Porodice nestalih za mir i pravdu

Halit Nurković, 62-godišnji taksist iz Rožaja u Crnoj Gori, 24. jula 1999. odvezao je svoje posljednje mušterije. Ostavio ih je u selu Gornji Petrič, u blizini Peći, gdje mu se izgubio svaki trag.

– Da je tata nestao i da mu se nešto dogodilo saznala sam slučajno, na autobuskoj stanici u Sarajevu, gdje sam kao studentica otišla da kupim kartu za povratak kući. Srela sam jednog Rožajca koji me upitao da li ima novosti o Halitu. Zbunio me jer nisam znala zašto me to pita. Odmah sam nazvala tetku koja mi je rekla da je tata zadržan na Kosovu, ali da će biti brzo pušten jer, pobogu, ništa nije uradio – govori Elsana Nurković.

– Bila sam sigurna da će se vratiti jer su Rožajci raseljene sa Kosova dočekali širom raširenih ruku. Mislim da u tom trenutku u našem gradu nije bilo kuće koja nije primila nesretne ljude koji su bežali od strahota rata ili bili prognani. Moj tata je, kao i ostali građani, prevozio promrzle ljude koji su spas tražili idući preko planine Hajle, a i kroz našu kuću prošlo je nekoliko porodica kosovskih Albanaca. U autobus za Rožaje ušla sam zaleđenog srca i sa strašnim mislima, a put je trajao kao večnost – nastavlja ona.

Tokom rata i u vezi s ratom na Kosovu, u periodu od 1. januara 1998. do 31. decembra 2000. godine, nestalo je 6065 ljudi. Prema posljednjim podacima Međunarodnog komiteta Crvenog križa, 1613 osoba i dalje se vode kao nestale

Elsana i njezinih pet sestara u potragu su se dale odmah. Kaže da je prve mjesece i godine nakon očevog nestanka svakog dana odlazila na Kosovo, dajući izjave, prateći glasine i tragove glasina, obilazeći institucije, moleći ljude za pomoć, bivajući ucijenjena i izložena prijetnjama.

– Prisiljene da u sve ovo ulazimo same, bez ikakve pomoći i zaštite, u tri navrata smo prevarene i uzeta nam je praktično kompletna porodična ušteđevina. U periodu konstantnog traganja pokušale smo da dođemo do istine i preko ljudi koji su bili na visokim položajima, kosovskih političara i predstavnika Ujedinjenih nacija, kasnije i Evropske unije. Pomoć su obećali mnogi, ali se od obećanja nismo odmakle. Bez obzira na to šta učinile, rezultat je uvijek bio isti: nula, tama, mrak – kaže ona.

– Nakon svih ovih godina, ja sam i dalje u istom autobusu od Sarajeva do Rožaja, s istim pitanjima i sa istom sveprisutnom neizvesnošću i strepnjom. Zločin prisilnog nestanka specifičan je i posebno okrutan jer se ne završava nakon što je počinjen, već traje i nastavlja se nad porodicom sve dok istina i posmrtni ostaci ne budu pronađeni. Odgovora nema ma što god da učinite, a ipak ne možete da odustanete. Morate da nastavite mada znate da su ogromni napor i trud koji ulažete uzaludni – dodaje Elsana Nurković, koja je detalje potrage za svojim ocem podijelila sa sudionicima XVI. Foruma za tranzicijsku pravdu u postjugoslavenskim zemljama.

Forum, u organizaciji REKOM mreže pomirenja, odnosno Fonda za humanitarno pravo (FHP) i Fonda za humanitarno pravo Kosovo (FHPK), proteklog vikenda održan je u Prištini. Okupio je mirovne aktiviste iz zemalja regije i visokopozicionirane dužnosnike, među kojima specijalnog predstavnika Norveške za Zapadni Balkan Haakona Blankenborga, koji je poručio da ovdašnje države moraju prestati koristiti nestale osobe kao “politički pregovarački ulog”, predstavnika Europske unije za Kosovo Tomáša Szunyoga i bivšu kosovsku predsjednicu Atifetu Jahjagu.

Tom prilikom predstavljeno je drugo izdanje “Kosovske knjige pamćenja” pod naslovom “Dostojanstvo za nestale”, koja donosi uvid u okolnosti nestanka osoba, odnosno informacije o pojedincima koji su nezakonito uhapšeni i zarobljeni, izdvojeni iz kolona, odvedeni iz kuća, s posla i njiva, temeljenima na preko 2000 izjava članova njihovih obitelji, izvještajima, sudskim spisima i bazama međunarodnih institucija.

Tokom rata i u vezi s ratom na Kosovu, u periodu od 1. januara 1998. do 31. decembra 2000. godine, nestalo je 6065 ljudi. Prema posljednjim podacima Međunarodnog komiteta Crvenog križa, 1613 osoba i dalje se vode kao nestale, a istraživanje FHP-a i FHPK-a pokazuje da postoje još najmanje 23 čiji nestanak nije prijavljen. Među nestalima je 1487 civila, od čega 272 starijih od 70 godina, 120 mlađih od 18 godina i 72 osobe s invaliditetom. Još uvijek nisu prikupljeni uzorci krvi potrebni za DNK identifikaciju za preko 150 nestalih, a za više od njih 50 nema dovoljno uzoraka.

– Njihove porodice nemaju grob, nemaju mesto da žale, da postave cveće, nemaju dokaza da su oni koji se i dalje vode kao nestali postojali. To je bol koja teško prolazi. Naša knjiga pokušaj je da to sećanje iz kruga porodica prenesemo na društveni nivo i nadam se da ćemo njome uticati na ubrzanje pronalaska nestalih, ekshumaciju masovnih grobnica i na intenziviranje identifikacija – rekla je Nataša Kandić, osnivačica FHP-a.

U izvorima na kojima se temelji knjiga “Dostojanstvo za nestale” navode se lokacije masovnih grobnica koje treba ponovno pregledati, kao što su Perućac, Batajnica i Petrovo Selo, lokacije mogućih masovnih grobnica: rudnik Štavalj kod Sjenice, sela Budisavci i Lapušnik, lokacije Kozarevo i Jalovište, te neodređene lokacije u blizini Surdulice.

Kandić je izrazila nadu da će podaci koje je prikupio Fond utjecati i na ubrzano sprovođenje Deklaracije o nestalima na Kosovu, koju su u maju 2023. potpisali predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i kosovski premijer Albin Kurti. Njome se, između ostalog, jamči osiguranje potpunog pristupa informacijama koje pomažu u lociranju i identifikaciji nestalih te stavljanje na raspolaganje sve domaće i međunarodne dokumentacije značajne za utvrđivanje njihove sudbine.

Budimir Maslar iz Trebovića još uvijek traga za sestrom Natalijom, penzionerkom koja je ranije radila u trgovinskom poduzeću “17. novembar” u Peći. Kada se njihova obitelj 12. juna 1999. dala u zbjeg preko Čakora, Natalija nije željela otići…

– Prema našim informacijama, tokom prošlog maja i juna bile su intenzivirane predaje posmrtnih ostataka porodicama, odnosno bilo je nešto malo pomaka posle potpisivanja Deklaracije, ali onda je sve stalo. Komunikacija treba biti postavljena na drugim osnovama, porodice trebaju biti uključene da znaju šta se događa u tom procesu, pogotovo one koje su dale krvne uzorke – objasnila je Kandić i rekla kako se nada da će novo izdanje “Kosovske knjige pamćenja” doprinijeti poboljšanju komunikacije predstavnika vlasti s članovima obitelji nestalih kako bi pružili uzorke krvi tamo gdje nedostaju ili pak nisu dovoljni za DNK analizu.

Luigj Ndou iz Međunarodne komisije za nestale osobe izjavio je da je pitanje nestalih “međugeneracijsko prokletstvo za koje nismo dovoljno zdravi da ga prekinemo i krenemo naprijed”, dok je Ditor Haliti iz Kosovskog forenzičkog instituta istaknuo da su brojni posmrtni ostaci neidentificiranih osoba poslani Međunarodnoj komisiji za nestale osobe, ali da se ne poklapaju s dosad prikupljenim DNK uzorcima. Budući da se na visokim, službenima razinama o nestalima govori kao o golim brojevima, kojima se pritom nerijetko manipulira u političke svrhe, REKOM-ov forum održan u Prištini bio je prilika da se čuju konkretne sudbine njihovih najbližih.

Petrit Hasanaj, jedan od njih, ostao je bez oca i drugih članova šire obitelji u zločinu u Meji, koji su u 27. aprila 1999. godine nad kosovskim Albancima u tom selu nedaleko od Đakovice počinili pripadnici srpskih jedinica. Posmrtni ostaci 249 žrtava pronađeni su 2001. u masovnoj grobnici u Batajnici.

– Imao sam sreću da sam bio student Univerziteta u Prištini i nekoliko dana prije zločina dobio sam telefonski poziv svog oca. Rekao sam mu da dolazim u Meju i da sam sretan što ćemo biti zajedno. Molio me da ne dođem nego da ostanem u Prištini i rekao da ćemo se ubrzo sresti na oslobođenom Kosovu. Bio sam zbunjen što nije želio da me vidi… Sljedeći put sam ga vidio u kovčegu. To ostajanje u Prištini me spasilo. Da sam taj dan pošao u Meju, bio bih 378. na listi osoba koje su ubijene, masakrirane, a od kojih se mnoge i dalje vode kao nestale – ispričao je Hasanaj.

Budimir Maslar iz Trebovića još uvijek traga za sestrom Natalijom, penzionerkom koja je ranije radila u trgovinskom poduzeću “17. novembar” u Peći. Kada se njihova obitelj 12. juna 1999. dala u zbjeg preko Čakora, Natalija Maslar nije željela otići.

– Rekla je da nikome ništa nije uradila i da nitko neće da je dira. Sutradan sam se vratio i našao je kod kuće. Tvrdila je da nitko nije dolazio. Opet sam je nagovarao da ode, ali bezuspešno. Tada sam je posljednji put vidio – rekao je Maslar, koji se na Kosovo vratio 2005. iz izbjegličkog kampa u Beogradu.¸

– Renovirao sam kuću i vratio se samo da saznam nešto o Nataliji. Kasnije sam iz druge ruke čuo da su jedan svjedok i njegova majka te 1999. bježali put planine, prema Crnoj Gori, i da su tako došli u baštu pored moje kuće, gdje su ugledali deset do dvanaest UČK-ovih (OVK-ovih) vojnika. Taj teren je pretraživan, ali sve je bilo uzalud. Dandanas ne mogu da joj nađem i sahranim kosti – ispričao je Budimir Maslar.

Obiteljima nestalih s Kosova na REKOM-ovom Forumu pridružile su se i one iz Bosne i Hercegovine, a svima im je zajedničko što su javno pozvali na borbu za mir i pravdu. Ili, riječima 82-godišnje Mejre Dautović, kojoj su 1992. u logoru Omarska ubijeni sin Edvin (27) i kći Edna (23): “Dok sam živa, borit ću se da se djecu ne uči mržnji. U mom srcu nema mjesta za osvetu.”

S istim ciljem sestre Nurković od 2009. u Rožajama organiziraju memorijal u sjećanje na svog oca Halita. Tako, kaže Elsana Nurković, žele dati glas svim nestalima u ratovima na ovim prostorima, a “koji su brutalno ućutkani i u čije ime niko ne govori”. Uz 18 kilometara dugu planinsku trku i pohod na Hajlu, organiziraju gradsku utrku “Tragom budućnosti” namijenjenu djeci, u kojoj su sudjelovali i Halitovi unuci.

– Time smo želele da pokažemo da dobro ipak pobeđuje i da zločin izvršen nad tatom, koji za nas, njegove ćerke i porodicu još uvijek traje, nije i neće nas učiniti lošim ljudima. On je živio verujući, a i nas je tako učio, da se dobro vraća dobrim i stradao je jer je bio uveren da mu se čineći dobro ništa loše ne može desiti. Obilježavanjem tatinog nestanka kroz manifestaciju koja spaja ljude i prevazilazi etničke i fizičke granice, njegov duh i životna filozofija nastavljaju da žive. Na taj način želele smo da pokažemo da su vera u ljude i ljudskost koju su nam on i majka podarili jače od gorčine i patnje sa kojom živimo svih ovih godina – govori Elsana, koja je proteklog tjedna, zajedno sa sestrama, poduzela još jednu gestu.

Na 25. godišnjicu nestanka Halita Nurkovića odlučile su da mu podignu mezar, i to na mjestu na kojem je želio da bude sahranjen, pored groba svoje žene Munibe, preminule 1997. godine. Na njemu stoji natpis: “U tišini te tražimo, u ljubavi te čuvamo”.

Izvor: portalnovosti.com