Intervju Nataše Kandić za T portal

U povodu skupa u Novinarskom domu u Zagrebu na kojem će biti predstavljen regionalni izvještaj o tranzicijskoj pravdi 2010/2011, odnosno o suđenjima za ratne zločine, istaknuta srpska aktivistica za ljudska prava Nataša Kandić u razgovoru za tportal otkriva na koji će način inicijativa REKOM pridonijeti suočavanju s nasilnom prošlošću i pružanju barem male satisfakcije žrtvama ratnih zločina

Poštovana gospođo Kandić, napustili ste Fond za humanitarno pravo koji ste godinama vodili i posvetili ste se REKOM-u. Zašto?

Napustila sam poziciju izvršne direktorice Fonda za humanitarno pravo (FHP), osobno uvjerena da poslije ‘mojih’ 20 godina na čelo te organizacije trebaju doći oni koji su godinama radili sa mnom. Ta odluka nije bila iznenadna. Moja prva odluka prema prepuštanju organizacije mlađima odnosila se na ured FHP-a na Kosovu, koji sam otvorila 1995. godine. Za vrijeme rata na Kosovu ured je privremeno bio izmješten u Crnoj Gori. U listopadu 2010. ured je transformiran u nezavisnu nevladinu organizaciju FHP Kosovo, čiji je izvršni direktor postao Bekim Blakaj, koji je prije toga 11 godina radio u FHP-u kao istraživač ratnih zločina te postkonfliktnih ubojstava i otmica. Ja sam predsjednica Upravnog odbora. Početkom 2012. odlučila sam upravljanje FHP-om u Srbiji prepustiti Sandri Orlović, koja je četiri godine bila moja zamjenica. Skoro godinu dana trajala je naša interna tranzicija prije nego što je objavljena odluka o mom povlačenju. Meni je ostalo to da završim projekt Kosovska knjiga pamćenja, zatim Ljudski gubici Srbije i Crne Gore u ratu u Hrvatskoj i BiH, dokumentiranje žrtava NATO-ve kampanje i REKOM. Riječ je o komplementarnim projektima. Glavni zadatak REKOM-a je popis civilnih žrtava i vojnika, kao i okolnosti u kojima su stradali, na čemu već dugo rade FHP i FHP Kosovo. Podaci o 13.500 žrtava rata na Kosovu i 1.700 državljana Srbije i Crne Gore u ratovima u Hrvatskoj i BiH prikupljeni su intervjuima sa svjedocima i članovima obitelji žrtava te dokazima Haškog suda i sada je u toku provjera podataka, prikupljanje dodatnih podataka, analiza građe i pisanje narativa. Vjerujem da ću uz pomoć sedam istraživača na Kosovu i pet analitičara u Srbiji uspjeti završiti taj projekt početkom 2015. Ako s Documentom nastavimo započeti projekt dokumentiranja pojedinačnih žrtava rata u Hrvatskoj, za koji u ovom trenutku nema sredstava, a imajući u vidu to da je u siječnju 2013. objavljena Bosanska knjiga mrtvih, onda bi ti popisi ljudskih gubitaka imali snagu prvog javnog priznanja svih žrtava. U tom slučaju od političara u postjugoslavenskim zemljama bilo bi povijesno neodgovorno da ne upotrebe ove popise za formalno priznanje žrtava.

Cilj REKOM-a je utvrđivanje istine o ratovima na području bivše Jugoslavije te borba za to da se žrtve ne zaborave. Kako se nosite s otporom političara?
Kada je Koalicija za REKOM pokrenula konzultacijski proces o mandatu REKOM-a, 2008, najprije sam se bojala da nećemo uspjeti okupiti udruženja žrtava iz BiH, Hrvatske, Srbije i s Kosova, da neće htjeti biti u istoj koaliciji. Kada smo to uspjeli, bojala sam se da žrtve iz jedne etničke zajednice neće htjeti slušati žrtve iz druge etničke zajednice jer ih smatraju neprijateljima. Kada smo i u tome uspjeli, onda sam se bojala hoćemo li, ako izađemo na ulicu, dobiti javnu podršku. U svibnju i lipnju 2011. skupili smo 543.000 potpisnika peticije za osnivanje REKOM-a. Svi smo bili presretni zbog toga što je u Banjoj Luci bilo neočekivano puno podrške. Pod jakim dojmom tih pozitivnih pomaka, bila sam uvjerena da će se političari vrlo brzo dogovoriti zajedničkim formiranjem REKOM-a kao regionalnim tijelom za činjenice o ratnim zločinima i javno priznanje žrtava. Pokazalo se da javna podrška ne korespondira s političkom. Mi (Koalicija za REKOM) već dvije godine pokušavamo u proces REKOM-a uključiti državne institucije. Godine 2011. dobili smo generalnu podršku svih predsjednika država, nekih premijera, predsjednika skupštine, zastupnika, predsjednika političkih stranaka – svi su podržali ustanovljenje činjenica i javno priznanje svih žrtava. Međutim dvije godine trebalo je predsjednicima država da imenuju svoje osobne izaslanike u službenu Regionalnu ekspertnu grupu za REKOM. Prvi je to učinio predsjednik Hrvatske, a potom dosadašnji predsjednik Crne Gore. Predsjednik Srbije još uvijek nije imenovao svog izaslanika. Nemamo informaciju ni hoće li to učiniti. Ipak, uspjeli smo proces REKOM-a s civilnog prenijeti na politički nivo. Želim vjerovati da postoji politička volja da izgradimo novu kulturu sjećanja na temelju novog pristupa pomirenju koji nudi REKOM – javnim priznanjem žrtava.

Civilne udruge koje prate suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj i dalje se žale na neprihvatljiv odnos prema civilnim žrtvama rata. Može li REKOM izvršiti pritisak na hrvatsko pravosuđe, ali i pravosuđe u regiji, da se promijeni taj odnos?
Žrtve su na suđenjima za ratne zločine u specifičnoj ulozi. One trebaju pomoći sudu da utvrdi krivicu optuženog, a nisu pozvane da bi svjedočile o svojoj patnji i bolu. Haški tribunal ima humaniji odnos prema žrtvama i dozvoljava im da slobodno ispričaju što im se dogodilo dok domaći suci često prekidaju žrtve, upozoravajući ih da se posvete podacima o tome gdje su i kada su vidjeli optuženog. Svim žrtvama, neovisno o nacionalnosti, zajedničko je to da se poslije svjedočenja osjećaju dodatno traumatizirane, da su pod dojmom da sud ne zanima ono što im se dogodilo. Ako tome dodamo i podatak da sud nema obavezu obavještavati žrtve o toku postupka, onda se REKOM pokazuje kao neophodan mehanizam s potencijalom omogućavanja žrtvama više pravde, solidarnosti, suosjećanja i priznanja.

Predsjednik Josipović prvi je imenovao svoju izaslanicu za REKOM Može li se očekivati da žrtve rata dožive i drugu vrstu satisfakcije – ne samo moralnu u smislu kažnjavanja počinitelja zločina, nego i materijalnu?
Materijalne reparacije, koje dodjeljuje država, rijetke su. Obitelj Zec jedan je od tih rijetkih primjera reakcije države. Crna Gora je dodijelila pristojne materijalne odštete obiteljima deportiranih izbjeglica koje su nakon toga ubijene. U Srbiji je FHP podnio više od 50 tužbi za naknadu štete zbog kršenja ljudskih prava u Srbiji, ali ti postupci traju godinama, a visina odštete je ponižavajuća. U Hrvatskoj, 23 godine od rata, sud je u slučaju Jovana Berića donio prvu pravomoćnu presudu prema kojoj Hrvatska treba platiti 543.000 kuna zbog odgovornosti za ubojstvo njegovih roditelja. Obiteljima žrtava ratnih zločina, koje su podnijele tužbe protiv države, još uvijek prijeti opasnost naplate parničnih troškova. Ipak, rekla bih da je pritisak nevladinih organizacija u vezi s poglavljima 23. i 24. dao rezultate i da će praksa naplate parničnih troškova od žrtava biti ukinuta.

Negodovali ste nakon oslobađajućih presuda Gotovini, Markaču i Perišiću. Zašto?
Obje žalbene presude pokazuju da su suci odbacili utvrđene činjenice u prvostupanjskom postupku i dale novo tumačenje koje proturječi činjenicama u realnosti. U oba slučaja žalbeno vijeće je zaštitilo države te isključilo mogućnost da neka država može odgovarati zbog toga što pomaže jednu stranu u ratu slanjem svojih vojnika, novcem i na drugi način. U vezi s oslobađajućom presudom Gotovini percepcija u javnosti je ta da nije bilo zločina te da nema ni žrtava. Ja sam se stidjela Haškog suda kada je Gotovina, drugog dana nakon oslobođenja, pozvao Srbe da se vrate u svoju domovinu.

Opća je ocjena na obje strane da su se hrvatsko-srpski odnosi pogoršali dolaskom na vlast Tomislava Nikolića pa se aktualna relacija opisuje kao ‘ledeno doba’. Što biste poručili/savjetovali dužnosnicima s obje strane kako bi se normalizirala situacija?
Srbija ima šansu osloboditi se mita o Kosovu kao o srpskoj zemlji i suočiti se s činjenicama da je u prošlosti činila teške zločine prema kosovskim Albancima, ne samo 1998. i 1999. Tako je bilo i 1912. i 1913. Priznavanjem kosovskih institucija najviše će pomoći običnim Srbima, prema kojima nijednom nije pokazala brigu. Nijedna vlada Srbije nije bila bolja od Miloševića. Sada je šansa da se Srbija odrekne teritorijalnih pretenzija i da ne napravi grešku kao sa Srbima iz Hrvatske. Ako Srbija prihvati sporazum s Kosovom, odnosi Srbije i susjeda bit će bolji. U tom slučaju, i predsjednik Srbije bit će drugačiji, borit će se da bude u regionalnom okruženju te da bude spreman i da odgovori na neugodna pitanja. Ukoliko Srbija odbije sporazum s Kosovom, a rok je utorak do 16 sati, ponovit će greške iz neposredne prošlosti; u političkom i moralnom smislu bit će poražena, izolirana i bez snage da pomogne Srbima na Kosovu.

Kakva je situacija sa suđenjima za ratne zločine u Srbiji? Pred tamošnjim sudovima još uvijek nijedan visoki vojni dužnosnik nije osuđen za ratne zločine. Kako to promijeniti?
Poslije oslobađajućih presuda hrvatskim generalima i bivšem načelniku Generalštaba VJ, ne očekujem ni u Srbiji ni u Hrvatskoj podizanje optužnica protiv generala vojske i policije. U Srbiji je samo jednom bio optužen general, i to policije, ali je pravomoćno oslobođen. Odgovornost se svodi na one koji su pucali, a naredbodavci su zaštićeni od kaznene odgovornosti.

Hrvatskoj je, također, iznimno važno to da se Srbija pozabavi logorima koji su postojali u toj zemlji tijekom rata. Zašto se oni uporno negiraju?
Činjenica je da su Stajićevo i Begejci bili logori, da su mučeni civili, da su neki ubijeni. Oba logora vezana su za bivšu JNA. Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije mora prestati izbjegavati temu logora i odgovornosti oficira bivše JNA. Ali ne očekujem da će Srbija optužiti Aleksandra Vasiljevića, jednog od najvećih obavještajaca bivše JNA. On je na Haškom sudu prihvaćen kao dragocjen svjedok. Ne znam nijednog tužitelja u Srbiji koji bi imao smjelosti i znanja optužiti ga.

Može li se intenzivirati ‘razmjena’ osumnjičenika/optuženika za ratne zločine na relaciji Hrvatska – Srbija kako bi svi odgovorni bili izvedeni pred lice pravde?
Ne treba očekivati da će većina počinitelja biti izvedena pred lice pravde. Sudovi nemaju kapaciteta da sude tisućama počinitelja, a u slučaju jugoslavenskih ratova ima ih u tisućama. Zbog toga je važno osnivanje REKOM-a da bi svi zločini bili popisani, priče ispričane i žrtve saslušane.

Gleda li se i u Srbiji ‘našim dečkima’, odnosno počiniteljima zločina s vlastite strane, ‘kroz prste’, kao što je to ponekad slučaj u Hrvatskoj?
Zajedničko svim domaćim tužiteljstvima i sucima jest to da su blaži prema ‘svojima’, posebno ako nisu iz kriminalnog miljea. Mada tokom mog sedmogodišnjeg sudjelovanja u zastupanju žrtava imala sam prilike pratiti suce koji nisu napravili nijedan propust u odnosu na obavezu postupanja po zakonu, ali ih je bilo malo, svega dva slučaja.

Kako ocjenjujete rad Haškog suda sada kada je pri kraju. Što ostavlja iza sebe?
Ja sam razočarana promotorica Haškog suda, prije svega zbog posljednjih oslobađajućih presuda. Ali činjenice o žrtvama i događajima, dokazi koje je prikupio Haški sud, od velikog su značenja za sve nas s prostora nekadašnje SFRJ. Haško nasljeđe neće nam dati zaboraviti nedjela, ali to nije dovoljno i zato nam treba REKOM, jer on nam neće dozvoliti zaboraviti žrtve.

Što će biti s ratnim zločincima koji su još uvijek slobodni nakon što Haški sud bude zatvoren? Hoće li oni ikad stati pred lice pravde?
Moje mišljenje je da su suđenja za ratne zločine važna i kada kažemo da su pristrana i politički motivirana. Ostaju pisani tragovi o počiniteljima i žrtvama, dokumenti. REKOM ima veći potencijal od sudova iznijeti u javnost neispričane priče te potaknuti moralnu osudu počinitelja na slobodi i humanizaciju drugih.

Kako gledate na mogući politički angažman nekoć optuženih/osuđenih za ratne zločine nakon što odsluže kazne ili ih sud oslobodi krivnje?
Svako iskreno kajanje doprinosi pomirenju. U tom smislu Ante Gotovina je ostavio velik dojam u javnosti svojim jednostavnim riječima nakon presude, pozivom Srbima da se vrate i odbijanjem sudjelovanja u nacionalističkim manifestacijama.