Dr. Nenad Dimitrijević za Faktor.ba: Srbija u Ustav mora ugraditi sjećanje na zločine u BiH

Dr. Nenad Dimitrijević, profesor Centralno-evropskog univerziteta u Budimpešti, jedan od učesnika konferencije “Genocid u Srebrenici: Ka trajnom sjećanju” koja se održava 12. i 13. maja u Sarajevu, jedan od onih koji su prvi u Srbiji govorili o genocidu i drugim masovnim zločinima počinjenim nad Bošnjacima tokom agresije, za Faktor.ba je govorio o sadašnjem odnosu prema žrtvama na ovim prostorima, potrebi da se zločini ne zaborave, o radu Haškog tribunala…

Faktor.ba: Naziv konferencije je “Genocid u Srebrenici: Ka trajnom sjećanju” u okviru koje ćete i Vi govoriti. Sada, 20 godina od genocida, još uvijek imamo kolektivne dženaze, još uvijek se pronalaze nove masovne grobnice, ali šta kada toga više ne bude? Kako zadržati sjećanje na žrtve i taj strašni zločin?

Dimitrijević: Najvažnije je da se ne poriče istina o tome što se dogodilo. Naravno, ljudi koji su patili, koji su preživjeli te strahote, ljudi kojima je ubijen neko u porodici, oni nikada neće zaboraviti. Jedna je stvar kako sačuvati sjećanje u Bosni, koja je zemlja žrtava i njihovih najbližih, gdje je to sada vjerovatno pitanje obrazovnog sistema i kulture održavanja ovakvih skupova da ljudi prosto shvate da je to nešto što buduće generacije ne treba da zaborave, ali to nije problem. Vi to ovdje u Bosni svakako nikada nećete zaboraviti. Problem je kako se mi u zajednici počinilaca odnosimo prema tome. Mi smo skloni da zabadamo glavu u pijesak, skloni smo da lažemo, da kažemo da se to nije dogodilo i da smo se eto mi samo branili, da je to bilo legitimno.

Faktor.ba: Zajednici počinilaca?

Dimitrijević: Da, postoji to poricanje koje je užasno veliki problem već 20 godina u Srbiji, još od kada se sve izdogađalo. Tu se mora mnogo toga promijeniti. Neke elementarne stvari se moraju uraditi, mora se se reći: mi smo činili zločine, zločini su činjeni u naše ime, mi smo suodgovorni za to. Mene često ljudi optužuju za nekakv moralizam ili neki idealizam u tome, međutim nije to u pitanju. Mi danas, zahvaljujući tome što se ne suočavamo sa istinom, imamo to da su nam zločinci na raznoraznim političkim, društvenim i socijalnim funkcijama, tako da se ta prošlost nama stalno vraća, iako bismo mi da je zaboravimo. Mislim da Srbija prije svega mora potpuno otvoreno reći da je to što je urađeno bilo loše, da je neoprostivo, da se nikada više ne smije ponoviti i da to postane dio, tako da kažem, kolektivnog identiteta. Ja sam čak predlagao da Srbija upiše u Ustav svoje sjećanje na zločin koji je počinjen u njeno ime. Znači, mehanizmi postoje, ali ja ipak nisam optimista.

Faktor.ba: Da, čini se da u ovom trenutku moramo biti realni i biti svjesni činjenice da Srbija u ovom trenutku takvo što neće ili nije još spremna uraditi. Međutim, kada su u pitanju građani Srbije, tu kod sve većeg broja ljudi postoji svijest o onome što se dogodilo, oni odaju počast, sve češće to čine javno. Postoje najave okupljanja 11. jula pred Skupštinom Srbije.

Dimitrijević: Postoje neki jako fini ljudi. Ja sam uvijek govorio da je u Srbiji teško biti fin i normalan, teško je biti pristojno ljudsko biće… Postoje “Žene u crnom” i Fond za humanitarno pravo i Sonja Biserko, ljudi koji se hrabro već godinama bore protiv zaborava. ja nisam veliki optimista da oni mogu mnogo toga uraditi sve dok država ne upiše sjećanje na genocid u same osnove svog političkog poretka. Jer, ljudi će jednom izaći na ulicu, pa će se to opet stišati, pa će se opet pojaviti nekakav kratki film kao što je bio onaj o “Škorpionima”, pa se ljudi šokiraju, pa se opet zaboravi… Prema istraživanjima jedne američke profesorice čak 60 posto ljudi u Srbiji ne vjeruje da se ikada išta dogodilo u Sarajevu. Znači, daleko smo još…

Faktor.ba: Haški tribunal je taj koji je dijelio pravdu nakon svega što se događalo na ovim prostorima. Možete li ukratko dati neku svoju ocjenu njegovog rada?

Dimitrijević: Ono na šta većina ljudi s pravom ukazuje jeste to da su oni zastrašujuće neefikasni. naravno, pravnici to sada mogu objasniti tom nesretnom kombinacijom kontinentalnog prava i anglosaksonskog, ali i pored svih tih stvari, sporosti, neefikasnosti, neodlučnosti, mislim da je to ipak jedna strašno važna institucija u ovoj borbi protiv zaborava. Oni su ipak izveli neke velike zločinste pred sud, natjerali su neke države, kao što je Srbija, da neke zločince uhapse.