H-Alter: Izuzetno zahtjevan posao

Izvor: H-Alter

Konzultacije znanstvenika, deseti nastavak pokušaja stvaranja inicijative za organiziranje REKOM-a (Reginalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima) započete u svibnju 2006. kao rasprave o rasprave o mehanizmima za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji., održane su u subotu u Zagrebu.

Na skupu su prisustvovali brojni znanstvenici, od povjesničara, sociologa, pravnika i psihologa s područja bivše Jugoslavije koji su pokušali dati svoja mišljenja o ciljevima i smjernicama djeovanja ove ambiciozne i društveno potrebne inicijative.

REKOM je idejni projekt udruga Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, Documente iz Zagreba te Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva (posljednja organizacija nije sudjelovala u radu ovih konzultacija, a ostalo je nejasan njihov angažman u budućnosti)čiji je trenutni cilj prikupljanje milijun potpisa za osnivanje komisije i predavanje istog nacionalnim vladama sa zahtjevom donošenja odluke o prihvaćanju inicijative. Kao glavni cilj Vesna Teršelič, jedna od organizatorica, istaknula je stvaranje prostora za glas žrtava, pogotovo onih koje su ostale nevidljive, a Nataša Kandić istaknula je nužnost stvaranja mjerodavnog zapisa o prošlosti.

U višesatnoj raspravi koju su moderirali Eugen Jakovčić, novi član Documente, Aleksandar Trifunović iz banjalučke Buke te Jelena Simić iz Fonda za humanitarno pravo, sudionici su se na temelju svojih iskustava i stručnih kompetencija bavili brojnim dilemama vezanim uz rad ovog projekta od kojih su najviše vremena posvetili:

• način rada i ciljevi REKOM – a;
• ulozi civilnih udruga u ovakvom projektu i njihove pozicije prema znanstvenicima te državama;
• raspravi o regionalnoj ili nacionalnim komisijama;
• pitanju postojanja regionalne javnosti.

S obzirom da jasno definirani ciljevi još ne postoje, sudionici su predlagali i iznosili svoje ideje, a izgleda da je profesor Ivo Goldstein sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu to najbolje koncipirao istaknuvši tri razine djelovanja: prikupljanje naracija, popis zločina i popis žrtava. Ovaj posao zahtjevao bi podršku parlamenata iz regije te osnivanje komisije čija bi najveća podrška bio, riječima Nataše Kandić, poimenični popis čija bi metodologija bila ujednačena. Utvrđivanje činjenica, a ne istine, problematika je s kojom je Vesna Teršelič započela konzultacije, a koju su sudionici koji podržavaju inicijativu pozdravili. Sa relativističkih pozicija Jasminka Hasenbegović sa beogradskog Pravnog fakulteta, u svom konciznom i po mišljenju sudionika, jednom od najboljih izlaganja, pozdravila je nastojanje da se utvrđuju činjenice, a ne istina jer „su istine različite“. Ipak, njenim riječima, „utvrđivanje činejnica i klasifikacija istih je uvijek vrijednosna čak i kad koristi istu metodologiju“ na što je upozorio i sociolog Kruno Kardov sa zagrebačkog FF-a rekavši da je „neprestano pozvianje na činjenice također dio ideologije“.

_{Ivo Goldstein založio se za prikupljanje naracija, popis zločina i popis žrtava}

Ovakav koncept otvara pitanje uloge civilnog društva u djelatnosti koju bi trebala obavljati država i znanstvenici (u prvom redu povjesničari), pa je tako Davor Marijan sa Hrvatskog instituta za povijest naglasio da interpretacije treba ostaviti znanstvenicima, a prikupljanje podataka institucijama koje, pak, u Hrvatskoj rade svoj posao. Sličnog stava bio je i Ante Nazor iz Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskog rata koji je rekao da udruge civilnog društva mogu pomoći tek u prikupljanju memoarske građe, a da je sam protiv RECOM-a jer „ je njegov cilj ostvariv jedino znanstvenim putem koji je u Hrvatskoj dostatan“. S druge strane, Dražen Lalić sa FPZ-a u Zagrebu, kao i većina sudionika, detektirao je nezainteresiranost države i pozdravio „pristup u kojem civilno društvo preuzima zastavu i kaže „za mnom“ kao jedini moguć“, a Enes Milak iz Muzeja II. Zasjedanja AVNOJ-a iz Jajca upozorio da država nije zainteresirana za taj posao jer više ne bi mogla manipulirati žrtvama.

Branislav Radulović iz Udruženja pravnika Crne Gore istaknuo je da udruge trebaju djelovati kao grupe za pritisak na nacionalne parlamente koji ne rade svoj posao. Udruge stoga, njegovim riječima, trebaju razmjenom podataka na regionalnoj razini, osigurati kvalitetne podatke, statistiku i istraživanja.

Diskutiranje o potrebi nacionalnih komisija ili jedne regionalne, na razini koju je spomenuo Radulović, nitko i nije osporavao, osim Josipa Jurčević sa instituta Ivo Pilar koji je, kontreštavanja radi kontreštavanja, predložio osnivanje EECOMA tj. europske međunarodne komisije zbog postojanja više tisuća stranih žrtava (od novinara do muđahedina u Bosni) .

Ipak, u ozbiljnoj raspravi, ono je otvorilo sumnje u operacionalne mogućnosti za provođenje ovakvog projekta te postojanje regionalne javnosti. Alit Asović iz Međunarodnog foruma Crna Gora sažeo je to u pitanju „Kako dobiti zeleno svjetlo parlamenata?“ na koje se nitko nije usudio dati odgovor, osim sudionika s Kosova koji su izrazili skepsu zbog političke nemogućnosti tj. odnosa Srbije i Kosova.

Sociolog Kruno Kardov prvi je postavio pitanje postoji li danas regionalna javnost osim kad je riječ o medijskim spektaklima poput Operacije Trijumf i Big Brothera s čime se složila većina prisutnih. U tom smislu, jedna od zadaća REKOM-a bila bi i stvaranje takve javnosti što je istaknula u svom zaključku Nataša Kandić.

_{Nataša Kandić: Poimenični popis, ujednačena metodologija}

U ovom trenutku može se ustvrditi da je projekt REKOM potreban društvima u regiji zbog stvaranja građanske solidarnosti i mijenjanja vrijednosnog sustava, ali i da je riječ o izuzetno zahtjevnom poslu koji, prema nekim zamislima ima pomalo utopističke ciljeve čija je konačna realizacija upitna. Na koji način „pritisnuti“ parlamente da podrže osnivanje komisije i mobilizirati širu javnost da sudjeluje ili promišlja probleme kojih se još samo žrtve žele sjećati pitanja su kojima se u ovoj fazi ne nazire odgovor. No dobro je naglasiti da je riječ o procesu koji samim svojim postojanjem i djelovanje pruža mogućnost pomaganja žrtvama koje širi društveni segmenti već polako zaboravljaju.