E-novine: Žrtve još uvek čekaju pravdu
Izvor: E-novine
Zbog pasivnog i diskriminativnog odnosa vlasti prema tranzicijskoj pravdi, ljudi u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Crnoj Gori i na Kosovu i dalje vjeruju da pravda nije zadovoljena * Napredak je postignut u ujednačenom tretiranju žrtava
U područjima tranzicijske pravde koja izazivaju najviše pažnje javnosti, uključujući tu i međunarodnu zajednicu, vlasti u post-jugoslovenskim zemljama su 2007. godine učinile značajne korake ka ujednačenom tretiranju žrtava ratnih zločina i drugih kršenja ljudskih prava iz devedesetih godina, stoji u zaključku Izveštaja o tranzicijskoj pravdi za 2007. godinu. Izveštaj su pripremili Documenta, Centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba i Fond za humanitarno pravo iz Beograda. Taj napredak se pre svega odnosi na tužilaštva za ratne zločine, koja su inicirala veći broj suđenja protiv pripadnika većinske nacije. Prema tom izveštaju, u Hrvatskoj je pred županijskim sudovima tokom godine održano 35 suđenja, za trećinu više nego prethodne godine.
„Ranija pristrasnost po etičkom osnovu, u radu istražnih i tužilačkih organa, imala je odraza i u 2007. godini utoliko što se mnogim optuženim Srbima sudilo u odsustvu, a osim toga samo se pripadnicima ove etničke grupe, a ne i Hrvatima, sudilo za dela koja nisu uključivala smrtnu posledicu (pljačka, uništavanje imovine…)”, piše u izveštaju.
Sudovi u BiH su doneli ukupno 29 prvostepenih presuda, što je za šest više nego 2006. a uz to je na kraju godine 19 suđenja u toku. Samo su u Srbiji aktivnosti na procesuiranju ratnih zločina u 2007. bile iste kao i prethodnih godina. Kako navode u izveštaju, održan je relativno mali broj suđenja (šest) i donete su dve prvostepene presude.
Na Kosovu su održana samo dva suđenja za ratne zločine, a u Crnoj Gori nijedno ali „istražni organi su vodili nekoliko istraga koje su crnogorski mediji i najšira javnost pažljivo pratili tako da je krajem 2007. izgledalo da će u predstojećem periodu u tim predmetima biti podignute optužnice”.
Međutim, u drugim područjima tranzicijske pravde, vlasti su bile pasivne ili su nastavile privilegovano da tretiraju pripadnike većinske etničke zajednice u odnosu na pripadnike manjina. Pristrasnost je naročito upadljiva na području utvrđivanja i saopštavanja činjenica o ratnim zločinima, odnosno u parlamentarnim raspravama o ratnim zločinima i u načinu na koji obrazovni sistem obrađuje događaje iz devedesetih.
Diskriminativan tretman je upadljiv na polju reparacija, materijalnih i simboličkih. Kada je reč o institucionalnim reformama i osnivanju komisija za istinu, ni u jednoj post-jugoslovenskoj zemlji nije na tom planu u 2007. godini bilo značajnijih službenih inicijativa.
Inicijative usmerene na traženje nestalih osoba u većini zemalja nisu bile opterećene privilegovanim tretiranjem žrtava iz jedne etničke grupe na uštrb drugih.
Ni u jednoj od zemalja bivše SFRJ u 2007. godini nije bilo ozbiljnijih rasprava o mogućem uspostavljanju komisija za istinu. Komisija za utvrđivanje činjenica o stradanju Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i ostalih u Sarajevu 1992-95, osnovana 2006. godinu posle nije ostvarila nikakav napredak zbog, kako navode u izveštaju, neslaganja članova Komisije o njenom mandatu.
Takođe, u udžbenicima u Srbiji, BiH i Hrvatskoj preovladalo je prikazivanje samo svog naroda kao žrtve. U regionu je u 2007. bilo 17.000 nerešenih slučajeva nestalih lica a broj identifikovanih se u toku godine smanjio u odnosu na prethodne godine.
Kako navode Fond za humanitarno pravo i Documenta, ni u jednom delu bivše Jugoslavije u 2007. nije bilo lustracije ni šire institucionalne reforme čiji bi smisao bio da umanji mogućnost da državni organi u budućnosti krše ljudska prava. Jedine prave reforme u toj oblasti sprovedene su u BiH u reformi policije i pravosuđa u periodu 1992-2002. i 2002-2004.
Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava iz 2003. u Srbiji je ostao mrtvo slovo na papiru. U Hrvatskoj i Crnoj Gori ni u jednom periodu posle rata ključne političke partije nisu zahtevale slične reforme, zbog čega su partije koje su dominirale devedesetih nastavile da upravljaju političkim životom.
S obzirom da pasivan i diskriminativan odnos vlasti prema tranzicijskoj pravdi ima prevagu nad aktivnim i nepristrasnim, u svim etničkim zajednicama u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i na Kosovu i dalje je rašireno uverenje da pravda nije zadovoljena.