Novi List: NATAŠA KANDIĆ – Interes je Srbije priznati nezavisnost Kosova
Izvor: Novi List
Srbijansko priznanje Kosova je u interesu Srbije i Srba na Kosovu. A onda bi Srbija trebala pažljivo nadgledati stanje Srba na Kosovu i poštovanje njihovih prava. Albansko društvo mora pokazati solidarnost. Srbi neće izaći iz izolacije sve dok im Albanci ne pomognu i ne pruže ruku. A Srbi koji su ostali na Kosovu, to su ljudi koji prije svega vole svoj zavičaj, i ne vide svoje mjesto u Srbiji. Njima treba solidarnost i ohrabrenje. To bi Srbija trebala motriti, i tražiti zaštitu kad god se nešto dogodi na štetu ljudskih prava
Sada se ljudskim pravima bavite kako treba – iznosite činjenice ma kakve bile – svugdje se možete dobro osjećati. Ljudi na Kosovu i u Hrvatskoj pozdravljaju me i dobro dočekuju. Bavimo se mučnim i teškim pričama, zločinima i ljudskom patnjom, ali kada vas žrtve poštuju, to nudi zadovoljstvo. Odlikovanja su formalnost. Od njih mi mnogo više znače pozivi iz Sotina, Vukovara, Lovasa… To je nagrada: da se svugdje mogu dobro osjećati. Takav je odnos nagrada za pravilno postupanje s užasom , kaže Nataša Kandić, direktorica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, nevladine organizacije iznimno zaslužne za rasvjetljavanje uloge Srbije u ratovima devedesetih, ali i za čuvanje svijesti da u Srbiji ipak ima ljudi koji nisu podlegli šovinizmu i divljaštvu. Za njezino dosljedno zagovaranje ljudskih prava, kao i za zastupanje žrtava zločina na Ovčari pred sudom u Beogradu, Natašu Kandić hrvatski je predsjednik odlikovao visokim državnim priznanjem. U veljači ove godine, jedina je iz Srbije bila na svečanoj sjednici na kojoj je kosovska skupština proglasila nezavisnost nove države. »Nezavisnost za Kosovare znači formalno oslobođenje od straha da će nad glavom opet imati srpsku represiju. Ljudima u Prištini bilo je strašno važno da budem na zasjedanju. Strano mi je sjediti u skupštinama, nisam političarka, ne volim tu vrst institucionalnog života jer volim slobodno misliti, ali taj sam poziv prihvatila jer je tim ljudima, koji su imali pravo tražiti nezavisnost, bilo jako važno da dođem. Reakcije u Beogradu bile su užasne, a meni se baš zato učinilo da je dobro što sam otišla«, kazala je Nataša Kandić u intervjuu našem listu.
U posljednje vrijeme u Srbiji se dogodilo mnogo važnih stvari: uhapšen je Karadžić, raspali su se radikali… Kako ocjenjujete trenutnu situaciju u Srbiji?
– Ljubav prema ratnim herojima trajala je strašno dugo. A onda, kada baš nitko nije očekivao, uhapšen je Karadžić, usprkos uvjerenju da je strašno čuvan, da čak ni Carla del Ponte ne zna gdje je, zbog čega Srbiju čak nisu previše ni pritiskali da ga uhapsi. Kada se ipak dogodilo, na pogrešan je način postalo tema: izostala je rasprava o zločinima iz optužnice, a pisalo se o Karadžićevu novom identitetu i načinu na koji je uhapšen. A onda je nastupio ključni trenutak za promjenu u Srbiji i prekid mita o heroju: kada je Karadžić pred haškim sucima rekao da mu je Holbrooke obećao slobodu te da je, eto, taj sporazum prekršen. Kada je to rekao, svaka priča o herojima je završena. Oni koji su mu godinama guslali uz deseterce očekivali su da će reći da se skrivao kako bi se žrtvovao i sačuvao Republiku Srpsku, ali on to nije ni spomenuo. Poslije toga, u pisanju medija nešto se promijenilo. Shvatili su da tu nema herojstva. Od tada u Srbiji više nemamo priču o herojima. Nakon prosvjeda radikala u Beogradu, Karadžićevi poštovatelji svedeni su na dvjestotinjak ljudi. Počeli su obilaziti razne institucije, pred agencijom Beta i našim fondom ostavili su kukasti križ i donijeli montažu moje fotografije u nacističkoj uniformi. Ali, policija sada djeluje vrlo profesionalno, i te provokacije više ništa ne znače. Nitko tome više ne pridaje pažnju.
Velik korak za Srbiju?
– Jest. Takav Karadžićev postupak užasno je djelovao na njegove obožavatelje. O njemu se više ne usuđuju govoriti starim rječnikom, organizirajući kojekakve simpozije o heroju Karadžiću. Toga više nema. Sada je nepoznanica hoće li on na sudu iznijeti nepoznate činjenice, ili će se, kao i drugi, igrati i štititi državne institucije. To još ne možemo sigurno znati. Postoji i Srebrenica: on je ključ koji otvara tu priču. Sada će početi djelovati raznorazni savjetnici, pa ako prevlada Karadžić kakvog smo do sada vidjeli na sudu, on će otvoriti priču o ulozi Srbije u Srebrenici i u drugim zločinima. Ali ako pritisak bude prejak, on će se odjednom preobraziti u povijesnog borca za srpske »interese«. Ali bojim se da je za to već kasno.
Zašto još nije uhapšen Ratko Mladić?
– Politička volja bez sumnje postoji. Tužiteljstvo se sada bavi Mladićevim i Karadžićevim jatacima. Pitanje je je li njegovo hapšenje toliko komplicirano ili nema li tužiteljstvo točnu identifikaciju, pa su istragu proširili na četrdesetak ljudi. Ostavljam tek mogućnost da grupe koje ga štite, a nisu pod kontrolom vlade, procjenjuju da Mladić možda može nanijeti štetu nekim zamišljenim interesima Srbije. Možda pretpostavljaju da Mladić može objaviti nešto što bi moglo revidirati presudu Međunarodnog suda pravde u tužbi BiH protiv Srbije. U tom slučaju, postavlja se pitanje zašto takav strah nije postojao oko Karadžića, jer meni se čini da Karadžić može uistinu poremetiti zamišljenu projekciju nedavne prošlosti.
Što znači raspad radikala?
– Dobro je da su se raspali, jer više nema jedinstvene i moćne stranke koja dobiva mnogo glasova. Toma Nikolić i Aleksandar Vučić, koji su se otcijepili, bili su glavni motor stranke. Sadašnje njihovo primitivno razračunavanje umanjilo im je ugled kod birača, jer radikali su glasove dobivali na disciplini, međusobnoj solidarnosti i posvećenosti navodnim ciljevima. Ali još se ne vidi hoće li raspad imati uistinu korisne posljedice. Još se svađaju samo o dnevnopolitičkim temama. Treba vidjeti hoće li se otvoriti priča o ulozi radikala u nedavnoj prošlosti.
Koliko je iskrena Nikolićeva transformacija u korist EU?
– U Srbiji je prevladao stav da je budućnost Srbije u Europi. To javno manifestira čak i Toma Nikolić, pri čemu nije važno iskreno ili nije. Ostale su uistinu male ekstremističke, konzervativne, desničarske stranke poput Koštuničina DSS-a, koji još uvijek govori o Rusiji. Srbija je još donenavno bila izložena velikoj opasnosti, da postane interesno područje Rusije, i da na institucionalnoj razini potpuno prevlada taj utjecaj. Možda je i čvrsti stav Nizozemske utjecao da se vlada i stranka predsjednika Tadića bore za svoju opciju. Rekla bih da su u tome i uspjeli. No i dalje ostaje taj najveći problem: lažno predstavljanje prioriteta, odnos prema Kosovu. Apsolutno sam uvjerena da nitko ne vjeruje u to što se govori o Kosovu. To najbolje pokazuje činjenica koju je iznio crnogorski predsjednik Filip Vujanović, da mu je srbijanski ministar vanjskih poslova rekao neka samo vodi računa o tome da Kosovo ne prizna prije rezolucije UN-a. Znači, u srpskoj vlasti nema nikakve ljutnje, znaju da je Kosovo priznata država i da će je priznati i Crna Gora. I onda, ta lažna igra, u kojoj srpski ministar kaže – »to je nož u leđa«. Taj odnos prema Kosovu relikt je prošlosti iz kojeg se vidi da Srbija nikako da izađe iz interpretacije koje je jednom dao Dobrica Ćosić. Ta interpretacija djeluje i danas – Ćosić i danas utječe na srpsku političku scenu, pa i to spominjanje podjele Kosova njegovo je nasljeđe. To je strašan, nakazan, nepatriotski odnos, prije svega prema Srbima na Kosovu. A Ćosić sada govori čak i o Bosni.
Problem je u tome što je sadašnji stav o Kosovu potpuno institucionaliziran: Kosovo je u ustavu, a zahtjev za preispitivanjem nezavisnosti pred Međunarodnim sudom pravde. Ako svi i jesu svjesni da je Kosovo izgubljeno, tko to može javno reći? Ima li Tadić, koji jest uhapsio Karadžića, snage za takvo što?
– Tadić ne razumije Kosovo. Iz njegovog okruženja dolaze savjeti Srbima na Kosovu da ne uzimaju kosovske dokumente. Takvi savjeti nisu u interesu tih ljudi. Zar da ostanu stranci? Te ljude Srbija netočno predstavlja, pa se i oni sami, njezinim pritiskom, netočno predstavljaju. No nisam sigurna da Tadić može slobodno djelovati i odlučivati u skladu s činjenicama. Ne znam kako će se to razvijati. Ne vidim političara koji ljude može pozvati da se osvijeste, a da ima stvarnu snagu. Mislim da EU mora naći način da Srbiju privoli neka prihvati realnost. Nijedna zemlja ne može biti ni kandidat ako ima negativan odnos prema susjedima. U Srbiji danas imate radost ako kosovska delegacija bude spriječena da negdje sudjeluje, ili ako uspije inicijativa poput ove za Međunarodni sud pravde. A od toga ni za koga nema nikakve koristi. Bit će to mišljenje suda koje nikoga ni na što ne obvezuje. Stalno se zamagljuje ono što treba riješiti što prije.
Mislite da EU ne bi trebala primiti Srbiju ako bar ne prihvati činjenično stanje?
– Pa istraživanja pokazuju da više građana u Srbiji nego u Hrvatskoj podržavaju ulazak u EU! Imate, dakle, prihvaćanje EU, a vlada, s druge strane, ne prihvaća EULEX, misiju EU na Kosovu. To je karta na koju se mora igrati: otvara se velika sumnja je li Srbija iskrena kada prihvaća članstvo EU, ako ne priznaje misije iste te EU.
Srbija bi trebala priznati Kosovo?
– Jasno. To je u interesu Srbije, a i Srba na Kosovu. A onda bi Srbija trebala pažljivo nadgledati stanje Srba na Kosovu i poštovanje njihovih prava. Albansko društvo mora pokazati solidarnost. Srbi neće izaći iz izolacije sve dok im Albanci ne pomognu i ne pruže ruku. A Srbi koji su ostali na Kosovu, to su ljudi koji prije svega vole svoj zavičaj, i ne vide svoje mjesto u Srbiji. Njima treba solidarnost i ohrabrenje. To bi Srbija trebala motriti, i tražiti zaštitu kad god se nešto dogodi na štetu ljudskih prava. Bilo bi to korisno i za Srbe na Kosovu, ali bi pomoglo i izgradnji institucija Kosova.
hrvatska treba inzistirati na hapšenju hadžića
Malo se govori o drugome od dva preostala haška bjegunca, Goranu Hadžiću.
– Uspio je pobjeći, pod poznatim okolnostima. Ostaje još on, koji nije nimalo bezazlen. Po svojim sposobnostima, on jest potpuno irelevantan – čovjek bez profesije – ali po onome na što je utjecao, Hadžić pripada najodgovornijima. Je li u Rusiji, ima li mnogo novca, treba još vidjeti, ali postoji spremnost da se sve to završi. To bi bilo važno za Srbiju, i popravljanje njezina odnosa sa susjedima. Hadžić ima veze s Hrvatskom, a hapšenje Karadžića pridonijelo je tome da žrtve u BiH malo blaže gledaju na Srbiju. Hapšenje Mladića uvelike bi utjecalo na jačanje toga osjećaja, i to bi bile velike promjene.
Čini se da čak i u Hrvatskoj postoji osjećaj da je Hadžić manje važan, neka prešutna prepostavka kako je najvažnije uhapsiti Mladića, a za ovoga ćemo lako. Ne čuju se zahtjevi da bude uhapšen.
– Nije Hadžić nevažan. Taj magaciner donosio je odluke, njega je Milošević postavljao, davao mu nadležnost da odlučuje. Neke se stvari moraju razjasniti.
Bi li Hrvatska trebala glasnije zahtijevati njegovo uhićenje?
– Svakako. Treba to činiti na diplomatski način, i zahtijevati što više činjenica o nedavnoj prošlosti. Kako se Haag bliži kraju, suđenja se odvijaju sve teže. Suđenja nisu dovoljna da bi se razjasnilo što se dogodilo. Dosadašnja saznanja sa suđenja u Haagu i na nacionalnim sudovima moraju biti nastavljena daljnjim istraživanjima. Dok ne formiramo regionalno tijelo za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima, neće biti kraja priče o tome što se dogodilo.