Žrtve ratnog silovanja pravdu dobile u SAD-u, odštetu čekaju od Srbije i BiH

Jadranka Cigelj vrata Omarske i Trnopolja zatvorila je, kaže, onog dana kad je iz logora spašena dolaskom stranih reportera. Pravnica po struci, Jadranka je, s još nekoliko žena, zbog torture i silovanja, pred sudom u New Yorku u Sjedinjenim Američkim Državama, tužila Radovana Karadžića 1995. godine.

Njujorški sud presudio je 2000. u korist žrtava, međutim presude nikad nisu provedene.

Danas tim odvjetnika iz Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država kaže da su presude i dalje pravosnažne i rade na tome da žrtve, među njima i Jadranka, budu obeštećene, tvrdeći da BiH i Srbija trebaju platiti odštete, jer je u tekstu presude navedeno da su osim Karadžića, krivi Republika Srpska i Srbija.

Procesi su pokrenuti na osnovu univerzalne sudske jurisdikcije i Sud je u presudi “R. Kadić i dr. protiv Karadžića” naveo da su krivci dužni žrtvama isplatiti odštetu u iznosu od 750 miliona dolara, a u drugom predmetu “Jane Doe protiv Karadžića” iznos od 4,9 milijardi američkih dolara.

Bez statusa žrtve rata

Jadranka Cigelj je živjela u Prijedoru, na zapadu Bosne i Hercegovine. Polovinom juna 1992. godine u njen stan došli su lokalni policajci i odveli je u Omarsku, u kojem su tokom ljeta 1992. godine hiljade logoraša iz Prijedora i okolnih mjesta prošli kroz zlostavljanja, mučenja, ubistva i druge zločine.

U logoru je bila zatočena s tridesetak drugih žena, Bošnjakinja, Hrvatica i dvije Srpkinje.

U logoru Omarska, mjestu koje je udaljeno desetak kilometara od Prijedora, u kojem se nalazi rudnik željezne rude, Jadranka je bila 54 dana, i još tri dana u logoru Trnopolje.

Logor Trnopolje je oformljen odlukom Kriznog štaba Prijedor s namjerom da se tu smjesti civilno stanovništvo s područja Kozarca, udaljenog nekoliko kilometara od Prijedora. Kasnije su dovođeni civili i iz drugih prijedorskih naselja.

Pravni tim iz Hrvatske i SAD-a sredstva za isplatu odšteta planira potraživati od Srbije i Republike Srpske. Za Radio Slobodna Evropa Jadranka kaže da bi voljela zbog svih žena iz Omarske, i drugih logora, da „uspiju istjerati pravdu“.

„To je vezano za nas pet iz logora Omarska i mislim da smo zaslužili satisfakciju barem tako. Mi smo faktički zatvorile Trnopolje, jer su srećom prodrli strani novinari, Penny Marshal, Ed Vulliamy i Roy Gutman. Ušli su u Trnopolje, muškarci su im rekli da su žene premještene u mjesnu zajednicu u Trnopolju“, kaže Jadranka.

Ujedinjene nacije procjenjuju da je najmanje 20.000 žena bilo izloženo seksualnom nasilju tokom rata u Bosni i Hercegovini. Mnoge od njih nikad nisu dobile potrebnu medicinsku, psihološku i financijsku podršku.

Komitet protiv torture Ujedinjenih nacija (UN) 29. augusta 2019. godine donio je odluku prema kojoj Bosna i Hercegovina treba da plati naknadu i da osigura javno izvinjenje žrtvama ratnog seksualnog nasilja. Odluka, kojom se odlučivalo o predstavnici žrtve ratnog seksualnog nasilja, donesena je prvi put protiv Bosne i Hercegovine.

Bosna i Hercegovina više od godinu dana nije isplatila odštetu niti se izvinila žrtvama seksualnog nasilja.

Zakoni o civilnim žrtvama rata razlikuju se u Federaciji BiH, Republici Srpskoj (RS) i Distriktu Brčko. Tek nešto više od 800 žrtava seksualnog nasilja osiguralo je status civilnih žrtava, najviše u Federaciji, dok Republika Srpska ne priznaje silovanje kao ratni zločin.

Jadranka Cigelj kaže kako ne dobiva nikakvu naknadu kao civilna žrtva rata, jer se nije htjela prijavljivati s boravištem u Bosni i Hercegovini zbog toga što živi u Zagrebu.

Njen odvjetnik, Sulejman Tabaković, navodi da Jadranki ni u Bosni i Hercegovini ni u Hrvatskoj nije priznat status žrtve rata, zbog čega je on tražio da je zastupa.

„Jadranka je prošla strašnu golgotu. U januaru kad smo razgovarali, tražio sam da je zastupam, da mi da šta ima od dokumenata. Rekla je – ma ne da mi se opet sve to proživljavati, ali na kraju mi je dala punomoć i danas traje pravna bitka“, kaže Tabaković za RSE.

On navodi da postoje dvije presude iz SAD-a, te da je u obje i Jadranka Cigelj.

„Rekla mi je da ima presudu, pa i nešto iz druge presude što je prevedeno. Onda sam ja nazvao moje prijatelje Bosance koji su u Americi i pitao ih da li bi htjeli da budu moj tim kako bismo pokrenuli ovaj postupak“, kaže Tabaković i naglašava da je okupljeni tim krenuo u proces nabavke svih potrebnih dokumenata u SAD-u.

U arhivi Suda u New Yorku od marta 2020. do kraja septembra pronađeni su dokumenti i Sud je obavijestio Radovana Karadžića da se produžava jedna od presuda.

„I onda su oni tu presudu koja je trebala isticati 2. ili 3. oktobra 2020. (Jane Doe protiv Karadžića) pokrenuli postupak, jer tako u presudi i piše da su oni zaduženi da se ta presuda provede“, kaže Tabaković.

Obaveze zemalja potpisnica De la Haye konvencije?

U presudi iz 2000. godine, u kojoj je Jadranka Cigelj, suci su rukom napisali kolika je naknada svake od žena zbog torture koju je proživjela.

Navodi se da je osuđen Radovan Karadžić, Srpska demokratska stranka, administracija Republike Srpske, učesnici u Republici Srpskoj i Republika Srbija.

„Navode se i zločini za koje su osuđeni. Tamo se navodi čak i Sanski Most, Ključ Brčko itd. I povezuju tu čitavu priču koja se nastavlja na ‘udruženi-zločinački poduhvat’, koja je kasnije potvrđena kroz Miloševića, Karadžića, Mladića, pa i Stanišića, Plavšićku, Krajišnika itd.

Kad se povežu sve presude i kad se njihova intencija samog Suda koji je i napisao presudu, onda imate riješeno pitanje i odgovornosti RS-a i Srbije“, kaže Tabaković, dodajući da Bosna i Hercegovina mora obeštetiti žrtve silovanja i procesuirati sve učesnike koji se spominju u presudama na osnovu odluke Odbora protiv torture Ujedinjenih naroda.

„Sad vam dolazi priča o Karadžiću, ali i Miloševiću. Kod Miloševića imate nešto što se zove međupresuda. Prema haškom pravilu 98bis u toj međupresudi utvrđena je glavna stvar da je Milošević optužen za UZP zajedno sa svim učesnicima – Karadžićem, Plavšićkom, vojskom Republike Srpske, JNA i paravojnim formacijama.

Zove se međupresuda, jer je trebalo obrazložiti još Brčko, Sanski Most, Srebrenicu i Prijedor“, objašnjava Tabaković koji tvrdi da, prema međunarodnom pravu, presuda u slučaju „kad osuđeni umre ne postoji nigdje odluka da ona nije pravosnažna“.

Da bi presude iz New Yorka postale pravosnažne svuda, Tabaković kaže, treba dobiti „sve apostile pečate“. Ovaj odvjetnik to planira uraditi, pozivajući se na De La Haye konvenciju, potpisanu u Haagu 1961. godine, koja podrazumijeva da svi potpisnici priznaju isprave potpisane u drugoj zemlji.

I Bosna i Hercegovina i Srbija Konvenciju su potpisale 2001. godine. Na zvaničnoj stranici Konvencije navodi se da su ispred dvije zemlje Konvenciju potpisala ministarstva vanjskih poslova.

„Ta De la Haye je meni bitna, jer time dokumenti postaju važeći. Na osnovu njih ja pokrećem postupke pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, jer je on zadužen za De la Hayu, kao što su u Zagrebu i Beogradu zaduženi općinski sudovi.

Onog trenutka kad sudovi prihvate, ide se na traženje isplate, šalje se državi i traži se isplata. Onog trenutka kada se da određeni rok, odgovor stigne ili ne stigne, ima se pravo sjesti na sve račune i imovinu koje država ima“, kaže Tabaković.

Radovanu Karadžiću je, prije podignute haške optužnice 1996. uručena optužnica suda iz New Yorka, te ga je tokom suđenja zastupao advokat, navodi Tabaković.

Karadžić je u martu 2019. pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progone širom BiH, teroriziranje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Odgovor bivšeg člana Miloševićevog pravnog tima

Tibor Varadi, profesor međunarodnog prava i bivši član pravnog time Srbije pred Međunarodnim haškim sudom, kaže za Radio Slobodna Evropa da je do sada bilo nekoliko zahtjeva žrtava ratnih zločina iz Bosne i Hercegovine.

Prema njegovim riječima, radi se o zahtjevima žrtava iz BiH koje su upućene Holandiji. Varadi tvrdi da, kada je riječ o slučaju presuda iz New Yorka „ovdje nije bio sukob država“.

„To nije bilo tako da je Srbija napala Bosnu. Kada su se ti ratovi stvarali, bio je u toku raspad Jugoslavije. Bio je žešći sukob unutar Bosne.

Nema nikakve sumnje da je Slobodan Milošević pomagao Vojsku Republike Srpske, ali to nije vio rat u kojem je s jedne strane stajala Srbija, a s druge strane BiH. Ako bi tužili pojedinci, oni bi tužili Srbiju, a ona nije bila takav akter u ratu“, kaže profesor Varadi.

Kad je riječ o De la Haye konvenciji, ističe „da to jeste jedan mogući argument“.

„Ali, to nije tako jednosmisleno. Odluka Suda u New Yorku ne važi automatski, važi ako bude priznata. Nešto je drukčije kada je riječ o međunarodnim sudovima. Ako je riječ o sudovima druge države, presude će važiti ako budu priznate.

Postoje međunarodne konvencije koje olakšavaju to priznanje, ali ne čine automatskim to priznanje“, kaže Varadi, te pojašnjava da domaći sudovi trebaju priznati ili ne priznati presude iz New Yorka.

Iz Ministarstva pravde Srbije u pisanom odgovoru za RSE su napisali da nisu „upoznati s ovim slučajem“.

Za Radio Slobodna Evropa mogućnost priznavanja presuda iz New Yorka komentirala je i advokatica koja je, između ostalog radila i na predmetima ratnih zločina u Haagu, i nekadašnja sutkinja Vasvija Vidović. Ona kaže da De la Haye predstavlja osnov za priznavanje presude, ali da se to rješava u sudskom postupku.

„To je dugotrajan proces da bi zainteresirana strana dobila priznatu stranu presudu, opet se mora obratiti teritorijalno nadležnom sudu u BiH ili Srbiji. To podrazumijeva da sud zakaže raspravu, uz priloženu važeću dokumentaciju, ne ide to automatizmom“, kaže Vidović.

Objašnjava da suprotna strana ima pravo osporavanja i da koristi pravne lijekove.

„To ne ide tako brzo. Kad je BiH u pitanju, općepoznato je u kakvom stanju je naš pravosudni sistem, sudovi s pretrpani ogromni brojem predmeta. To jeste osnov i treba ga koristiti, ali sudske procedure traže vremena“, kaže Vidović.

Advokatica je komentirala i mogućnost naplate odštete koju je izrekao sud u New Yorku.

„To bi se provodilo u izvršnom postupku, na osnovu tih presuda ako bi bile priznate, one bi bile izvršne isprave. Međutim, i ti postupci ponekad traju također godinama. To bi bio osnov da se naplati šteta, međutim da biste vi naplatili odštetu od osobe ili države, ona mora biti solventna. Ne može se iz bilo kojih sredstava naplatiti. Postoje prioriteti i zakonom određeni redoslijed isplaćivanja“, objašnjava Vidović.