ZaMirZINE: Propitivanje nacionalnih istina i vlastite prošlosti
Izvor: ZaMirZINE
Eugen Jakovčić, jedan od osnivača Koalicije za REKOM, govori o važnosti pokrenutih procesa, ali i problemima koji su pred njima. Važnim smatra propitivanje čvrsto utvrđenih nacionalnih istina i odmicanje od sustava vrijednosti koji žrtve ratova dijeli na “naše” i “njihove”, a upravo to je ključno za kvalitetno suočavanje s vlastitom prošlošću. U tom prosecu važnom vidi ulogu države i veteranskih udruga, a možda najvažnijom udruge obitelji žrtava, koje po prvi put netko uopće pita za mišljenje i uključuje u društvene procese.
Koalicija za REKOM – početak iscrtavanja vodiča prema uspjehu
Prošli članak na Zamirzinu na ovu temu zaključen je metaforom kojom se novonastala Koalicija za REKOM uspoređuje s Kolumbovom ekspedicijom famozne 1492. – naime slično kao i tad, današnji „kormilari flote“ Koalicije ne samo da nisu sigurni o smjeru kojim treba krenuti da bi se našlo željno ishodište, oni nisu sigurni da li je ono uopće tamo! Stoga, logično je pretpostaviti kako su u grozničavoj potrazi za najrazličitijim instrumentarijem koji bi im pomogao u iscrtavanju vodiča, ili karte prema sretnom odredištu.
Nesumnjivo, jedan od kapetana je i Eugen Jakovčić iz neprofitne organizacije „Cenzura“ iz Splita, zadužen za koordinaciju medijskih aktivnosti Regionalne koalicije za osnivanje REKOM – a u Hrvatskoj. Njegove pozicije i ideje o prevladavanju poteškoća koje će se pojaviti tijekom „plovidbe“ bit će tema ovog članka.
Jedna sasvim drukčija kampanja…
Govoreći o nastupu spram medija, Jakovčić posebno upozorava na specifičnosti vezane uz ovakvu vrstu kampanje:“Prije svega, valja istaknuti kako nam na sljedećem regionalnom sastanku u Beogradu predstoji koordinacija glavnih ciljeva, od kojih je jedan i nastup spram medija. Priča je iznimno složena jer u ovom slučaju uniforman pristup ne dolazi u obzir – u svakoj državi treba medijima pristupiti uz uvažavanje lokalnih specifičnosti, a opet treba ostvariti da ti napori teže jednom cilju, a to je osnivanje Komisije od strane vlada ili parlamenata. Iako je strategija još u izradi, kako na regionalnoj, tako i na razini Hrvatske, mislim da su dvije stvari iznimno bitne: prvo, kampanje nipošto neće biti agresivna i baza će biti skupovi i aktivnosti na kojim će novinari imati priliku se informirati o REKOM – u, pri čemu će imati apsolutnu slobodu da biraju kojim aspektima priče se žele baviti te kako je žele moderirati. Stoga, odgovorna uloga medija i profesionalizam novinara bit će od velike važnosti ovdje. Na takvu vrstu kampanje se odlučujemo ne samo zato što ne želimo u medijima prejudicirati sliku što REKOM treba ili može biti, već i zbog činjenice da kao i obično, inicijativama neprofitnog sektora nedostaju sredstva potrebna za provedbu kampanje kojom bi se medijima neka priča nametnula. Mediji su u ovom slučaju naši partneri, koji s nama dijele odgovornost za uspjeh prezentacije projekta široj javnosti. Drugo, s obzirom da je strategija još u izradi, iznimno je bitno da još uvijek dobivamo input u vidu novih kvalitetnih ideja umjesto da preveliku energiju trošimo na tehnička pitanja kao to su smisao i tehnologija prikupljanja famoznih milijun potpisa do kraja 2009. Zasad je potrebno zainteresirane aktere i javnost uključiti u proces, a onda kroz intenzivan rad, dobra rješenja sama isplivaju na površinu.“
Upitan o očekivanjima koja ima, kako od javnih medija, tako i od držane uprave u procesu praćenja i pomoći pri izgradnji mehanizama za uspostavu Komisije, Jakovčić odgovara kako je još i prije započinjanja službenih aktivnosti vezanih uz kampanju, primijetio jedan neobično zanimljiv proces:“Sve aktivnosti vezane uz osnivanje Koalicije provocirale su iznimnu pažnju zainteresirane javnosti. Čini se kako su društva sama počela promišljati probleme suočavanja s prošlošću i implikacije tog procesa na smanjivanje mogućnosti počinjenja istih grešaka u budućnosti. U svjetlu odluke Međunarodnog suda pravde o njegovoj nadležnosti u sporu kojim Republika Hrvatska tuži Republiku Srbiju za genocid, čini se da ova pitanja definitivno neće moći biti nanovo gurnuta pod tepih.“
Svejedno, Jakovčić smatra da opreza nikad dosta jer: “…društva uključena u proces nemaju tradiciju propitivanja
vlastite povijesti i razumijevanja katarze koju društvu u cjelini suočavanje s prošlošću donosi. Iz tog razloga, posebno raduje intervju koji je novi ministar pravosuđa RH Ivan Šimonović nedavno dao u Novom listu, u kojem ističe važnost propitivanja tzv. nacionalnih istina, koje obično rezultiraju ukopavanjem na čvrstim pozicijama s kojih naše žrtve više vrijede od njihovih. Stoga, iako ne možemo prejudicirati, možemo se nadati i da će uloga države u cijelom procesu biti afirmativna, što bi bila vrlo dobra stvar, s obzirom da je jako puno posla još pred nama.“
Preskok preko barikade – motkom satkanom od volje i razumijevanja?
Gore navedeni članak u prvi plan je izvukao nužnost prevladavanja sukoba između hrvatskih braniteljskih udruga i Documente, kao hrvatskog utemeljitelja Koalicije, uz Fond za humanitarno pravo iz Srbije te Istraživačko dokumentacioni centar iz BIH. Upitan o toj temi, Jakovčić odgovara:“Ne radi se tu o nikakvom specifičnom sukobu između Documente te njezine voditeljice Vesne Teršelič i braniteljskih udruga, već smatram da je on rezultat uloge koju Documenta u hrvatskom društvu obavlja, a koja je sve prije nego zahvalna. Naime, simptomatično je da hrvatske braniteljske udruge imaju problema s Documentom, ali ne i s radom Fonda za humanitarno pravo, čije sudjelovanje u Koaliciji pozdravljaju. To je jasno na tragu ranije rečenog o vrednovanju „naših“ i „njihovih“ žrtava i nespremnošću tih dijelova društva da se suoče s prošlošću. Sličan primjer dolazi iz BIH, gdje je Istraživačko – dokumentacioni centar nakon četiri godine intenzivnog istraživanja objavio Bosansku knjigu mrtvih, najcjelovitiji popis svih žrtava rata u Bosni i Hercegovini, klasificiran među ostalim po statusu, etničkoj pripadnosti, spolu i godinama. Iako profesionalno sastavljeni, javno predstavljeni rezultati projekta doživjeli su brojne osude u BIH, posebice od boračkih udruga“.
Preduvjetom za prevladavanje te blokade od strane braniteljskih i boračkih udruga jest njihovo prihvaćanje da je izgradnja Koalicije, a zatim i osnivanje samog REKOM – a, malo šira priča:“Oni jednostavno moraju shvatiti kako se ovdje ne radi bilo o Vesni Teršelič, bilo o Nataši Kandić, bilo o Mirsadu Tokači, čelniku Istraživačko – dokumentacionog centra. Radi se o tome da li oni žele biti društveno odgovoran akter, jer je pronalaženje preostalih nestalih branitelja i žrtava te razotkrivanje preostalih neriješenih sudbina u pravilu dio proklamirane misije svake od njih. U proces treba ući s barem malo dobre vjere da će njihovi argumenti biti saslušani i da će biti uistinu uključeni u rad organa Koalicije, a ne a priori odbijati sudjelovanje u radu tijela koje bi moglo pridonijeti ostvarenju njihove misije. Braniteljske udruge u Hrvatskoj su navikle na velike beneficije, koje nisu nužno praćene tim da ih se pita za mišljenje. Ovdje je stvar sasvim obrnuta – beneficije će možda izostati, a slijedi samo težak rad na usuglašavanju pozicija s neistomišljenicima s ciljem da pomognete nekom broju ljudi, rasvijetlivši njihove sudbine (ili sudbine njihovih bližnjih) i možda, u dogledno vrijeme, učinite svoje društvo malo boljim. Odluka je ipak, samo na njima.“
Dodaje kako nemaju samo braniteljske udruge ekskluzivno pravo na bavljenje pitanjima suočavanja s prošlošću te rasvjetljavanju istina o nestalim i poginulim žrtvama:“Iako ne osporavam važnost braniteljskim udrugama, smatram da udruge obitelji žrtava imaju i veći legitimitet u procesu utvrđivanja činjenica. Predstavnici tih udruga, posebice iz Hrvatske, bili su iznimno zainteresirani i konstruktivni na dosadašnjim konzultacijama, a smatram da su ih na takav angažman potakla dva osnovna razloga . Prvi je taj što sudu u Haagu ističe mandat i time nestaje jedan snažan mehanizam pritiska na vlade država u regiji da se tim, za njih nerijetko vrlo nezgodnim pitanjima uopće bave. Drugo je, da sudovi, iako obavljaju vrlo važnu ulogu, kojim daju barem djelomičnu satisfakciju žrtvama i njihovim obiteljima kad vide da su njihovi mučitelji i krvnici kažnjeni, ne mogu odigrati ključnu funkciju, a to je funkcija katarze.“
To Jakovčić objašnjava na primjeru poznatih slučajeva „Garaža“ i „Selotejp“ gdje su identiteti, sudbine i osobnost nastradalih gotovo uopće u javnosti ne spominju. Suđenja postaju visoko politizirani javni procesi u kojim nerijetko optuženici postaju glavne „zvijezde“ (to je karakteristično posebice za Haaške procese, napose za onaj Vojislava Šešelja), dok se malo pažnje pridaje tomu da žrtve ispričaju svoje priče i da njihove patnje budu priznate i prihvaćene, ako ne već od samih krivaca, onda barem od šire javnosti.
Jakovčić ističe:“REKOM bi mogao vratiti dignitet žrtvama i na taj način ugasiti vatre mržnje koje često dugo latentno tinjaju i onda iznenada buknu u razorne požare.“ Opet ističe tu dimenziju regionalnosti jer: “…istina o nekim žrtvama je u Beogradu, o nekim u Zagrebu, a o nekim u Sarajevu ili Prištini. Bez suradnje te istine mogu zauvijek ostati izgubljene na stranputicama prošlosti. To jest, ili bi barem trebalo biti, sasvim neprihvatljivo“.