Poslije presude Šušnjaru, pronaći ostatke spaljenih žrtava

Četrnaestog juna 1992. godine u kuću Adema Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu Milan Lukić sa pomagačima, među kojima je bio i Radomir Šušnjar zvani Lalco, zatvorio je civile Bošnjake, žene, djecu i starce koji su iz sela Koritnik došli u Višegrad, tražeći spas u lokalnom Crvenom Krstu.

U kuću su ugurali više od 50 civila, kojima su prije toga oduzeli sve dragocjenosti. Šušnjar je pomagao u izvršenju zločina, navela je predsjedavajuća Sudskog vijeća Suda BiH Enida Hadžiomerović, izričući mu kaznu od 20 godina zatvora:

„Te su ih natjerali da uđu u prostoriju u prizemlju kuće kojom prilikom je u tu prostoriju optuženi Šušnjar Radomir ugurao posljednjeg civila u koloni, Hasiba Kurspahića, i zaključao vrata onemogućavajući time civile da izađu i pobjegnu iz kuće. Da bi potom, Milan Lukić u tu prostoriju ubacio zapaljivu eksplozivnu napravu, izazvavši na taj način požar koji je zahvatio tepih, namještaj i civile dok su, istovremeno iz automatskog oružja pucali po kući kako bi spriječili civile da pobjegnu.“

U Haškom tribinalu utvrđeno je kako je namještaj u kući, prije nego što su doveli civile, bio posut zapaljivom materijom.

Među zatvorenima bilo je više od 50 članova porodice Kurspahić, a najmlađa žrtva imala je samo dva dana. Zaštićena svjedokinja VG 115 koja je svjedočila i na Tribunalu u Hagu, jedna je od rijetkih koja je uspjela da se spasi i koja je preživjela užas.

„Narod je vrištao, plakao, djeca, jer je tu bila i beba od dva dana koja je rođena u šumi. Nažalost i ona je izgorjela“, kazala je.

Beba, kćerka Senada Kurspahića, nije stigla dobiti ni ime, kaže Huso Kurspahić, prijeratni višegradski policajac, također haški svjedok. I dok je tokom suđenja Šušnjar negirao da je on taj Lalco kojeg žrtve opisuju kao učesnika u ovom zločinu, Kurspahić navodi kako u to nema sumnje.

„Lalco tvrdi da nije taj Lalco. Ja Lalcu poznajem 40 godina. Išao sam u školu, on je manja generacija, prolazio sam pored njegove kuće, kontrolisao sam ga pet puta u životu bar kao policajac i negirao je tamo da je on ta ličnost, međutim dokazalo se da je to istina, sve što smo rekli“, kaže Kurspahić.

Najavio žalbu

A Šušnjar je svoje učešće u zločinu najprije negirao u Parizu, gdje je uhapšen 2014, a Bosni i Hercegovini izručen je 2018. godine, nakon višegodišnjeg insistiranja na njegovom lociranju i istraživanja koje je napravilo udruženje „Žena žrtava rata“.

Predsjednica udruženja Bakira Hasečić, svjedočila je pred Sudom BiH, te za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže kako je prihvatila jednu od žrtava koja je pobjegla iz zapaljene kuće, te da nema zadovoljavajuće kazne za ovu razmjeru zločina.

„Preživjela žrtva, članovi porodica nikada ne mogu biti zadovoljni visinom izrečene kazne, posebno kad im ne nađeš kosti, kad se sakrije mjesto zločina, kad se negira da se sve to desilo, kad počinioc zločina negira da je učestvovao u svemu tome. Dvadeset godina zatvora, isto krivično djelo koje je učinio Sredoje Lukić, a on je dobio u Haškom tribunalu 27 godina. Nadam se da će za ovo vrijeme, Radomir Šušnjar zvani Lalco, moj komšija, razmisliti glavom i napokon reći gdje su kosti, kako bi na taj način pokazao pokajanje i na jedan način, makar to bilo 0,1 posto saosjećanje s preživjelim žrtvama“, nada se Hasečić.

Šušnjar je juče (30. oktobra) osuđen u prvostepenom postupku, a po zakonu koji je važio u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), te je umjesto 45 godina koliko je maksimalna kazna po vežećim bh. zakonima osuđen na maksimalnu koja je važila u to vrijeme. Na ovu presudu je moguća žalba, što je najavio i Šušnjarov advokat.

Radomir Šušnjar bio je pripadnik paravojne formacije “Osvetnici” ili “Beli orlovi”, a koju je predvodio još jedan bjegunac od pravde Milan Lukić, koji se do hapšenja 2005. godine skrivao u Argentini. Ovoj jedinici pripadao je i Sredoje Lukić, bivši policajac koji je za zločine u Pionirskoj ulici u Višegradu, osuđen na 27 godina zatvora. Milan Lukić osuđen je i za spaljivanje civila u kući Mehe Aljića 27. juna 1992., u višegradskom naselju Bikavac. Prema haškoj presudi ukupno 120 civila živo je spaljeno u obje kuće.

Preuzeto sa portala Slobodna Evropa