Reakcija Inicijative mladih za ljudska prava na medijski istup Ante Nazora povodom obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne

33. obljetnica utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne bila je povod za gostovanje povjesničara i ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Republike Hrvatske (HMDCDR), prof. dr. sc. Ante Nazora, u Dnevniku RTV Herceg-Bosne u kojem se osvrnuo na ulogu Republike Hrvatske, Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (kasnije Hrvatske Republike Herceg-Bosne) i Hrvatskog vijeća obrane tijekom rata u Bosni i Hercegovini.

Nazorovo gostovanje je moguće pogledati ovdje, a preneseno je i na web stranici Hrvatskog medijskog servisa.

Nazor je, komentirajući “priče o odgovornosti Hrvatske, pokušaju Hrvatske za podjelu BiH, za agresiju na BiH” izjavio da su one “laži, neutemeljene na izvorima” te da su “činjenice upravo suprotne”. Ovim bismo putem htjele podsjetiti prof. dr. sc Antu Nazora, povjesničara i, kako sam ističe, arheologa te ravnatelja HMDCDR-a koji je osnovan radi ”istraživanja istine o Domovinskom ratu i upoznavanja javnosti u zemlji i svijetu s utvrđenim činjenicama” (Zakon o HMDCDR), na vrlo jasne, nedvosmislene i na dokazima utemeljene činjenice o ratu u Bosni i Hercegovini koje je dokumentirao Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Skrenule bismo pozornost na presudu Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu Prlić i dr. (IT-04-74-A) iz studenog 2017. čija se šesta obljetnica prigodno i bliži. Radi jednostavnosti i preglednosti, ukazujemo na dostupan sažetak te presude. 

Naime, 29.11.2017. godine, Žalbeno vijeće MKSJ-a izreklo je pravomoćnu presudu kojom su Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Bruno Stojić i Berislav Pušić osuđeni za zločine protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratova te teške povrede Ženevskih konvencija –  za ubojstva, progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, protupravno zatvaranje civila, prisilni rad, itd. Osim toga, dokazano je da je ova “herceg-bosanska šestorka” zajedno s Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom, Jankom Bobetkom i Matom Bobanom sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu koji je za cilj imao “ostvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.”

Ovom je presudom de facto i de iure, na fizičkim dokazima, svjedočanstvima, dokumentima i drugim izvorima utemeljeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata na čelu s hrvatskim političkim i vojnim vodstvom, kao i postojanje međunarodnog sukoba između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. 

Osim spomenute presude, Raspravna i Žalbena vijeća MKSJ-a su u drugih šest predmeta na temelju niza dokaza utvrdila da je između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine postojao međunarodni sukob, da su politička rukovodstva RH i HZ(R)HB imala politički cilj odvajanja HZ(R)HB iz BiH i priključenja Republici Hrvatskoj, da je RH imala kontrolu nad HVO, te da je postojala smišljena kampanja progona bosanskih Muslimana s teritorija HZ(R)HB koja je uključivala i počinjenje ratnih zločina i masovno kršenja ljudskih prava. Riječ je o predmetima Aleksovski (IT-95-14/1), Blaškić (IT-95-14), Kordić & Čerkez (IT-95-14/2), Bralo (IT-95-17), Rajić (IT-95-12) te Naletilić & Martinović (IT-98-34).

Nadalje, kad je riječ o Nazorovoj izjavi o “plasiranju dezinformacija o ulozi Hrvatske i HVO-a” te da “mnogi komentatori, pa čak i povjesničari, govore o Domovinskom ratu bez poznavanja izvora i činjenica”, ukazujemo na zbornik radova “Muslimansko (bošnjačko) hrvatski rat s posebnim osvrtom na oružane sukobe i stradanja Hrvata u središnjoj Bosni” u čijem je sastavljanju sudjelovao i sam Nazor. Zbornik, nastao na prošlogodišnjem znanstvenom skupu održanom u Vitezu, predstavljen je prilikom proslave 33. obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne u Mostaru. Hrvatski medijski servis izvijestio je o događaju i predstavio sažetak zaključaka radova u Zborniku ovdje. Zaključci istaknuti u ovom sažetku predstavljaju ozbiljan, zabrinjavajuć i vrlo problematičan primjer povijesnog revizionizma, relativizaciju počinjenih zločina hrvatskih snaga, vrijeđanja žrtava i nepoštivanje presuda i institucija MKSJ-a i Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove. Posebno ističemo iznesene tvrdnje o zločinu u Ahmićima koji se u Zborniku, među ostalim, opisuje i kao “legitimna vojna operacija”. 

Ratni zločin u Ahmićima detaljno je istražen i opisan, ponajviše tijekom suđenja u predmetu Blaškić (IT-95-14) i Kordić & Čerkez (IT-95-14/2), a izvori i činjenice, koje direktno osporavaju tvrdnje koje navode autori zbornika, dostupni su u arhivi MKSJ. U samo nekoliko sati, u Ahmićima su 16. travnja 1993. godine jedinice Hrvatskog vijeća obrane (HVO) ubile 116 civila bošnjačke nacionalnosti i praktično sravnile selo sa zemljom. Većina ubijenih bile su starije osobe, žene i djeca, a najmlađa žrtva je bila stara tek nekoliko mjeseci. O zločinu u Ahmićima Antonio Cassese, sudac i prvi predsjednik Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, govorio je na sljedeći način:

“Ono što se dogodilo 16. travnja 1993. u Ahmićima ušlo je u povijest kao jedan od najopakijih primjera čovječje nehumanosti prema drugom čovjeku. Danas se ime tog malog sela mora dodati dugoj listi prethodno nepoznatih zaselaka i gradova koji nas sjećaju na užasna nedjela zbog kojih zadrhtimo od užasa i srama. Dachau, Oradour sur Glane, Katijn, Marzabotto, Soweto, My Lai, Sabra and Shatila i tolika druga mjesta.”

Detaljni opis počinjenog zločina u Ahmićima, korištena dokumentacija i sudski epilog dostupni su na web stranici SENSE Centra za tranzicijsku pravdu pod nazivom “Ahmići – 48 sati pepela i krvi.”

Da ovaj zbornik nije izolirani slučaj, pokazuje knjiga povjesničara Davora Marijana, “Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.” objavljena 2018. godine u kojoj ratni zločin u Ahmićima opisuje na sljedeći način:

“Ahmiće je napala i zauzela 4. bojna Vojne policije s postrojbom Jokeri. U napadu HVO-a mnogo toga nije jasno osim što je do kraja dana selo zauzeto i gotovo uništeno, pri čemo je poginulo i ubijeno 88 osoba.”

Svesti detaljno opisani ratni zločin u Ahmićima na sintagmu kako “mnogo toga nije jasno” u najmanju je ruku problematično, posebice kad dolazi od povjesničara koji je svoju znanstvenu karijeru posvetio upravo istraživanju događaja vezanih za ratove devedesetih. 

Ovakvim i sličnim istupima hrvatska historiografija u Hrvatskoj, ali i Bosni i Hercegovini, iznova propušta odmaknuti se od nacionalističke pozicije koju revno njeguje desetljećima, a koja je najplastičnije opisana u Deklaraciji o Domovinskom ratu 2000. i njezinom pandanu izglasanom u Mostaru sedamnaest i pol godina kasnije, Deklaraciji Hrvatskog narodnog sabora.

Naposljetku, da parafraziramo Nazora – problem s kojim se zapravo suočavamo već tridesetak godina jest neprekidno i dosljedno relativiziranje uloge Republike Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini, pravdanje počinjenih ratnih zločina HVO-a (veliko)srpskom agresijom te negiranje sudski utvrđenih činjenica jer ne idu u prilog narativu o obrambenoj i osloboditeljskoj ulozi Hrvatske u ratovima devedesetih. 

Izvor: yihr.hr