premijera Zorana Đinđića?

‘Dobro je to što se u Srbiji konačno postavilo pitanje oko političke pozadine ubojstva premijera Đinđića i, ako to bude predmet sudskog razmatranja, onda naravno da se u tom postupku ne može zaobići ni saslušanje nekadašnjeg predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice. Ima puno javnog govora o tome da je on podržao jedinicu s kojom se u prošlosti povezuju brojni zločini i koja je bila pod jednom specijalnom kontrolom i pažnjom upravo Koštunice – to su ‘crvene beretke’ koje se kasnije zovu Jedinica za specijalne operacije (JSO). Dobro je da je u Srbiji sazrelo to stanje da se počinje u pravnom kontekstu razmatrati politička pozadina ubojstva.’

Na kraju, Tužiteljstvo za ratne zločine Srbije vas tuži za klevetu. Možete li komentirati taj spor?

‘Što se tiče mog spora s Tužiteljstvom za ratne zločine, opet je u pitanju politički pristup. Fond za humanitarno pravo, ja i naši odvjetnici zastupamo žrtve pred sudom za ratne zločine u Srbiji. Zastupali smo žrtve Ovčare, sada obitelji žrtava zločina u Lovasu i u drugim suđenjima, gdje su žrtve Bošnjaci, Albanci, Hrvati. Mi smo tu kao korektiv da Tužiteljstvo spriječimo u minimiziranju zločina i da se žrtve osjećaju sigurno i znaju da je uz njih organizacija kojoj je prioritet utvrđivanje činjenica i da se pred sudom čuje taj glas žrtava. Tijekom šest godina, koliko sudjelujemo u tome, došli smo do vrlo jasnih nekih pokazatelja da se izbjegavaju optužnice protiv generala, da Tužiteljstvo vrlo lako optužuje direktne počinitelje, ali kada je u pitanju general, donedavno je bilo teško optužiti i bivšeg oficira, pukovnika i generala bivše JNA.

U jednom slučaju vidjeli smo da postoje dogovori između osumnjičenih i Tužiteljstva. Primili smo informacije da je u jednom predmetu u tijeku istrage došlo do oslobađanja prvoosumnjičenog koji je poslije rata dobio čin generala preko novca. Mi smo sačinili izvještaj koji je četiri mjeseca nosio oznaku povjerljivo. Dostavili smo ga Tužiteljstvu, sudu, ministru pravde, ministru policije i nitko nije reagirao. Znači, poslije četiri mjeseca ja sam o tome javno progovorila i onda je u roku od dva sata Tužiteljstvo za ratne zločine reagiralo i zaprijetilo kaznenom tužbom. U stručnoj javnosti to je ocijenjeno kao još jedan politički korak tužiteljstva. Ja želim da se aktualni tužitelji prestanu baviti politikom i da se posvete jačanju institucije Tužiteljstva.’

Ante Srzić

tportal.hr