Civilne žrtve u sjeni obilježavanja ratnih pobjeda

Dani ususret godišnjice Vojno redarstvene akcije „Oluja“ su vrijeme kad mediji postavljaju najviše pitanja o sudbini civila. Već godinama tih dana izlaze desetine tekstova posvećenih osobnim pričama iz izbjegličke kolone i stavljaju na mentalne mape širom postjugoslavenskih zemalja ubijene u gotovo nepoznatim mjestima poput Strmice, Kijana, Uzdolja…

U druga doba godine stradali u Oluji, većinom Srbi i drugi civili ubijeni prije njih, od Vukovara, gdje su ubijeni pretežno Hrvati, do zaleđa Zadra i Šibenika, ni izbliza ne dobivaju pažnju usmjerenu na stradale branitelje. Po tome su nalik civilima nestalima u drugim vremenima i drugim prostorima. Logika podjele prioriteta u javnom prostoru za civile predviđa duboku sjenu.

U Drugom je svjetskom ratu i poraću u našim krajevima snop svjetla zanimanja bio usmjeren na partizane dok su civili bili u drugom planu. Borba i otpor bili su najznačajniji u interpretaciji svih događaja, pa su spaljena sela i daljnji život njihovih stanovnika obično bili pamćeni lokalno. U današnjim reprezentacijama stradanja u Hrvatskoj vrlo se rijetko spominju sela koja su na proljeće 1942. u čabarskom kraju i tadašnjoj Ljubljanskoj provinciji spalile talijanske fašističke jedinice a sve mještane deportirale u logore na Rabu i Italiji, gdje su tisuće umrle od gladi i žeđi.

Iz te su godine i slabo bilježena i vidljiva uništena sela i stradanja civila na Baniji i Kordunu, pretvorena u zgarišta u naletima nacističke i ustaške vojske. Kordunaši i Kordunašice često su jedini koji još pamte i komemoriraju na mjestima najvećih zločina.

No fenomen prešućivanja civilnih stradanja možemo pratiti širom svijeta.

Tek se prilikom svečanosti povodom 80. godišnjice iskrcavanja u Normandiji po prvi put nešto reklo o civilima koji su stradali za vrijeme borbe. Vojna je pobjeda zasjenila sve druge dimenzije bitke. Tisuće civila ubijene u Évrecyju, Aunay-sur-Odonu i drugim francuskim mjestima, u savezničkim bombardiranjima koja su imala slab, ako ikakav, vojni učinak, postali su tema tek ususret velikom okupljanju vodećih političara.

Za pokolj u vijetnamskom selu My Lai gdje su u ožujku/martu 1968. pripadnici američke vojske ubili oko pet stotina civila osuđen je samo nedavno preminuli poručnik William Calley, provevši u zatvoru nešto više od četiri godine. Još se uvijek razlikuju interpretacije i zapisane činjenice. Službena američka verzija govori o 347 ubijenih, a u Vijetnamu su na spomeniku zapisali 504 imena.

Zanemarivanje civilnih žrtava nije nova pojava, nego konstanta. U Hrvatskoj su s zakašnjenjem regulirana prava civilnih žrtava. Nedavno se navršilo tri godine od stupanja na snagu dugo iščekivanog Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata. Također, se već od 2015. godine provodi Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu.

Cilj koji je zakonodavac naveo prilikom donošenja Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, a to je da će „zakonskom zaštitom osobama biti omogućena ponovna integracija u društvo u kojemu će od stigme ’silovanih’ preko ’zaboravljenih’ u društvu, ojačanom psihosocijalnom i novo uvedenom materijalnom pomoći ponovo steći osjećaj pripadanja, zaštite i vjere u sustav“, ostvaren je samo do određene mjere. Nedostatak kampanja informiranja te restriktivna primjena zakona koja nije u vezi sa smislom njegova donošenja, dodatno je udaljila doneseni zakon od osoba u čiju je korist donesena. Neke žrtve koje su se s povjerenjem obratile nadležnim tijelima, došle su u situaciju da moraju pokretati sudske postupke ili se obraćati Ustavnom sudu, što sigurno nije bio smisao i svrha zakona.

Organizacije za ljudska prava upozoravaju na probleme s kojima se susreću civilne žrtve poput dugotrajnosti u rješavanju zahtjeva, potraživanje naknadne dokumentacije/ispitivanje dodatnih svjedoka, nepriznavanje medicinske i druge dokumentacije izdane od nadležnih tijela susjednih i drugih zemalja, nepriznavanje statusa djece ubijenih/nestalih roditelja te odbijanje zahtjeva zbog sumnje u sudjelovanje u neprijateljskim postrojbama.

Neki podnositelji zahtjeva za stjecanje prava prema Zakonu o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata rješenja nisu zaprimili ni više od dvije godine nakon podnošenja zahtjeva. Takva dugotrajnost kod podnositelja zahtjeva izaziva sumnju, razočaranje, ljutnju, ali i ogorčenost što se njihov status ni nakon više od 30 godina ne rješava unatoč usvojenom zakonu namijenjenom upravo njima.

Prikupljanje dodatnih svjedočanstava zatočenja u logoru za mnoge je dodatna trauma, posebno jer zbog protoka vremena dužeg od 30 godina, mnogi svjedoci događaja više nisu s nama ili je do njih nemoguće doći.

Zakon ne prepoznaje djecu stariju od 26 godina čiji roditelji su ubijeni, čime im se onemogućava ostvarivanje prava.

Pokazalo se i da Ministarstvo hrvatskih branitelja, nadležno za donošenje rješenja po predanim zahtjevima, ne prihvaća medicinsku dokumentaciju pribavljenu od strane nadležnih institucija susjednih i/ili drugih zemalja u kojima danas žive. Zbog toga veliki broj podnositelja ne može ostvariti svoja prava, što je posebno često slučaj za preživjele izbjegle u tijeku ili nakon vojno-redarstvene akcije „Oluja“ i drugih vojnih operacija koje su uključivale zbjegove civilnog stanovništva.

Također, dosadašnja praksa donesenih rješenja pokazuje kako se civilnim žrtvama zbjega iz VRA „Oluja“ ne priznaje status prema osnovi članka 5. koji nalaže kako pravo ne mogu ostvariti: „… pripadnici, pomagači ili suradnici neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi koji su sudjelovali u oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku i svi koji su na bilo koji drugi način pomagali neprijatelju, kao ni članovi njihovih obitelji temeljem njihova stradavanja.“ Navedeni članak se ne potkrepljuje nikakvim dokazima, službenom dokumentacijom, argumentima ili tvrdnjama, već se mehaničkim obrazloženjem civilne žrtve iz VRA „Oluja“ često kategorizira kao pomagače ili sudionike neprijateljskih snaga.

Dok u Kninu najviši dužnosnici Republike Hrvatske govore o pobjedi, stradali iščekuju rješenja o statusu civilnog stradalnika, u još jednoj neizvjesnoj bitci. Kako bi bar neki ostvarili svoja prava trebaju podršku svih nas.

Zbog središnjeg mjesta koje ratovi, posebno pobjede, zauzimaju u kulturama još od Homerovih početaka zabilježenog umjetničkog izričaja, treba dosta napora za stvaranje prostora za rijetka javna priznavanja svih stradanja, a posebice za uzajamno komemoriranje.

Usprkos moćnoj matici koja na površinu uvijek iznova izvlači jednostavne poruke o pobjedi i bitkama važni su glasovi za međusobno uvažavanje. Tako Documenta poziva: „… na međusobno uvažavanje svih stradalih. Svi trebamo nastavak krhkog procesa izgradnje povjerenja započetog inicijativom Srpskog narodnog vijeća (SNV) za zajedničko komemoriranje žrtava. Među značajnim koracima u ovom smjeru, izdvajamo otkrivanje spomen obilježja ubijenim civilima u Varivodama, uz prisustvo tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića 2010. te polaganje vijenca i govor premijera Andreja Plenkovića 2020. na istom mjestu. Vrlo su važne bile i komemoracije za žrtve u Plavnom i Gruborima 2020. na kojima su sudjelovali Predsjednik RH, predstavnici Vlade, saborski zastupnici, predstavnici regionalnih institucija i lokalnih tijela. Nadamo se da će prošlogodišnje komemoracije, u kojima su predsjednik SNV-a i gradonačelnik Otočca zajedno položili vijence na spomenike stradalim hrvatskim braniteljima u Otočcu i stradalim srpskim civilima u Doljanima, postati putokaz za budućnost.“

Mada ne ohrabruju ni ovogodišnje poruke predstavnika najdesnije vlade od osamostaljenja Republike Hrvatske s obilježavanja u Kninu, ni poruke s dosada održanih komemoracija u Srbiji te Bosni i Hercegovini, u humaniziranju odnosa prema žrtvama trčimo maraton. Radi se samo o tome da ne odustanemo od glasnog traženja prava svih civilnih žrtava rata. Ne samo kod nas nego širom svijeta. U Gazi, u Izraelu, u Ukrajini, u Africi… Svaki korak, svaka nova optužnica za počinjene zločine i svako novo pozitivno rješenje o pravima civilnih stradalnika, bar malo humanizira naša zapuštena, ratovima poharana društva.

Realizovano u saradnji sa forumZFD-om.

Izvor: peščanik.net