Knjiga sjećanja na Bojana Tončića: Uporni istraživač nepodnošljivih pojava

„Nije Tončić bio samo briljantan novinar, pripadnik one retke sorte što neraskidivo spaja talenat i etiku, već je bio i dobar, divan, čestit čovek. Voljen i poštovan. Bio je duša od čoveka u zemlji koja je izgubila dušu, i to ga je bolelo“.

Rekao je to beogradski pisac i novinar Tomislav Marković u govoru na komemoraciji kolegi i prijatelju Bojanu Tončiću u Centru za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) u Beogradu, nekoliko dana nakon što je Tončić, 26. travnja, preminuo u 57. godini života.

Markovićev govor, zajedno s ostalim oproštajima u tom bolnom trenutku za Tončićeve čitatelje i poštovatelje diljem južnoslavenskog prostora, beogradska nevladina organizacija za ljudska prava „Žene u crnom“ nedavno je objedinila u dojmljivu knjižicu jednostavnog naslova – Bojan Tončić – kao trajni spomen i prepreku zaboravu na koji su tako često osuđeni protivnici rata i mržnje na ovdašnjim prostorima.

BrošuraBojan Tončić dio je podužeg, dragocjenog niza izdanja koja „Žene u crnom“ objavljuju u okviru svoje biblioteke „Ostavili su trag u nama“, posvećene preminulim aktivistima, suradnicima i prijateljima te organizacije, ženama i muškarcima, pacifistkinjama, borkinjama za ljudska prava, antinacionalistkinjama i svim protivnicama i protivnicima mržnje. U ediciji je dosad objavljeno 20-ak toplih sjećanja na ljude koji su se, surađujući sa ŽUC-om, istakli antiratnim i altruističkim angažmanom. Među njima ima javno uglednih imena, ali i javnosti nepoznatih ljudi, dovoljno odvažnih da u svojim malim sredinama ponesu teret odgovornosti za moralno, često i puko mentalno zdravlje vlastite zajednice, što uvijek podrazumijeva odbacivanje i kolektivnu osudu, a često i mržnju i otvoreno nasilje. Među takvima, Bojan Tončić isticao se vanserijskim spisateljskim umijećem i novinarskim sposobnostima, pa „Žene u crnom“ pripremaju i opsežnije izdanje posvećeno tom izvanserijskom novinaru: knjigu njegovih odabranih tekstova popraćenih sjećanjima na Bojana njegovih kolega iz cijele bivše Jugoslavije.

Komemoracija u beogradskom CZKD-u, zahvaljujući „Ženama u crnom“, sada je otrgnuta zaboravu i neće ostati tek kurtoazni detalj nastao iz potrebe da se nekoliko Bojanovih prijatelja oprosti od čovjeka kojega su poštovali i voljeli: objavljena ovako u knjižici, prerasla je dragocjen dokument sjećanja na novinara kakav se rijetko sreće.

Tomislav Marković precizno je opisao Tončićev novinarski lik: „Boki je za nas bio legendarni novinar, beskompromisni autor britkog pera, koji je pisao o najtežim temama, o onome o čemu je većina u Srbiji ćutala. O ratnim zločina i genocidu u Srebrenici, o opsadi Sarajeva i rušenju Vukovara, o zlikovcima i ravnodušnosti prema ljudskoj patnji, o nacionalističkom bašibozuku, o memorandum-dum eliti i velikosrpskom projektu, o radikalnom zlu u koje smo ogrezli i iz kojeg nemamo nameru da izađemo“.

O novinarstvu lišenom humaniteta Tončić je gajio aristokratski prezir. „Kad nemaš stav, lako je da budeš objektivan“, sjetio se kolega i prijatelj Dušan Komarčević.

Vrijedi citirati još jedan Markovićev pasus: „Novinarstvo je za njega bilo mnogo više od profesije, životni poziv, etički imperativ, otpor nasilju, dužnost da se odgovori na sveopšti rasap i samozadovoljno plivanje u zlu. Bio je uvek na strani žrtava, dezertera, manjina, proteranih, diskriminisanih, poniženih, skrajnutih, prećutanih, obespravljenih. Govorio je i pisao u njihovo ime, protiv zločinaca, nacionalističih ideologa, ratnih huškača, razbojnika i kriminalaca svih vrsta, protiv političkih moćnika i njihove posluge“.

„Ispisao je Tončić“, zaključit će Marković, „u hiljadama tekstova lokalnu hroniku beščašća, ali i hroniku otpora retkih pojedinaca i organizacija, koji su se borili protiv antropološke katastrofe“.

Sličnosti sa Mannom

Koordinatorica „Žena u crnom“ Staša Zajović u svojem je oproštaju povukla markantnu usporedbu: tekstove Bojana Tončića usporedila je s govorima što ih je njemački pisac u egzilu Thomas Mann tokom Drugog svjetskog rata iz SAD-a, posredstvom BBC-a, na njemačkom čitao za slušatelje u okupiranoj Njemačkoj koji su imali dovoljno hrabrosti da ga potajice slušaju. Ti Mannovi govori, u Hrvatskoj prevedeni pod naslovom Njemačkim slušateljima, spomenik su njemačkog otpora nacizmu, baš kao što su tekstovi i djelovanje Bojana Tončića spomenik srpskog otpora srpskom nasilju i šovinizmu. S jednom bitnom razlikom: Thomas Mann svoje je antinacističke govore slao iz sigurnosti američkog egzila, dok je Bojan Tončić objavljivao usred Srbije, u Leskovcu pa u Beogradu, izvrgnut dramatičnim prijetnjama, izolaciji, samoći, siromaštvu i dubokoj osobnoj tuzi – s tek krhkom sigurnošću među nekoliko privrženih drugarica i drugova u krugu „Žena u crnom“.

Kakvo-takvo utočište pronašao je u cinizmu. „Humanista prerušen u namćora“, opisao ga je na komemoraciji novinar i prijatelj Dušan Komarčević.

Duhovit po prirodi – bio bi veseo čovjek da je živio u boljim vremenima – Bojan je usavršio umijeće ruganja okrutnosti, pa su neki njegovi biseri tamnog sjaja sačuvani i u brošuri „Žena u crnom“.

„Šetaju koske“, govorio je potkraj osamdesetih, još izrazito mlad, s „kosom do dupeta“, kada je Jugoslavijom zaredalo zloslutno nošenje moštiju cara Lazara. A kada su mu, poslije svih tragedija, rekli kako je „dogurao do dezertera“ – doživio je to kao veliku čast – odgovorio je: „Ja sam zbrisao glavom bez obzira i krio se, poput Ratka Mladića, tamo gde je najbezbednije – u centru Beograda i na Dunavskom keju“.

Ipak, imao je i Bojan svoje dobrovoljačke brigade: „Poslednji put sam se dobrovoljno uniformisao obukavši crni duks za jedno od mnogobrojnih protestnih stajanja ‘Žena u crnom’ protiv uniformi, šlemova, vojnih budžeta…“

Angažman koji izvire iz boli

Tončićev angažman izvirao je iz boli. „Bolela ga je sveopšta ravnodušnost prema patnji koju smo naneli drugima, bolelo ga je što smo se saživeli sa čudovištima, bolelo ga je što uporno istrajavamo u nacionalističkoj mahnitosti i neljudskom poricanju zločina. Taj bol nežne, osetljive duše je rodno mesto Bokijevog novinarskog, građanskog i ljudskog angažmana“, kazao je Tomislav Marković.

Slično je zapazila i Staša Zajović: „Bojan se uvijek čuvao da ne pokaže koliko upija bol drugih, koliko je duboko njegovo saosećanje prema patnjama poniženih, suvišnih, otpisanih po imenu, porijeklu, izboru. U Beloj Reci, Vukovaru, Srebrenici, Đakovici, Sarajevu – mestima zločina počinjenih u naše ime“.

Dušan Komarčević prepričao je ovako: „Jednom je došao u našu tadašnju redakciju umoran i neispavan, nakon što je kod kuće pročitao knjigu Milana Lukića, osuđenog na doživotnu robiju za monstruozne zločine u Višegradu, gdje je više od sto žena i dece živo spaljeno u dvije kuće. ‘Celu noć sanjam neku decu i leševe’, kratko je rekao i seo da napiše tekst o toj skarednoj Lukićevoj knjizi“.

„Uporni istraživač nepodnošljivih pojava“, nazvala je Tončića u oproštaju aktivistkinja i profesorica beogradskog Pravnog fakulteta Vesna Rakić Vodinelić. „Jer, prihvatanje podaničke uloge građanina koji ne može ništa, ne zna kako će i šta će sa nakrivo nasađenom državom i istim takvim njenim dužnosnicima, jeste civilizacijski nepodnošljiva pojava. Tončić je učinio sve što je mogao da se nad takvom nepodnošljivošću zgadi kao ljudsko biće i kao građanin Srbije i da objasni zbog čega bi valjalo da se nad istim tim zgadimo i mi, umesto da se gadimo svako svog (nepodnošljivog) života“.

Bolna istina i lijepo pisanje

„Niko u ovoj zemlji nije sa toliko upornosti i strasti podsećao zlikovce i ravnodušne na slom koji je velika većina, ako ne sa odobravanjem, a ono samo prazno posmatrala. Taj slom ga je boleo, čini mi se više nego ikog koga poznajem, taj slom ga je teško boleo“, zaključuje Rakić Vodinelić.

Kako to biva s velikim novinarima, spisateljski opus Bojana Tončića tek ima biti objavljen i temeljito pročitan. Objavio je knjige Krivo srastanje i Slučaj Topčider – anatomija državnog zločina, uredio Dosje o medijima Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS) te napisao scenarij za prošlogodišnji dokumentarni film Beogradski krug redatelja Zorana Amara u produkciji Al Jazeere Balkans. No, većina njegovih tekstova ostala je razbacana po nezavisnim medijima na području bivše države – među njima i na Al Jazeeri Balkans – i ta dragocjena kronika bolne istine i lijepog pisanja morala bi biti sačuvana i objedinjeno objavljena.

Bojan Tončić za života primio je dvije nagrade: „Dušan Bogavac“ za novinarsku etiku i hrabrost NUNS-a i „Nikola Burzan“ beogradskog dnevnika Danas. Uvjereni smo, međutim, da bi najvećom čašću smatrao kada bismo njegovo pisanje i angažman uspjeli otrgnuti zaboravu, čemu je knjižica „Žena u crnom“ dobar početak i kada bismo ga pamtili kroz nezaboravnu, simbolički toliko snažnu fotografiju: Bojan Tončić na česmi u središtu Sarajeva, pa ne znaš – umiva se ili plače.