Tekst dnevnog lista Danas “Nova so na neizlečene rane”

MOST RADIJA SLOBODNA EVROPA: Posledice slučaja Ganić na odnose u regionu

19.03.2010.

Nova so na neizlečene rane

Omer Karabeg: Naši sagovornici su Nataša Kandić, direktorka Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, i Zdravko Grebo, profesor Pravnog fakuleta iz Sarajeva. Srbija pokazuje nameru da sudi za sve ono što smatra ratnim zločinom nad Srbima u Bosni i Hercegovini. To je najpre pokazala suđenjem u Beogradu Iliji Jurišiću, građaninu Bosne i Hercegovine, za slučaj Tuzlanska kolona, a sada zahtevom Velikoj Britaniji da izruči Ejupa Ganića koga Tužilaštvo Srbije smatra odgovornim za ubistvo vojnika Jugoslovenske narodne armije na početku rata u Sarajevu. Kako gledate na ove poteze pravosuđa Srbije?

Nataša Kandić: Očigledno je da postoji politička motivisanost u pokušajima Tužilaštva Srbije da se predstavi kao nadležno za sve zločine koji su počinjeni u oružanim sukobima na teritoriji bivše Jugoslavije. I to nije dobro. To pokazuje da nema spremnosti za saradnju sa tužilaštvima drugih zemalja, jer normalno bi bilo da srbijansko tužilaštvo dokaze o događajima u Dobrovoljačkoj ulici, ako ih ima, uputi Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i onda vrši pritisak da se taj taj postupak otvori. Pokušaj da se srbijansko tužilaštvo prikaže kao nadležno za sve što se događalo u ratu nekako mi liči na neki miloševićevski pristup, na manir koji je Milošević primenjivao kada je objašnjavao da on zastupa i brani ideju o očuvanju Jugoslavije. Sa ovim optužnicama Srbija to isto radi, samo što je sada neka druga situacija. Ali ja neću da sporim da se u Doborovoljačkoj ulici dogodilo nešto što jeste zločin i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine treba da to konačno rasvetli i utvrdi odgovornost za taj događaj.

Zdravko Grebo: Čini mi se da slučaj Ganić uvodi neke nove elemente u neizlječene rane, mada mi je slučaj Ilije Jurišića, ako bih ljudski reagovao, mnogo značajniji jer će on, nakon presude koju je dobio, teško izaći iz zatvora plativši cijenu za nešto za šta definitivno nije odgovoran. Međutim, ono što mene u svemu ovome interesuje jeste da cijela ova stvar sa zadržavanjem i hapšenjem Ejupa Ganića ima apsolutno političku pozadinu. Niko i nikada ne smije sporiti da su se zločini desili, da za sve zločine treba odgovarati i da ljudi koji su po bilo kom osnovu – komandnoj odgovornosti ili direktnom učešću – u svemu tome učestvovali treba da snose sankcije. Međutim, hapšenje Ejupa Ganića pokrenulo je čitav niz rasprava koje će poprilično temeljno uzdrmati odnose država u regionu. Mene ne interesuje toliko njegova individualna sudbina koliko činjenica da se cijeli događaj desio skoro u nekom kosmičkom srazu – u istom danu, kada je uhapšen Ejup Ganić, počelo je suđenje Radovanu Karadžiću, onako misteriozno je pronađen Batko u Španiji, a Miodrag Živković, predsjedavajući Parlamentarne skupštine BiH zaključao je salu skupštine da se ne bi proslavio Dan nezavisnosti BiH. Dakle, puno koincidencija da ne bi imale i političku pozadinu. Zanimljivo je također da se pravosudni organi Srbije, koji su aktivirali optužnicu, pozivaju na zločine koji su počinjeni nad pripadnicima JNA. Ne razumijem, mada ne sporim da je zločin počinjen i da je davno trebao biti procesuiran, zašto Srbija ima legitimitet da procesuira zločine nad pripadnicima JNA. Da li su ljudi koji su ubijeni u Dobrovoljačkoj ulici i u Tuzlanskoj koloni bili samo Srbi i šta u tom trenutku pripadnici JNA rade u Tuzli i u Sarajevu? Većina tih ljudi, koji su nevine žrtve, pripadnici su vojske koja u tom trenutku nije bila nadležna da ovdje vrši bilo kakve poslove. I konačno, šta je sa odgovornošću vrha JNA – Kadijevića, Adžića i ostalih koji su bili na čelu te vojske kada su se rasplamsavali sukobi prvo u Sloveniji, pa onda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Nataša Kandić: Upravo podizanjem optužnica protiv počinilaca odgovornih ili navodno odgovornih za ubistva pripadnika JNA, Srbija pokazuje ono što svih ovih godina skriva. Ona negira da je bila strana u ratu, da je učestvovala u ratu i da oružane snage, koje su učestvovale u tom ratu, imaju bilo kakve veze s njom. Podizanjem ovih optužnica ona zapravo to priznaje.

Omer Karabeg: Tu se postavlja jedno principijelno pitanje. Mogu li uopšte domaći sudovi da objektivno sude građanima drugih država za ratne zločine zato što su kriterijumi potpuno različiti – ono što je za jedne ratni zločin, za druge je herojstvo?

Zdravko Grebo: Gotovina, Bobetko, Praljak, Naser Orić, Delić, pa onda cijela granitura raznih predsjednika i generala Republike Srpske, Srbije i Jugoslavije su u opštoj percepciji, u narodnom osjećanju, a bojim se i u sjećanju – heroji. Prema tome, tu izlaza nema dok neko sa nekim moralnim kredibilitetom ne kaže: „Da, mi jesmo u tom sukobu“, govorim sada o Bosni i Hercegovini, „bili najveće žrtve, ali i u odbrambenom ratu se čine ratni zločini“. To nije ni na horizontu.

Omer Karabeg: Koliko znam, Haško tužilaštvo je svojevremeno između ostalih slučajeva razmatralo i slučajeve Tuzlanske kolone i Dobovoljačke ulice i nije našlo za shodno da pokrene postupak. Koliko uopšte utiče mišljenje Haškog tužilaštva na procesuiranje ova dva slučaja?

Nataša Kandić: Ja nemam podatak da se Haško tužilaštvo time bavilo. Znam da su neka dokumenta u vezi sa Tuzlanskom kolonom bila prebačena Tužilaštvu BiH, ali se Haško tužilaštvo nije nijednim savetom, nijednom preporukom doticalo predmeta Tuzlanske kolone, čak ni kada je počelo suđenje u Beogradu. A što se tiče slučaja Ganić, odnosno kome će on biti predat, ja računam da će britanski sudija, koji bude donosio odluku o zahtevu Srbije, voditi računa o tome kakvi su odnosi između država i šta se može očekivati ukoliko Ganić bude predat Srbiji. Ja mislim da će oni izručiti Ganića državi čiji je on državljanin. Ali bi se onda moralo voditi računa da se Tužilaštvo BiH zbilja natera da Dobrovoljačka ulica i streljanje u Velikom parku budu prioritet.

Omer Karabeg: Kako će činjenica da Haški tribunal mnoge slučajeve ratnih zločina prepušta nacionalnim pravosudnim organima uticati na odnose u regionu?

Zdravko Grebo: Bojim se da to vodi daljem usložnjavanju odnosa u regionu. Zbog čega to mislim? Zbog toga što to nije moguće ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji, ni u Bosni i Hercegovini. Uvijek ćete imati problem da Srbi, Hrvati i Bošnjaci na ratne zločine gledaju drugačije i da, naravno, počinioce zločina iz vlastite etničke skupine smatraju herojima ili makar ljudima koji su nešto učinili u krajnjoj nuždi, a na kraju je ispalo da je zločin.

Nataša Kandić: Ovo što sada Srbija radi u slučaju Ganića je pokušaj dodvoravanja srpskim žrtvama preko ubijenih pripadnika JNA. Međutim, kao što sam već rekla, time oni otvoreno priznaju ono što svi mi znamo, a što Srbija nikada nije zvanično priznala, da je JNA 1992. godine zapravo bila srpska vojska koja je bila u funkciji jedne politike , bez obzira što je onda došao taj mesec maj kada je navodno cela vojska napustila Bosnu i Hercegovinu. Ali svi mi znamo da se ta vojska preobukla i da je ostala u Bosni i Hercegovini. Sve te činjenice je, na žalost, teško dokazati, iako zapravo one i ne treba ni da budu predmet rasprave zato što ih svi znamo i svi ih uzimamo kao činjenice.

Omer Karabeg: Očekujete li da bi se mogao postići dogovor u regionu o suđenju ratnim zločinima, da se utvrde neka pravila, pa da se više ne ponavljaju ovakvi slučajevi koji izazivaju traume, plaše ljude, pogoršavaju odnose, vraćaju nas u devedesete?

Zdravko Grebo: Na moju veliku žalost, ne očekujem. Mislim da sa postojećim političkim elitama taj dogovor u dogledno vijeme nije moguć. Ili, ako i bude postignut, on će biti lažan i niko ga neće poštovati. U slučaju Ganić, koji već postaje opereta, očigledna je nemogućnost ostvarenja tog principa. Ministar inostranih poslova ulaže protestnu notu, a njegova zamjenica, koja je, kako se to ovdje kaže, „iz reda srpskog naroda“ – gadim se sam sebe kad moram da govorim u tim terminima – tvrdi da je to njegovo privatno mišljenje, Željko Komšić, dojučerašnji predsjedavajući Predsjedništva, vrlo enervantno protestuje protiv svega toga, da bi se nad tim zgadio Nebojša Radmanović, član Predsjedništva. Prema tome, dokle god je Bosni i Hercegovini na djelu princip etničke ekskluzivnosti, gdje smo svi mi isključivo Srbi, Hrvati i Bošnjaci, taj princip ne može da funkcioniše.

Može li biti uhapšen i Boris Tadić

Omer Karabeg: Koliko će slučaj Ganić uticati na slobodu kretanja u regionu?

Zdravko Grebo: Ja mislim da sam bio prvi čovjek iz Sarajeva koji je nakon rata došao u Beograd gdje mi je upravo moja današnja sagovornica spasila glavu kada me je neki izluđeni bivši vojnik napao pred hotelom „Moskva“. Pa, naravno da će to uticati na sigurnost kretanja. Ljudi neće smjeti putovati ne samo iz straha da bi mogli biti uhapšeni, nego i da ne bi bili žrtve nekoga ko će pokušati da naimiri neki neizmireni dug iz rata. Da se malo našalim, ali na ovim prostorima ništa nije nemoguće: da li bi se moglo desiti da Boris Tadić, slijedeći put kad dođe u Sarajevo, bude uhapšen zato što je bio ministar odbrane dok je Mladić još uvijek bio na platnom spisku. Prema tome, hajdemo se svi međusobno hapsiti do kraja života.

Nataša Kandić: To će se odraziti na slobodu kretanja, pre svega državljana BiH, posebno kada je u pitanju njihov dolazak u Srbiju. Javiće se strah. I to je ono što je opasno, što vraća sve odnose nazad i što strašno iritira žrtve.

Omer Karabeg: Očekujete li da bi, ovo što gospodin Grebo kaže, sada mogle da krenu i reciporočne mere. Koliko znam u Bosni su se već čuli zahtevi da bosanskohercegovačko tužilaštvo krene sa optužnicama protiv pojedinih Miloševićevih funkcionera koji bi se mogli dovesti u vezu sa opsadom Sarajeva?

Nataša Kandić: Ja bih volela da slučaj Ganić pokrene preko potrebnu konstruktivnu komunikaciju između tužilaštava u regiji. Što se tiče Srbije i Hrvatske, tu postoji saradnja, čak se razmišlja i o sklapanju bilateralnog sporazuma kojim bi se rešio problem ustavne zabrane ekstradicije. A kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, tu je problem strategija srbijanskog tužilaštva da sudi i državljanima drugih država ako žrtve prepozna kao Srbe. To je loša strategija koja može voditi samo pogoršanju odnosa između tužilaštava. I zato mislim da bi slučaj Ganić trebalo da natera pravosuđa Srbije i Bosne i Hercegovine da se opredele za ono što je najkonstruktivnije, kad je reč o procesuiranju ratnih zločina u ovoj regiji, a to je da svaka država sudi svojim državljanima.