Potpuno suprotno o ‘Oluji’ i nakon više od dva desetljeća

Akciji “Oluja” prethodio je neuspjeli pokušaj međunarodne zajednice 3. kolovoza u Ženevi da kninske vlasti privoli da prihvate Plan Z-4 koji je trebao Srbima garantirati određeni stupanj autonomije u Hrvatskoj i osigurati reintegraciju Hrvatske u ustavno-pravni poredak zemlje.

U petak, 4. kolovoza 1995. godine, u pet sati ujutro, započela je vojno-redarstvena akcija. U Hrvatskoj ističu da je akcija provedena vojno besprijekorno, a da su se pojedinačni zločini dogodili kasnije.

Dvije strane razlikuju se u podacima u broju stradalih tokom “Oluje”. U srijedu je Centar za suočavanje s prošlošću “Documenta” objavio da je bilo manje od 677 civilnih žrtava, sa kojom cifrom je baratao Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO). Srbija da ima dokaze o 2.500 civilnih žrtava. U Zagrebu priznaju da je spaljeno i opljačkano oko 20.000 kuća. U Beogradu je ta brojka dvostruko veća.

Vojna parada povodom obilježavanja 20. godina od akcije “Oluja”, Zagreb, 5. kolovoz, 2015.

Za Hrvatsku je akcija veličanstvena pobjeda, oslobođenje okupiranih područja. Ona je značila i povratak oko 150.000 Hrvata i drugog nesrpskog sanovništva iz toga područja koji su protjerani iz svojih domova od 1991. godine.

Srpska strana ju je doživjela kao plan etničkog čišćenja.

“Oluja” je trajala je 84 sata. U vojnom smislu bila je kombinirana akcija pješaštva, artiljerije i zračnih snaga.

Vojni izvori u Zagrebu kažu da je sa obje strane sudjelovalo više od 200.000 vojnika. Beogradski izvori navode da je sa hrvatske strane bilo oko 138.000 vojnika, a u vojsci takozvane Srpske krajine oko 31.000 vojnika.

Odgovorni i oslobođeni odgovornosti

Podaci dviju strana razlikuju se i po broju izbjeglih Srba. Zagreb tvrdi da se radilo o desecima tisuća izbjeglih. Međunarodne organizacije potvrđuju da je bilo 200.000 izbjeglih građana srpske nacionalnosti. Beograd tvrdi da je iz Hrvatske tih dana izbjeglo 250.000 ljudi.

Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, Dejton 1. novembar 1995. godine

Kako su se zločini dogodili, da li je egzodus građana srpske nacionalnosti bio ranije dogovoren između tadašnjeg hrvatskog i srpskog predsjednika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića – i danas su pitanja na koja dvije strane različito odgovaraju.

Pred Haškim tribunalom su za zločine tokom i neposredno nakon “Oluje” optuženi hrvatski generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak. U prvoj presudi Gotovina je dobio 24, Markač 18 godina zatvora, dok je Čermak oslobođen. Na žalbenom procesu 2012. godine, i Gotovina i Markač su oslobođeni odgovornosti.

Prema službenim podacima, u Hrvatsku se ukupno vratilo oko 133.000 Srba, od čega najveći broj starije životne dobi (čak 30 posto je starije od 65 godina).

Ali u jednom selu više nema žive duše. U Gruborima, zaseoku pored Plavnog, oko 20 kilometara udaljenom od Knina, gdje je 25. kolovoza 1995. ubijeno petero mještana srpske nacionalnosti, starije životne dobi i to na izuzetno svirep način koji je šokirao javnost.

Ante Gotovina i Mladen Markač, nakon oslobađajuće presude u Hagu, 16. studeni 2012. godine

Stavovi običnih građana, i Srba i Hrvata, nisu se bitno promijenili posljednjih godina. Mnogi su mišljenja da su odnosi između dva naroda i dvije države uoči 21. godišnjice “Oluje” napetiji nego ranijih godišnjica.

Strašna svjedočanstva na obje strane

Još prije deset godina u programima RSE, Hrvati u Karlovcu su ponavljali da se “Oluja” morala dogoditi jer se politički problem nije mogao riješiti, “ali da se zločini nisu smjeli dogoditi, nije trebalo ubijati, spaljivati kuće i nije trebalo protjerivati ljude”.

Srbi povratnici kod Vojnića svjedočili su da su uz pratnju Agencije Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) bježali autoputom prema Srbiji.

“Bilo je strašno. Gađali su nas kamenjem, bacali po nama sa nadvožnjaka živo vapno, kiseline… ‘Oluja’ je stravičan zločin nad našim narodom, ali i prema hrvatskoj državi, jer je ovaj prostor ostao bez stanovništva koje je volilo svoju zemlju”, navodi jedan srpski povratnik.

Strašna svjedočanstva s obje strane se izmjenjuju i dalje. I umjesto da se godinama shvati razmjer zločina koji se dogodio, on se nastoji zataškati ili preuveličati, ovisno sa koje strane se gleda.

Konvoj Srba izbjeglih tokom akcije “Oluja” na ulazu u Banju Luku, 7. kolovoz 1995. godine

Inicijativa mladih Hrvatske peticijom poziva hrvatske građane da potpišu ispriku žrtvama “Oluje”.

Odgovora im Hrvatski časnički zbor iz Splita koji je mladim, koji nisu ni rođeni u bivšoj državi, prilijepio etiketu jugonostalgičara i izdajnika, te najavio podnošenje kaznene prijave protiv pokretača inicijative potpisivanja isprike.

Zar ni poslije skoro četvrt stoljeća od “Oluje”, nije vrijeme za ruku pomirenja, pošteno i bez fige u džepu, ljudske isprike za zločine, ne samo zbog prošlosti, već i zbog generacija koje bi trebale i mogle živjeti onako kako danas žive Francuzi i Nijemci, koji imaju snage zajedno položiti vijence i upaliti svijeće i odati počast žrtvama nacističkog terora tokom Drugog svjetskog rata?

Preuzeto sa portala Slobodna Evropa