Ko parkira srpski tenk iza sarajevske gimnazije

Da imamo nabolje školstvo odavde do Helsinkija, opet ne bi gradili za 183.000 maraka spomenik cvijeću, pomirenju, mladosti

I bolje upućeni su prespavali vijest da se u sarajevskoj Općini Centar podiže spomenik pripadnicima ratne specijalne policije. Konkretno veterani odreda policije Bosna od načelnika Općine Nedžada Ajnadžića dobili su urbanističku saglasnost za izgradnju spomenika. Najkonkretnije, spomenik bi trebao vjerno prikazati grupu bh. specijalaca, koji se nalaze na uništenom neprijateljskom tenku i proslavljaju pobjedu.

Ne treba smetnuti sa uma da je odred policije Bosna imao 1.350 pripadnika, od kojih je 81 nažalost izgubio život, a nekoliko stotina ih je ranjeno prilikom odbrane grada. Ali, isto tako ne treba smetnuti sa uma da se spomenik planira podići u blizini jedne škole.

Pa će tako srednjoškolci u parku iza Druge gimnazije, na odmorima, te prilikom dolaska i odlaska iz škole imati priliku da se svakodnevno susreću sa militokratskim memorabilijama ratnim.

I tako, ostala bi ova vijest duboko ispod radara, bliže sonaru efemernih informacija da Mreža za izgradnju mira nije započela kampanju “Zloupotreba memoralizacije u javnom prostoru” čiji je cilj pozvati javnost da se suprotstavi zloupotrebi javnih ustanova i prostora u korist etnonacionalne politike.

Naprvo, lijepo je to od jedne nevladine organizacije da pokušava uljuditi homo balkanicusa, da pokušava na civilizovan način pojasniti kako je kultura sjećanja građena isključivo na ratnoj tematici, po pravilu kontraproduktivna i predstavlja kulturu jednostranosti, upravo jednaku onoj iznad grada gdje se šepuri studentski dom Radovan Karadžić i osnovna škola Srbija. Jednim militantnim ratnim mačoizmom na drugi. Tako jednako ponavljana i dosadna diskurzivna mantra na Balkanu.

Kultura sjećanja građena isključivo na ratnoj tematici je kontraproduktivna i predstavlja kulturu jednostranosti, jednaku onoj iznad grada gdje se šepuri studentski dom Radovan Karadžić i osnovna škola SrbijaEPA – ilustracija

Dajte nam deset srpskih tenkova

Ali, Mreža za izgradnu mira je do zla Boga naivna organizacija, kojoj je idealizam popio oči i uši. A, evo i zašto. Pripadnici ove NVO pitaju ljude, pitaju plebs, pitaju građane i građanke, pitaju načelnika Općine Centar, koliko je moralno, normlano i isplativo podizati ovakav jedan spomenik pored škole?

E, pa dragi NVO-ovci, da malo bolje korepsondirate sa realnošću znali bi da će bezmalo svi stati u odbranu srpskog zarobljeno-uništenog tenka i pet specijalaca. I to u maketarskom odnosu 1:1. Šta jedan na prema jedan?

Pa Općina Centar vrijedi kao deset općina, kako reče Izetbegović junior. Prema tome, malo je jedan zarobljeni srpski tenk. Trebalo bi, matematika veli, jedno desetak tenkova i pedeset specijalaca staviti na kamaru iza Druge gimnazije. Da djeca vide šta je domoljubivi sjaj čaršijske raje.

A, Mreža za izgradnju tog nekakvog mira, može do besvijesti telaliti, komparirati i navoditi šta se sve moglo uraditi sa 183.000 maraka, koliko je predviđeno za izgradnju akcionog arhitektonskog djela. Navijek će biti samo “strani plaćenici i domaći izdajnici”.

Mogu oni do sudnjeg dana navoditi kako školama fale toaleti, kako nemaju grijanja, vode, kako u neke ni struja nije došla. Mogu pričati kako đaci i njihovi nastavnici rade u više-manje srednjovjekovnim uslovima, džaba je sve to.

Jer, kad ovi gore imaju Radovana u domu i Srbiju u školi, šta fali sarajevskim specijalcima na tenku.

Pa je tako taj tenk postao sintagma života u Bosni gdje se rat u glavama ljudi tek zahuktava i u zoru novih izbora jednakim sjajem plamenovi nacionalizma prlje ono malo preživjelih moždanih stanica. Kad oni gore mogu imati svoje, možemo i mi svoje, sva je filozofija.

Tenkom u predizbornu kampanju

Koliko je to pametno, moralno, normalno, pedagoški… zar mislite stvarno da nekoga boli briga? A, velim, narod bi po cijenu da opet Ikar otvara napenalio pet lutaka i jedan zarobljeni srpski tenk, namjesto dvije stotine laptopa ili pedesetak toaleta, ili obnove desetak fasada i krovova školskih. Jer zna naš narod, ovdje se škola cijenila koliko i crno ispod nokata.

Sila, sila puka, nekad nevidljiva i suptilna pod državnom šapom i šapkom, a nekad brutalno ratna, navijek ista sila je bila onaj spiritus moment, onaj pokretač svega na Balkanu.

Pa će za ono nešto sitnobrojno mladih, koji nisu pobjegli trbuhom za kruhom, realnost biti tenkovi, specijalci, ratni zločinci i tragovi koje za sobom ostavljaju po ulicama, školama, parkovima, studentskim domovima, trgovima i ono nešto malo ustanova gradskih.

I čini se da su i oni iz Mreže za izgradnju tog dalekog mira shvatili na čemu su i u čemu su, pa se konac njihovo saopštenja može tumačiti više kao gledanje istine u oči.

“Smatramo da smo iskoristili sve proceduralne načine u pokušaju da spriječimo uvođenje tenka u grad Sarajevo i njegovo instaliranje u park iza Druge gimnazije, te slanje militantne poruke budućim bh. generacijama.”

I eto nam svog apsurda vremena u kome živimo. Jedna pacifistička organizacija u 2017. pokušava spriječiti srpski tenk da uđe u Sarajevo, dok ga kuka i motika dočekuju, spremni i horni za nove militarizacije koje su, čini se, nikada bliže.

U ovoj nesrećnoj priči, koja sadrži elemente dubokog nepoznavanja i lošeg čitanja povijesti i “znakova pored puta”, postoji jedna komparativna prednost pacifista. Naime, nema ljudi! Jednostavno tako. Ratne i poratne politike, vođene etnonacionalnim šovenskim stavovima, rastjerale su sve mlado i potentno i ostavile na milost i nemilost bijeloj kugi narod nesrećni.

Bijelom kugom protiv tenkova

Pa i da se doveze stotinu zarobljenih tenova, da se napravi desetak studentskih domova Radovan Karadžić, sve će to zijati prazno i sve će to mila moja Bosno prekriti, što ‘no pojac reče snjegovi, ruzmarin i šaš.

Nema nama ko da ratuje, sva je istina. I to je dobro. Sve je manje i onih koji će se moći diviti maketi od 183.000 maraka. A, na kraju balade u epskom kraju besmisla, neki zadnji stanovnik ovog vilajeta, posjedovaće sve tenkove, svu silu i svu zabludu života naših pređašnjih.

A, tenk? Tenk je bitan taman koliko i lanjski snijeg. Preciznije, taman koliko i obećanje Bakira Izatbegovića o 100.000 radnih mjesta. Nije tenk tenk, on je potemkinovo selo. Šuplja priča kroz koju će biti nagurana još pustija obećanja o prosperitetu nakon izborne 2018. godine.

Ali, privrženost tenku kao spomeniku upravo je izborni lakmus papir, koji zorno pokazuje ko smo, šta smo i od čega smo. Jer, i da nije tako kako jeste, da imamo najsređenije škole i nabolje školstvo odavde do Helsinkija, opet ne bi gradili za onih prokletih 183.000 maraka spomenik cvijeću, pomirenju, mladosti, djeci, spomenik srcu, spomenik molitvi… Jer sve su to slabi simboli za izbore u odnosu na jedan kvalitetan “srBski tenk”.

Zar ima još naivnih koji misle da nacionalizam ne hrani nacionalizam?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Preuzeto sa portala: Al Jazeera