Moj je tata zločinac iz rata

Dario Kordić, Kristov prijatelj

Dario Kordić, umirovljeni pukovnik Hrvatskog vijeća obrane, na Haškom sudu osuđen je 2004. na dvadeset i pet godina robije zbog ratnih zločina nad bošnjačkim civilima u Lašvanskoj dolini u srednjoj Bosni. Osuđen je, između ostalog, zbog napada na bošnjačko selo Ahmiće 16. travnja 1993., kad su odabrane trupe srednjobosanskog HVO-a, kojima je Kordić bio jedini stvarni šef, pobile stotinu i šesnaest civila, među kojima i jedanaestero djece, a među djecom i tromjesečnu bebu. Nakon što je odležao dvije trećine kazne, to jest nepunih sedamnaest godina, vratio se 2014. u Zagreb, u svoj peterosobni stan na Trešnjevci, stan koji mu je poklonila Republika Hrvatska. U protekle dvije godine ratni zločinac iz Busovače – predratni diplomirani novinar i aktualni student treće godine teologije i filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu – etablirao se kao ikona dijela katoličkog svećenstva i političke desnice u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pa je česti i uvaženi gost u odajama sisačkog biskupa Vlade Košića, na proslavama i tribinama po katoličkim svetištima i župama, na sijelima Hrvatskog etičkog sudišta i u izjavamaAndrije Hebranga: ‘Dario Kordić je za mene nevin, Dario Kordić nije zločinac, kao ni Branimir Glavaš.’

Kordić se etablirao kao ikona dijela katoličkog svećenstva i političke desnice u Hrvatskoj i BiH, pa je česti i uvaženi gost u odajama sisačkog biskupa Vlade Košića

Najsvježiji javni nastup Dario Kordić imao je 19. rujna u crkvi svetog Leopolda u šibenskoj župi Njivice. Gostovao je na tribini ‘Svjedočanstva’: ‘Nikad ne bih mijenjao vrijeme provedeno u zatvoru. Unatoč činjenici da sam propustio odrastanje djece te pogreb roditelja, postao sam blizak s Bogom. Kada možete prijateljevati s Kristom, onda je taj posao obraćenja prirodan. Zatvor me u potpunosti oslobodio za Krista i to je bilo najmilosnije razdoblje u mojem životu koje nikada ne bih mijenjao.’ Koji dan poslije, antifašistički aktivisti iz Šibenika oblijepili su vrata crkve imenima i prezimenima pobijenih Bošnjaka u Ahmićima.

Zdravko Tolimir, vjerski fanatik

Kordić je jedan od dvojice haških osuđenika koji su se u zatvoru u potpunosti odali vjerskom fanatizmu: drugi je, odnedavno pokojni, Zdravko Tolimir, umirovljeni general Vojske Republike Srpske i nekoć glavni sigurnosno-obavještajni oficir Ratka Mladića, osuđen na doživotnu robiju zbog sudjelovanja u srebreničkom genocidu. Bizarno je ali nije neobično da zločinci suočeni s dugogodišnjim tamnovanjem pronađu izlaz u religijskom zanosu; manje je bizarno a više maligno to što Dario Kordić nije usamljen primjer ratnog zločinca osuđenog u Haagu koji se, poslije izdržane kazne i povratka kući, svrstao među uvažene i rado viđene građane. Pod uvjetom da nije bilo priznavanja krivnje, iako ni to ne mora nužno biti diskvalificirajući moment, odležana haška osuda za ratni zločin funkcionira u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kao preporuka za društveni utjecaj i za javnu sveprisutnost, naravno, ako je ratni zločinac zainteresiran za utjecaj i za česte nastupe pred mikrofonima i kamerama. Ako i nije zainteresiran, ratni zločinac može biti siguran da će se vlast, kakva god bila, pobrinuti da mu ne fali ni ptičjeg mlijeka. Ako se sam nije pobrinuo za to.

Tuta i Štela – tiho i povučeno

‘Je li ono neki član žirija?’ pitao je ovoga ljeta jedan naš poznati muzičar jednog našeg poznatog novinara i pisca, pokazujući očima prema starijem dotjeranom čovjeku koji je sporo prolazio ulicom u društvu mlađeg muškarca. Muzičar i pisac sjedili su na terasi kafića u Širokom Brijegu, gdje ih je dovelo sudjelovanje na West Herzegovina Festu, odličnom festivalu književnog, filmskog, muzičkog i svakog drugog stvaralaštva. ‘Ma, kakav član žirija’, odgovorio je, umjesto pisca koji je slijegao ramenima, čovjek iz organizacije festivala. ‘To je, bolan, Tuta! Ono mu je sin.’

Šljivančanin je vrlo aktivan u srpskom javnom životu: dao je desetke intervjua, u kojima je ponavljao da se ne osjeća krivim i da se ne kaje ni za što, sjedio je u svečanoj loži tokom ovogodišnje parade Vojske Srbije u Zrenjaninu…

Mladen Naletilić Tuta osuđen je u Haagu na dvadeset godina zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima u Hercegovini. Ratni zapovjednik Kažnjeničke bojne HVO-a iz talijanskog zatvora izišao je 2013., nakon nepunih trinaest godina u haškoj i rimskoj kaznionici. Otad živi u Zagrebu i u Širokom Brijegu. U Zagrebu je u studenome 2015. nepravomoćno osuđen na tri i pol godine zatvora zbog poticanja na ubojstvo Damira Brekala 1995. u Širokom Brijegu. No već je krajem devedesetih, prije isporuke u Haag, odležao u Zagrebu dvije godine zbog tog kaznenog djela, pa relativno mirno može čekati pravorijek Vrhovnog suda. Živi povučeno i tiho, godine su učinile svoje. Pojavio se na sprovodu svog ubijenog prijatelja i suborca Vinka Žuljevića Klice, umirovljenog pukovnika HVO-a i jednog od šefova zagrebačkog podzemlja, u svibnju prošle godine. Vinko Martinović Štela, ratni zapovjednik HVO-ove specijalne jedinice u Mostaru, u Haagu je osuđen na osamnaest godina zatvora zbog zločina nad mostarskim Bošnjacima. Pušten je 2012. godine. I njemu je, kao i Tuti, po izlasku iz talijanskog zatvora, suđeno u Zagrebu za krivično djelo počinjeno devedesetih godina u Hercegovini: za razliku od Tute, Štela je oslobođen optužbi. Nema ga u javnosti, a pretpostavlja se da živi u Mostaru i Zagrebu. Neznano je čime se bavi, ali sigurno je to da nije upisao studij teologije i filozofije, poput Kordića.

Veselin Šljivančanin uživa u statusu

Veselin Šljivančanin voli uživati u statusu zaslužnog građanina Republike Srbije. Taj umirovljeni pukovnik Vojske Srbije, pravomoćno osuđen na deset godina zatvora zbog učešća u ratnim zločinima nad hrvatskim civilima u Vukovaru u kasnu jesen 1991., slobodan je od 2010. godine. Otad živi u Beogradu i vrlo je aktivan u srpskom javnom životu: dao je desetke intervjua, u kojima je ponavljao da se ne osjeća krivim i da se ne kaje ni za što, sjedio je u svečanoj loži tokom ovogodišnje parade Vojske Srbije u Zrenjaninu, ovog proljeća javno je na skupovima i tribinama agitirao za Aleksandra Vučića i Srpsku naprednu stranku, a objavio je i memoarske knjige ‘Sine, budi čovek’, ‘Branio sam istinu’ i ‘Med i žuč’ koje neumorno promovira širom Srbije i koje su prodane u desecima hiljada primjeraka na kioscima i u knjižarama.

Dragoljub Ojdanić – trubači iz Užica

Umirovljeni general Vojske Srbije Dragoljub Ojdanić, nekadašnji načelnik Generalštaba, nije prisutan u javnosti poput Šljivančanina, ali uživa sličan tretman: smatra ga se herojem i nacionalnim zaslužnikom, naročito u njegovom rodnom užičkom kraju, gdje je vrlo utjecajan. Ojdanić je osuđen na petnaest godina zatvora zbog zapovjednog sudjelovanja u ratnim zločinima nad kosovskim Albancima 1999. godine, a izišao je na slobodu 2013., poslije jedanaest godina ležanja u ćeliji. Premda je u jednom pismu tužilaštvu, nastojeći isposlovati ranije puštanje na slobodu, napisao da ‘žali zbog svih koji su propatili uslijed postupanja zbog kojeg je osuđen’, odmah po slijetanju na beogradski aerodrom, gdje su ga dočekali trubači iz Užica, izjavio je da se kući vraća ‘čiste i mirne savjesti’, jer nije počinio ništa ‘što bi moglo predstavljati krivično djelo, a kamoli ratni zločin’. Ojdanić je u proljeće ove godine objavio knjigu sjećanja ‘Od sela Ravni do Haga’, promociju je organizirao užički Narodni muzej, a autor nastupa kao neka vrsta križanca Ljube Ćesića Rojsa iDavora Domazeta Loše i, ako nastavi ovim tempom, mogao bi dostići Šljivančaninovu razinu javne prisutnosti.

Biljana Plavšić brani svoje zlodjelo

‘Mislim da svi znaju da je ovo odbrana Republike Srpske. Inače ne izlazim na neka partijska glasanja, ali sam ovdje osjetila da je to odbrana onoga u čemu sam i ja učestvovala, u stvaranju Republike Srpske’, izjavila je u nedjeljuBiljana Plavšić, bivša predsjednica RS-a, nakon što je u beogradskom predstavništvu srpskog entiteta u BiH glasala na neustavnom referendumu o proslavljanju 9. siječnja Danom Republike Srpske, a 9. siječnja 1992. dio srpskih zastupnika u skupštini tadašnje SR BiH proglasio je odcjepljenje dijela republičkog teritorija i zatražio ‘teritorijalno razgraničenje’ s druga dva naroda. Uostalom, Milorad Dodik, aktualni šef RS-a i autor spomenutog referenduma, upriličio je Biljani Plavšić državni doček po njezinom povratku iz švedskog zatvora u Banju Luku 2009. godine.

Norac je prošle godine u Zagrebu otvorio zaštitarsku firmu Noky Security i posao mu dobro ide, njegovi radnici već štite nekoliko trgovačkih centara na istoku Hrvatske

Plavšić se Haaškom sudu predala 2001. i priznala je krivnju, odnosno svoje svjesno sudjelovanje u genocidnom prekrajanju bosanskohercegovačke etničke slike. Zbog tog priznanja osuđena je na svega jedanaest godina zatvora, a odležala je osam godina. Ona se, međutim, Haškome sudu i pravdi narugala grublje od Dragoljuba Ojdanića: on je sačekao da iziđe na slobodu, pa da porekne svoje interesno kajanje, a Plavšić je to učinila čim joj je presuda postala pravomoćna. Prošlogodišnju presudu Radovanu Karadžićukomentirala je ovako: ‘Ako je genocid, onda ubijaju ženu i djecu, ali ja sam vidjela da ih spašavaju.’ Godine 2005., dok je još bila u zatvoru, objavila je knjigu ‘Svjedočim’ koja je mnogo pomirljivija nego što se njezinoj autorici danas sviđa.

Momčilo Krajišnik gostuje i promovira

I Momčilo Krajišnik, nekoć predsjednik Skupštine Republike Srpske a danas predsjednik nečeg što se naziva Asocijacijom stvaralaca Republike Srpske, oglasio se u povodu Dodikovog referenduma: ‘Danas se faktički govori o posljedicama koje su iskonstruirane, a ne govori se o uzrocima. Uzrok je da je neko, na brutalan, nepolitički način problematizirao Dan Republike Srpske. Mislim da je jedan uži krug političara iz kruga muslimanskog naroda, vjerovatno željni da povrate političke pozicije, napravio tu apelaciju Ustavnom sudu, i sada se vrši zamjena teza: da, kao, niko ne poštuje Ustavni sud, a to je institucija koja mora biti respektirana.’ Krajišnik je osuđen u Haagu 2006. na dvadeset godina robije, a na slobodu je pušten 2013., poslije trinaest godina iza rešetaka. Premda je u molbi za prijevremeno puštanje na slobodu napisao da će raditi na benzinskoj crpki u vlasništvu svojih sinova, Krajišnik u protekle tri godine uglavnom gostuje na javnim tribinama, daje intervjue i promovira svoju knjigu ‘Kako se rađala Republika Srpska’: sve te aktivnosti svode se na afirmaciju politike i postupaka koji su ga odveli na robiju.

Vinko Pandurević – knjigom po Srbiji

Vinko Pandurević, ratni zapovjednik Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske, objavio je dosad više knjiga, ali samo jednu otkako je prije godinu i pol napustio zatvor. Naslov joj je ‘Život se brani istinom’ i sačinjena je od transkripata njegove dvadesetdvodnevne obrane pred Haškim sudom. Pandurević, umirovljeni general Vojske Srbije i doktor sociologije, u Haagu je osuđen na trinaest godina zatvora zbog ratnih zločina nad srebreničkim Bošnjacima u srpnju 1995., a izišao je na slobodu nakon deset zatvorskih godina. Često nastupa na tribinama na temu ‘srpske istine o Srebrenici’, daje intervjue, promovira svoju knjigu po Srbiji i podrinjskim gradovima, pri čemu mu društvo čine zlotvori poput Branka Grujića, Milana Jolovića-Legende i Miroslava Toholja, a gdje god se pojavi domaćini ga slave i časte: općina Višegrad, na primjer, dodijelila mu je prošle godine svoje najveće priznanje.

Blagojević i Borovčanin – dvojac iz Srebrenice

Umirovljeni pukovnik Vidoje Blagojević, ratni zapovjednik Bratunačke brigade VRS-a, koji je pušten na slobodu krajem 2012., poslije odležanih nepunih jedanaest od presuđenih mu petnaest godina zatvora za zločine nad Bošnjacima iz Srebrenice, rijetko se pojavljuje u javnosti. Prošle godine svjedočio je u haškom postupku protiv Ratka Mladića i negirao je zločine nad zarobljenim srebreničkim Bošnjacima: po svršetku svjedočenja, Mladić mu je salutirao. Ljubomir Borovčanin, umirovljeni general i ratni zamjenik zapovjednika Specijalne brigade policije MUP-a Republike Srpske, iz danskog zatvora izišao je početkom kolovoza ove godine: osuđen je na sedamnaest godina zbog zločina nad Bošnjacima iz Srebrenice, u zatvoru je proveo jedanaest godina, a danas živi u svom rodnom selu blizu Bijeljine. Još nije stigao napisati knjigu.

Nikola Šainović žali za Miloševićem

Nikola Šainović bio je predsjednik Vlade Srbije i potpredsjednik Vlade Savezne Republike Jugoslavije. Godine 2009. u Haagu je osuđen na osamnaest godine robije zbog ratnih zločina nad kosovskim Albancima, a kući se vratio prošle godine. Odležao je nepunih dvanaest godina. U proteklih godinu dana dao je nebrojene intervjue i dokazao da presuda i kazna nisu ni za milimetar promijenile njegove stavove, niti su mu probudile osjećaj krivnje ili kajanja. U ožujku ove godine, na godišnjicu smrti Slobodana Miloševića, obišao je Miloševićev grob u Požarevcu. ‘Za mene je danas težak trenutak. Slobodan Milošević je učinio sve što je mogao da promjena međunarodnih odnosa i svjetske politike po Srbiju donese što manje posljedica’, izjavio je tom prilikom Šainović, inače član Glavnog odbora Dačićeve Socijalističke partije Srbije.

Blaškić i Norac – posao dobro ide

Tihomir Blaškić, umirovljeni general HVO-a i HV-a, samozatajno živi u Zagrebu otkako je u ljeto 2004. izišao iz haškog zatvora u kojem je proveo skoro devet godina, na koliko je i osuđen zbog ratnih zločina nad Bošnjacima u centralnoj Bosni. Zaposlen je na visokoj menadžerskoj poziciji u informatičkoj tvrtki Combis. Ne daje intervjue ni izjave, a uglavnom ga se ne može vidjeti ni na učestalim okupljanima Hrvatskog generalskog zbora. Javno ne istupa ni umirovljeni general Mirko Norac, koji nije osuđen u Haagu nego u Hrvatskoj prema ustupljenoj haškoj optužnici zbog zločina u operaciji ‘Medački džep’: dobio je šest godina zatvora i slobodan je od studenoga 2011. Norac je prošle godine u Zagrebu otvorio zaštitarsku firmu Noky Security i posao mu dobro ide, njegovi radnici već štite nekoliko trgovačkih centara na istoku Hrvatske. Posljednji put viđen je u javnosti na Klicinom pogrebu.

Hadžihasanović i Kubura – boračka posla

Umirovljeni general Armije BiH Enver Hadžihasanović, ratni zapovjednik Trećeg korpusa, i umirovljeni pukovnik Amir Kubura, nekadašnji zapovjednik Sedme muslimanske brigade, osuđeni su u Haagu zbog toga što nisu spriječili i kaznili zločine nad Srbima i Hrvatima na području Zenice i centralne Bosne: Hadžihasanoviću su presuđene tri godine zatvora, Kuburi dvije. Obojica su na slobodi od 2008. godine. Osim što su aktivni u bošnjačkim generalskim i boračkim organizacijama, pa su utoliko politički i društveno utjecajni, Hadžihasanović i Kubura u javnosti se pojavljuju samo na obilježavanju različitih ratnih obljetnica.

Nikolić, Obrenović i Erdemović – skriveni od javnosti

Postoji nekoliko ratnih zločinaca koji su odslužili svoje haške kazne, ali nema ih u javnom životu, niti je za većinu njih uobičajenim novinarskim metodama moguće ustanoviti gdje i kako žive: zajedničko im je da su priznali krivicu za zločine, s tim da je njihovo priznanje uglavnom značilo konkretne nevolje nekim njihovim suoptuženicima. Momir Nikolić, ratni načelnik sigurnosnog odjela Bratunačke brigade VRS-a, i Dragan Obrenović, načelnik Štaba Zvorničke brigade VRS-a, ispovjedili su se o detaljima i ključnim sudionicima genocida nad Bošnjacima iz Srebrenice: prvi je osuđen na dvadeset godina zatvora i na slobodu je izišao 2014., nakon manje od dvije trećine izdržane robije, drugom je presuđeno sedamnaest godina i oslobođen je 2012. Nikolić s obitelji živi u Švedskoj, a prošlog ljeta bio je kod majke u Bratuncu, dok Obrenoviću nismo uspjeli ući u trag. Dražen Erdemović, nekoć pripadnik plaćeničkog Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske, u Haagu je 1996. priznao i potanko ispripovijedao kako je teklo strijeljanje Bošnjaka iz Srebrenice. Osuđen je na pet godina robije i slobodan je već više od petnaest godina. Živi pod tajnim identitetom i zaštićen od javnosti u jednoj zemlji Europske unije.

Rajić i Šantić – adrese nepoznate

Ivica Rajić, jedan od srednjobosanskih šefova Hrvatskog vijeća obrane, priznao je masakr nad Bošnjacima u Stupnom Dolu kod Vareša u listopadu 1993. i ispričao sve što zna o važnijim sudionicima tog zločina, pa je osuđen 2006. na dvanaest godina zatvora. Kaznu je služio u madridskom zatvoru i slobodan je od 2011. godine. Najvjerojatnije živi u Splitu. Vladimir Šantić, još jedan zapovjednik HVO-a koji je priznao pokolj u Ahmićima i tajno svjedočio protiv nalogodavaca, osuđen je 2001. na osamnaest godina robije, a na slobodi je od 2009., nakon što je odležao manje od dvije trećine kazne. Nije poznato gdje živi i što radi.