Suđenja za ratne zločine u slepoj ulici

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome kako se sudovi u Srbiji i Hrvatskoj odnose prema zločinima koje su počinili pripadanici vlastite nacije. Sagovornice su bile Sandra Orlović, izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, i Vesna Teršelič, voditeljicaDocumente, Centra za suočavanje sa prošlošću iz Zagreba.

Bilo je reči o tome kako viši sudovi ukidaju i ono malo presuda koje su izrečene domaćim ratnim zločincima, da li je u Hrvatskoj, nakon što je Haški tribunal oslobodio Gotovinu i Markača, pokrenut ijedan postupak za zločine u Oluji, kako je predsednik Srbije Tomislav Nikolić vršio pritisak na Tužilaštvo za ratne zločine da bi zaštitio načelnika generalštaba Ljubišu Dikovića, zašto hrvatski premijer Zoran Milanović odbija da bosanskohercegovačkom pravosuđu preda dokaze o zločinima hrvatskih državljana u Bosni i Hercegovini, zašto je nedodirljiv bivši policijski general Goran Radosavljević Guri, koji je komadovao jedinicama na Kosovu, kao i o tome da li državne institucije još uvek kriju dokaze o ratnim zločinima.

Omer Karabeg: U poslednje vreme sve je više slučajeva u Srbiji da viši sudovi ukidaju presude Srbima koji su osuđeni za ratne zločine. Kako to tumačite?

Sandra Orlović: Svedoci smo da je u protekle dve godine došlo do vrlo iznenađujućih i razočaravajućih odluka Apelacionog suda u Beogradu. koji postupa kao drugostepeni sud u predmetima za ratne zločine. Te odluke se odnose na predmete koji imaju veliki značaj za utvrđivanje činjenica o tome što se dogodilo tokom devedesetih. Reč je o dva predmeta. Jedan od njih se bavi zločinima počinjenim nad kosovskim Albancima u opštini Peć – to je predmet Ćuška, a drugi se odnosi na zločin počinjen u selu Lovas nedaleko od Vukovara 1991. godine. U oba predmeta Apelacioni sud je ukinuo prvostepene presude koje su donete nakon višegodišnjeg suđenja i i mnogobrojnih dokaza. Ono što najviše treba da brine javnost u Srbiji, ali i u regionu, je činjenica da je Apelacioni sud napravio zaokret u vezi sa pitanjem saizvršilaštva u izvršenju ratnog zločina. Za razliku od ranijih predmeta u kojima je bilo dovoljno dokazati da je optuženi bio u grupi koja je izvršila zločin, Apelacioni sud je sada zauzeo stav da se za svakog pripadnika grupe, koja je počinila zločin, mora do detalja utvrditi šta je on tom prilikom konkretno uradio. To znači da će u budućnosti biti jako teško dokazati učešće pojedinaca u činjenju ratnih zločina, jer se traži takav standard dokazivanja da je praktično nemoguće obezbediti dokaze. Po ovom kriterijumu zločin bi se jedino mogao dokazati ukoliko bi Tužilaštvo došlo do videosnimka tog zločina, što je gotovo nemoguće.

Omer Karabeg: Kakva je situacija u Hrvatskoj? Tu, čini mi se, imamo slučaj Branimira Glavaša koji je trenutno na slobodi i pored toga što je osuđen na osam godina zatvora.

Vesna Teršelič: I taj slučaj i druge slučajeve. U tom je postupku stvarno bilo trenutaka u kojima se osramotio i Hrvatski sabor čiji je zastupnik bio Branimir Glavaš. Postupci u Hrvatskoj idu nekim svojim sporim tempom. Do sada je procesuiran samo jedan dio od 490 ratnih zločina, koliko ih Državno odvjetništvo ima u svojoj bazi podataka. Još uvijek neka velika mjesta stradanja nisu uopće doživjela ni okončanje predistražnih radnji, a kamoli istragu i optužnicu. Ima dosta zločina u Vukovarsko-srijemskoj županiji koji nisu procesuirani – primjerice u mjestu Bogdanovci, ili pak zločini nad civilima u tijeku i nakon vojno- redarstvene akcije Oluja u kojoj je po tvrđenju Hrvatskog helsinškog odbora ubijeno više od 600 civila. Pravomoćno je okončan samo jedan postupak za zločin u Prokljanu i Mandićima. Prošle godine je izrečena prvostupanjska presuda za zločin u Gruborima u kojoj je nedvojbeno utvrđeno da su zločin počinili pripadnici Hrvatske vojske, ali niko nije osuđen. Rekla bih da je to svojevrstan cinizam.

Omer Karabeg: Da li je u Srbiji prošle ove i godine pokrenut ijednan postupak za ratne zločine koje su počinili Srbi?

Sandra Orlović: Jeste, pokrenuto je nekoliko postupaka u ovoj i desetak u prošloj godini. Nije, međutim, problem u tome da li se podižu optužnice protiv Srba osumnjičenih za ratne zločine, već kakva je struktura tih optužnica – ko su lica protiv kojih se podižu optužnice. Dosadašnja praksa je pokazala da je Tužilaštvo za ratne zločine Srbije spremno podići optužnice isključivo protiv direktnih počinilaca, dakle onih koji su ubijali ili zlostavljali civile i ratne zarobljenike u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Ono se isključivo bavi počiniocima nižeg ranga u vojno policijskoj hijerarhiji, dok ne podiže optužnice protiv onih koji su bili na višim pozicijama.

Omer Karabeg: Kada je Haški tribunal oslobodio Gotovinu i Markača, najviši hrvatski rukovodioci su rekli da će domaće pravosuđe nastaviti da procesuira zločine koji su u Hrvatskoj počinjeni nad Srbima. Da li je od tada pokrenut ijedan takav proces?

Vesna Teršelič: Jeste, pokrenuti su postupci, ali kada pogledamo strukturu osuđenih u prošloj godini – od 23 pravomoćno osuđenih 21 su bili pripadnici JNA i srpskih postrojbi, a dvojica su bila pripadnici Hrvatske vojske i redarstvenih snaga. Inače, u bazi podataka Državnog odvjetništva više od 80 posto su zločini počinjeni od strane JNA i srpskih postrojbi.

Omer Karabeg: Tužilaštvo Srbije se često žalilo da im prebacuju da se ne bave dovoljno zločinima nad Srbima.

Sandra Orlović: U Srbiji se desilo nešto što je nezapamćemo u regionu – da su pojedine institucije zvale na javno ispitivanje i saslušanje predstavnike Tužilaštva za ratne zločine. To se desilo u Skupštini Srbije nakon što je Haški tribunal oslobodio Ramuša Haradinaja. Tada je Odbor za Kosovo i Metohiju pozvao Tužioca za ratne zločine i ispitivao ga šta je tužilaštvo uradilo u tom predmetu, koje je dokaze protiv Haradnaja poslalo Haškom tribunalu i koliko je uopšte pokrenulo predmeta u vezi sa zločinima koji su počinjeni nad Srbima. To je bio nezapamćeni pritisak na Tužilaštvo za ratne zločine. Međutim, kada se objektivno sagleda rad tog tužilaštva, vidi se da ta primedba ne stoji. Recimo, kad je reč o Kosovu, očigledno je da je broj predmeta, koji se odnose na zločine nad Srbima, približno isti kao broj predmete u kojima su žrtve Albanci, iako je albanskih žrtava bilo mnogostruko više. U javnosti se stalno govori o zločinima nad Srbima i ističe da bi oni morali biti prioritet tužilaštva, jer su, navodno, najbrojniji, pa tužilaštvo pod tim pritiscima vrlo često potpuno nerazumno podiže optužnice protiv državljana susednih zemalja, iako je svesno da ne može i nema mogućnosti da im sudi.

Omer Karabeg: Gospođo Teršelič, kako tumačite izjavu hrvatskog premijera Milanovića koji je odbio da Hrvatska pruži pomoć pravosudnim organima Bosne i Hercegovine koji istažuju zločine koje su počinili oficiri Hrvatskog vijeća obrane tokom rata u Bosni i Hercegovini? Ovi oficiri su hrvatski državljani. Milanović je rekao da su to političke optužnice i poručio bosanskohercegovačkim organima da gledaju svoje posla.

Vesna Teršelič: Smatram da političari, i gospodin Milanović a i drugi, često svojim izjavama samo otežavaju regionalnu suradnju na procesuiranju ratnih zločina. Tužitelji i državni odvjetnici trebaju odgovorno raditi svoj posao bez obzira na to što čuju iz političkih krugova.

Omer Karabeg: Da, ali je problem u tome što je gospodina Milanovića podržao i ministar pravde, a njegovo ministarstvo ima uticaja na pravosuđe.

Vesna Teršelič: Taj uticaj ne bi smjeli imati jer je smisao vladavine prava u tome da pravosuđe radi svoj posao i da donosi odluke na temelju prikupljenih dokaza. Naravno da bi mu bilo lakše da političari ne šalju takve poruke, ali pravosuđe mora ići svojim putem.

Omer Karabeg: Ima li u Srbiji nedodirljivih, to jeste ljudi za koje postoje indicije da su počinili ratne zločine, ali se tužilaštvo ne usuđuje da protiv njih otvori postupak?

Sandra Orlović: Naravno da ima. Najsvežiji primer je slučaj sadašnjeg načelnika generalštaba generala Ljubiše Dikovića o kojem smo mi u Fondu za humanitarano pravo u dva navrata objavili izveštaje koji govore o tome šta su pripadnici brigade, kojom je komandovao general Diković, uradili u zoni svoje odgovornosti i šta se desilo civilima u zoni odgovornosti generala Dikovića. Pokazali smo i dokazali na bazi autentičnih vojnih dokumenata i iskaza pripadnika vojske i preživelih žrtava da su se u toj zoni desili masovni i strašni zločini nad civilima – muškarcima, ženama i decom. Tela nekih žrtava su nestala i za njima se tragalo godinama nakon rata. Deo tih leševa pronađen je masovnoj grobnici u mestu Rudnica na jugu Srbije. Slučaj generala Dikovića i reakcije institucija na naše izveštaje pokazuje da se oko određenih ličnosti u Srbiji zaista stvorio obruč nedodirljivosti. Njima je obezbeđena faktička amnestiju i njih niko ne sme da pozove na odgovornost. Šta više, povodom Dikovića oglasio se i predsednik Srbije i poručio Tužiocu za ratne zločine da dobro vodi računa o tome šta kopa po Srbiji, aludirajući na masovnu grobnicu u Rudnici koju smo mi u Fondu dokumentovano doveli u vezu sa generalom Dikovićem. Takva poruka tužiocu je naprosto elementarna negacija vladavine prava, jer šef države kaže su neki navodni nacionalni interesi iznad vladavine prava, iznad krivične odgovornosti i iznad obaveze prema žrtvama ratnih zločina. Ima još pojedinaca koji su već godinama zaštićeni od krivičnog progona. Njih štiti njihov javni i politički angažman, pa se tužilaštvo ne usuđije da protiv njih pokreće istragu. Pomenula bih bivšeg policijskog generala Gorana Radosavljevića Gurija koji je jedan od glavnih aktera slučaja Bitići. Reč je o ubistvu tri brata Bitići u julu 1999. godine. Goran Radosavljević Guri je danas visoki funkcioner Srpske napredne stranke, on se vrlo često pojavljuje uz premijera Vučića i to jeste neka vrsta neformalne političke zaštite. Inače, slučaj Bitići je samo jedan od ratnih zločina koji se vezuju za Gorana Radosavljevića. Takvih pojedinaca ima još, oni su u raznim institucijama i obavljaju vrlo važne funkcije.

Omer Karabeg: Ima li nedodirljivih u Hrvatskoj?¬

Vesna Teršelič: Svakako da ih ima, s time da moram naglasiti da je u Hrvatskoj suđeno i generalima i da su oni pravomoćno osuđeni. General bojnik Mirko Norac osuđen za zločine u okolici Gospića na Lipovoj Glavici, jer je osobno pucao u žensku osobu kojoj se ni danas ne zna ime, jer su svjedoci, koji su na suđenju govorili o tom zločinu, svi bili supočinitelji i nitko nije poznavao tu osobu. Neki su postupci, dakle, okončani, a neki, za koje mislite da su okončani, ipak nisu, što stvara veliku nesigurnost kod porodica žrtava. Bilo je vrlo mučno pratiti kako se Branimir Glavaš vraća u Osijek, no srećom skupina koja ga je dočekala ovaj put nije bila velika i rekla bih da je Osijek, kao grad, na putu oporavka i da je sada u stanju da se jasno distancira od zločina koji su počinili Branimir Glavaš i ljudi iz njegove postrojbe. Ima i drugih slučajeva, recimo, nikada nije podignuta optužnica protiv umirovljenog admirala Davora Domazeta Loše, iako se, prema onom što kaže Državno odvjetništvo, vodi istraga. Još uvijek je u tijeku suđenje Tomislavu Merčepu za zločine u Pakračkoj Poljani i na Zagrebačkom velesajmu. Moram reći da se svi mi iz organizacija za ljudska prava već godinama pitamo kako to da se ne procesuira ubistvo Aleksandre Zec i njene majke koje je počinjeno 1991. godine. Optužnica je napokon podignuta, ali postupak još uvijek nije okončan.

Omer Karabeg: Čini mi se da je je karakterističan i odnos državnih funkcionera prema generalima Gotovini i Markaču koje je Haški tribunal najpre osudio, pa ih potom oslobodio odgovornosti za zločine u akciji Oluja. Imam utisak da se hrvatski političari natjeću u tome ko će im odati više počasti, a mislim da je najdalje otišla predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović koja je obojicu imenovala za članove vrlo visokog tela – Vijeća za domovinsku sigurnost.

Vesna Teršelič: To je čudno, ali je veliko pitanje koliko smo u Hrvatskoj iskoračili iz paradigme u kojoj se očekuje da će o ratu biti moguća i dopuštena samo jedna interpretacija i jedna istina. Hrvatska je na nesretan način – kroz Deklaraciju o Domovinskom ratu – propisala šta je jedina i dopustiva interpretacija tog rata. Naravno da je ta interpretacija prijeporna, jer sužava prostor javne kritične rasprave o višeslojnom ratu. Političari i političarke samo funkcioniraju unutar tog okvira u kojem se nastoji propisati što se dogodilo i potez predsjednice je samo jedna odluka u širem sklopu pojednostavljivanja onoga što se dogodilo u ratu i vjerovanja da se mogu izvlačiti heroji bez sagledavanja kakvi su sve zločini činjeni u vrijeme i nakon operacije Oluja.

Omer Karabeg: Da li državne institucije u Srbiji kriju dokaze o ratnim zločinima?

Sandra Orlović: Rekla bih da kriju. Za to postoje, ne samo indicije, već i ozbiljni dokazi. Fond za humanitarno pravo je prikupio solidnu količinu dokaza o tome da Ministarstvo odbrane i Ministarstvo unutrašnjih poslova pod velom zaštite državnih interesa i državnih tajni kriju dokumente koji bi mogli doprineti rasvetljavanju činjenica i okolnosti u vezi sa nekim zločinima. Na teritoriji bivše Jugoslavije još uvek se traga za nekih 11 hiljada osoba. Zbog toga se Fond u svojim istraživanjima fokusirao na dokumente koji bi mogli ukazati na to gde se nalaze preostale masovne grobnice, ko su lica koja su učestvovala u premeštanju tela ubijenih i koje su jedinice bile nadležne za teritorije na kojima su ljudi nestajali. Međutim, kada smo tražili te dokumente od Ministarstva unutrašnjih poslova i Ministarstva odbrane dobijali mo jako čudne i uniformisane odgovore koji su zapravo značili samo jedno – da oni nisu spremni ustupiti dokumentaciju koja bi mogla pomoći rasvetljavanju tih okolnosti. Fond za humanitarno pravo će u bliskoj budućnosti objaviti izveštaj u kome će govoriti o maniru ova dva ministarstva da ne ustupaju dokumentaciju koja može pomoći kako u otkrivanju preostalih masivnih grobnica, tako i u rasvetljavanju uloge i odgovornosti pojedinaca u svemu tome.

Omer Karabeg: Da li državne institucije u Hrvatskoj kriju dokaze o ratnim zločinima počinjenim tokom akcije Oluja?

Sandra Orlović: Rekla bih da je način na koji je čuvana dokumentacija sve prije nego uzorno arhiviranje dokumenata. Dokumentacija je od 1991. godine promijenila toliko ruku i prošla toliko selekcija da je stvarno teško reći da li se nešto krije, da li je odavno završilo u nekom privatnom ormaru ili, možda, čak i uništeno. Naprosto, nije raspoloživa cjelovita dokumentacija o svim operacijama. To je ono sa čime se nije lako nositi i kada nadležne institucije traže dokumenaciju mogu naići na cijeli spektar odgovora, na tišinu ili pak na manjkavu dokumentaciju.

Omer Karabeg: Nakon što Haški tribunal 2017. godine završi rad, procese za ratne zločine treba da preuzmu domaći sudovi. Mislite li da zbog njihove neobjektivnosti, koju su ispoljili u mnogo slučajeva,dobar deo ratnih zločina nikada neće završiti na sudu?

Sandra Orlović: Mislim da nije realno očekivati da će svi ratni zločini biti procesuirani. Nikada ni u jednom ratu nisu svi zločini procesuirani, pa ne treba gajiti iluziju da se takvo nešto može desiti i u regionu bivše Jugoslavije. Međutim, trend koji uočavamo u poslednjih nekoliko godina u Srbiji je vrlo sumoran i govori da su suđenja za ratne zločine u slepoj ulici. Ukoliko se taj trend nastavi, mislim da će suđenja za ratne zločine u Srbiji ubrzo doživeti krah, odnosno da će se ceo koncept odgovornosti za ratne zločine pretvoriti u opštu nekažnjivost. U ovom trenutku u Tužilaštvu za ratne zločine postoji oko 800 nerešenih predmeta. Ukoliko se procesuiranje ratnih zločina nastavi ovim tempom – godišnje se otvori oko desetak predmeta – u narednih deset godina biće procesuirano samo 10 posto nerešenih slučajeva. Činjenica je da su van vidokruga tužilaštva ostali mnogi krupni slučajevi, posebno kad je reč o zločinima na Kosovu, da se ne podižu optužnice protiv visoko rangiranih počinilaca, da su svedoci- insajderi, a to su bivši pripadnici vojske i policije, uplašeni, jer ne vide nikakvu sigurnost za svoju porodicu ukoliko bi svedočili. Sve to daje vrlo sumornu sliku, koju čini još sumornijom ponašanje međunarodne zajednice, pre svega Evropske unije. U poslednjih pet- šest godina potpuno je opalo interesovanje Evropske unije za probleme u procesuiranju ratnih zločina. Suđenje ratnim zločinima je sada za njih, da se metaforično izrazim, predstava koja se dešava na periferiji nekog udaljenog grada, predstava za koju su zainteresovani samo žrtve i organizacije za ljudska prava.

Vesna Teršelič: S tempom od tridesetak suđenja godišnje i postupcima koji traju godinama bojim se da mnogi počinitelji ratnih zločina nikada neće završiti na sudu. Zbog toga su nevladine organizacije iz regiona i pokrenule inicijativu da se osnuje REKOM – Regionalna komisija za utvđivanje činjenica o ratnim zločinima na teritoriji bivše Jugoslavije .U isto vrijeme vrlo je važno tražiti i druge mehanizme za priznavanje patnje žrtava i prije svega donijeti zakone kojima će se na primjeren način obeštetiti žrtve i donijeti programi za sve civilne žrtve rata.

Omer Karabeg
Novinar RSE od osnivanja Programa na južnoslovenskim i albanskom jeziku 1994. godine. Marta 1994. pokrenuo emisiju “Most” s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije.