Nataša Kandić: Tadić je zarobljen mitom o Kosovu

Burno je proteklih predizbornih mjeseci u Srbiji. Nacionalistička retorika se mjesecima zaoštravala, a teme poput rehabilitacije Draže Mihajlovića i četničkog pokreta uzrujale su mnoge i u regiji i šire. I samo nekoliko dana prije izbora u Srbiji – i parlamentarnih i predsjedničkih, i pokrajinskih, i lokalnih – u anketama vodi nacionalistička Srpska narodna stranka koja je na čelu koalicije Pokrenimo Srbiju, a najpopularniji političar Srbije i dalje je njezin čelnik, bivši najbliži suradnik Vojislava Šešelja Tomislav Nikolić. Doduše, prema anketama je istovremeno i 74 posto građana Srbije za pristupanje EU, a i sam Nikolić je svoje stavove “ako Tadić potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU, vodimo ga ravno u zatvor” iz 2008. godine pretvorio u “Srbija nema spasa bez suradnje s EU”. Što o svemu tome kaže Nataša Kandić, jedna od najpoznatijih srbijanskih aktivista za ljudska prava te direktorica i osnivačica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda – nevladine organizacije koja istražuje ubojstva, mučenja, logore i nestanke ljudi tijekom sukoba na teritoriju bivše Jugoslavije? Od početka ’90-ih bila je jedna od najomraženijih osoba režimu Slobodana Miloševića, jer je prikupljala i objavljivala materijale o ratnim zločinima Srba. No ni danas nije omiljena u srbijasnkim političkim krugovima, u kojima ju se često optužuje za antisrpsku politiku. Na međunarodnoj razini istovremeno niže priznanja, od Human Rights Watcha iz 1993., do ulaska na TIME-ovu listu 3 najvećih europskih heroja 2003. godine.

Što očekujete od ovih izbora, ima li šanse za kakve promjene, zaokrete u državnoj politici – pogotovo kad je u pitanju Kosovo?

Ne očekujem velike promene. Ovoga puta, LDP i Čeda Jovanović će dobiti više glasova nego ranije. Ima javnu podršku predsjednika Demokratske stranke, što je siguran znak da će LDP sudjelovati u Vladi. Zna se i da će SPS biti u koaliciji sa Demokratskom strankom. Moje mišljenje je da ovi izbori neće doneti velike promene. Nijedna Vlada, ni stranka neće priznati Kosovo. Srbija će morati popraviti odnos a Kosovom zbog početka pregovora o pridruživanju EU, a ne zbog toga što će nova Vlada biti demokratičnija i svjesnija odgovornosti Srbije za velike zločine na Kosovu. Ne očekujem da ćemo dobiti Vladu koja će biti samokritičnija u odnosu na učešće oružanih snaga Srbije, uključujući i JNA, u ratnim zločinima, osvajanju tuđih teritorija i uništavanju imovine građana drugih država.

Iako je radikalizacija nacionalističke retorike uvijek mamac za glasove, koliko je ona u posljednjih mjeseci rezultat samih izbora, a koliko odraz cjelokupne društvene i ekonomske situacije u Srbiji?

U ovoj izbornoj kampanji retorika SPS je postala izrazito radikalna i posebno neprijateljska prema Kosovu, Albancima, EU i vladavini prava. Policija hapsi Albance bez pravnih razloga, kao u vrijeme Miloševića. Nijedna stranka ne protestira a Ministarstvo pravde i Tužilaštvo za ratne zločine ne reagiraju iz političkih razloga – to su institucije bliske Demokratskoj stranci koja računa na SPS kao koalicijskog partnera te umjesto primjene zakona imamo situaciju da nadležne institucije opstruiraju zakon kako ne bi ljutili predsjednika SPS-a, Ivicu Dačića.

Mijenja li se građanima stav prema ulasku Srbije u EU, s obzirom na situaciju u kojoj se ona nalazi? Raste li skepsa, jača li strana koja je protiv?

Među strankama imamo one koje zagovaraju okretanje prema Rusiji, i protiv EU. Prednjače Demokratska stranka Srbije, čiji je predsednik Koštunica, i Srpska radikalna stranka sa Šešeljem na čelu. Međutim, više je stranaka koje promoviraju put prema Europi. Pravu posvećenost prema EU vidjet ćemo kad otpočnu pregovori o poglavljima 23 i 24. Postoje problemi u pravosuđu, vladavina prava se promatra iz ugla političkih interesa, tako da očekujem da će biti više protiv pridruživanja EU kada budu počeli pregovori o vladavini prava. Što se tiče građana, vjerujem da oni ne vjeruju nijednom političaru, bilo da priča o EU, bilo o Rusiji.

Koliko je priča o rehabilitaciji Draže Mihajlovića i četničkog pokreta bila ispotencirana kao dio predizborne kampanje, ili su tvrdnje da je četnički pokret bio antifašistički već dugo službeni stav Srbije? Otkada to stoji u školskim udžbenicima?

U Srbiji su četnici i partizani izjednačeni. Rehabilitacija Draže Mihailovića je primjer službenog mijenjanja povijesnih činjenica, i to bez suprotstavljanja vlasti, bez debate i pobune kritički usmjerenih intelektualaca.

Kako vi gledate na to?

Ja se užasno plašim političkog revizionizma. Mijenjanje povijesti lako ide kada nema činjenica i imena žrtava. Voljela bih da se sve masovne grobnice iz Drugog svjetskog rata ekshumiraju, da se imenuju žrtve Jasenovca, i druge žrtve i stradali, jer ovako umjesto društvenih istraživanja imamo političke pokrete koji, sa službenom podrškom, provode reviziju povijesti, u kojoj se mijenja sadržaj i orijentacija kreatora i učesnika događaja oko kojih je bilo suglasnog stava nekoliko desetljeća. Taj proces u Srbiji nagovještava teškoće i u vezi sa kritičkim preispitivanjem odgovornosti Srbije u ratovima devedesetih. Ali, u vezi sa ratovima devedesetih, ozbiljna prepreka revizionizmu su činjenice koje je utvrdio Haaški sud.

Kako se Srbija odnosi prema radikalnim udruženjima? Hrvatska je vlada nedavno zabranila okupljanje ekstremnih desničara iz cijele Europe, bi li se slično moglo desiti i u Srbiji?

Kod nas ima ekstremsitičkih udruženja i grupa, čiji se glas čuje i stavovi objavljuju u medijima. Nema kritike ili ima umornih intelektualaca od kojih se dobar dio uključio u kampanju Čede Jovanovića, kao posljednjoj šansi za demokraciju. U slučajevima kaznenih postupka protiv ekstremista i mrzitelja kritičke riječi, sudovi izriču blage kazne. Ima prostora da smatramo da ima nade, jer nema direktnih fizičkih napada na političke neistomišljenike. Ektremno desničarka politička grupa pod nazivom Dveri sudjeluje u izborima. Vjerujem da će dobiti dovoljan broj glasova i ući u parlament. Ali, budući da će preko LDP-a u parlamentu biti i višegodišnjih građanskih demokrata, čini mi se, očekujem raspravu u kojoj će gubiti ekstremisti. Kod nas ima i pokušaja zloupotrebe zakona, tako da su pojedini ekstremisti, kojih ima među političkim analitičarima, a koje svakodnevno čitamo u provladinim novinama, osnovali manjinsku stranku kako bi u parlament ušli bez obzira na broj glasova. Hrvatska je zabranila skup ekstremnih desničara veoma odlučno, time je dobila velike komplimente od susjeda i iz Europe. Nasuprot tome, Srbija nije uspjela u 2011. omogućiti održavanje Parade ponosa. Štoviše, gradonačelnik Beograda bio je veoma prisutan u medijima sa svojim stavom da on ne podržava javnu manifestaciju homoseksualaca, čime je utjecao na jačanje populističkog neprijateljstva prema različitima.

Kako gledate na odnos Josipovića i Tadića?

U 2010. godini, činilo se da su Josipović i Tadić zbilja vijesnici politike pomirenja u regiji i novog odnosa prema žrtvama. Vrlo kratko ih je držala ta ideja. Više ne govore o činjenicama koje znače imenovanje žrtava, ukupnih ljudskih gubitaka, ne govore o tome kako se suprotstaviti pokušajima revizionizma ako nastavimo sa praksom da o prošlosti govorimo na osnovu brojki i političkih tumačenja događaja. Predsjednik Josipović je reagirao vrlo odlučno kada je Sabor donio Zakon o ništetnosti. Tada je pokazao da bez obzira na političku situaciju u Hrvatskoj mora govoriti pravnim jezikom. Kada je hrvatski branitelj Purda uhapšen na osnovu potjernice Srbije, Tadić nije rekao – a trebalo je – da svaka država treba suditi svojim državljanima i da na osnovu toga Tužilaštvo za ratne zločine Srbije treba proslijediti dokumentaciju i dokaze hrvatskom Odvjetništvu, a ne da polaže pravo na procesuiranje zločina nad Srbima, kao u slučaju hrvatskog državljanina Veljka Marića. Nepotrebno zaoštravanje odnosa u vezi sa okrivljenim Purdom trajalo je gotovo dva mjeseca, da bi na kraju srbijansko Tužilaštvo reklo da nema dovoljno dokaza, a predsednik Josipović je pomogao srpskom pravosuđu s obrazloženjem da su prevagnuli pravni razlozi te je Purda oslobođen odgovornosti. Moj zaključak je da se s protokom vremena manje vidi zajednička regionalna politika Josipovića i Tadića. Tadić je zarobljen srpskim mitom o Kosovu, Josipović je okrenut Europi, kao da Hrvatska ne dijeli prošlost sa susjedima s područja nekadašnje SFRJ.

Kako doživljavate Dodikovu politiku prema BiH te situaciju tamo općenito?

Dodik ima prošlost koja nije uprljana ratnim zločinima ni ratnom propagandom. Ali je u vrijeme, koje traži novu politiku, izabrao populistčki politički koncept, umjesto da je zadržao svoje dobre riječi iz prošlosti, podržao Dragana Čavića i s njim otvorio prostor za noramalizaciju odnosa u BiH.

Nedavno je načelnik Gerenarštaba Vojske Srbije Ljubiša Diković protiv vas podignuo tužbu jer ste ga optužili za zločine počinjene nad albanskim civilima 1999. – odražava li to općenito stav Srbije prema ratnim zločincima i mijenja li se išta kad je o osuđivanju ratnih zločinaca riječ?

General Diković je dobio potpunu podršku predsjednika Tadića, ministra Šutanovca, medija i svih oficira, odlikovanih u vrijeme Miloševića. U odnosu na dokaze koje je Fond za humanitarno pravo iznio protiv generala Dikovića, nema druge, to je podrška generalima koji su u ime Srbije vodili vojsku i policiju, čiji su pripadnici počinili strašne zločine na Kosovu, a njihovi komandanti nisu spriječili niti kaznili za slučajeve masovnih ubojstava, osim samo za neke incidente.

Kako gledate na presude Haaškog suda, kao i na reakcije i Srba i Hrvata na njih?

Haaški sud nam ostavlja ogroman fond utvrđenih činjenica koje jesu najsigurnija prepreka svakom pokušaju revizionizma, bez obzira da li se neko slaže ili ne sa donijetim presudama. Kada usporedim reakciju vlasti, medija i javnosti u Hrvatskoj povodom presude generalima Gotovini i Markaču sa reakcijama u Srbiji, povodom presude srbijanskim generalima vidim jednu bitnu razliku u korist Hrvatske. Presuda Gotovini i Markaču podigla je cijelu Hrvatsku na noge, uznemirila je vlast, branitelje i javnost. Iako je prevladao kritički ton prema Haaškom tribunalu, ta presuda je otvorila debatu. Javnost se počela pitati da li je tih zločina, kako se navodi u presudi, bilo. Veterani su presudu protumačili kao presudu bivšem državnom vrhu Hrvatske. Presuda je otvorila prostor za debatu o prošlosti i odgovornosti, ma koliko bilo i političkog i pravnog osporavanja dokaza na kojima se zasniva prvostupanjska presuda. Potpuno je suprotno u Srbiji. Cijeli državni vrh Miloševićeve Srbije je osuđen, a to je praćeno kratkim vijestima u medijima. Nema debate, pitanja, osporavanja. Ali, Miloševićevi generali su i dalje na najvišim pozicijama u novoj vlasti.