Dretelj: brisanje prošlosti

Dođete li ikada u Čapljinu i odlučite li iz nekog razloga posjetiti Dretelj, malo i mirno mjesto, udaljeno jedva kilometar i po od centra grada, proći ćete pored niskih baraka, hangara za skladištenje nafte i podzemnih tunela, koje je tokom pedesetih i šezdesetih godina XX vijeka gradila Jugoslovenska narodna armija. Tokom posljednjeg rata, u njima se nalazio jedan od najzloglasnijih koncentracijskih logora tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne kroz koji je prema zvaničnim podacima prošlo oko dvije stotine ljudi srpske nacionalnosti, te negdje oko četiri hiljade Bošnjaka, Muslimana. Koliko mi je poznato, kompleks bivšeg logora, barem formalno, danas pripada firmi „Operator – Terminali Federacije d.o.o.“.

Ovdje dolazim jednoga ugodnog septembarskog popodneva 2024. – tek kasnije ću saznati da je u pitanju isti datum na koji je logor i zvanično zatvoren, prije tačno 31 godinu – s rođakom i dragim prijateljem, Ibrom, koji je, kao sedamnaestogodišnjak, u logoru proveo sedamdeset dana. Ovo mu je prvi put da je u Dretelju nakon što je s grupom maloljetnika, te žena, djece i ljudi starijih od šezdeset godina, 8. septembra 1993. prevezen u selo Drežnica, na samom sjeveru mostarske opštine, i tamo pušten na slobodu.

S njim se tada nalazio i njegov otac, Meho, koji se nije mogao kretati zbog, kako će se ispostaviti, unutarnjeg krvarenja izazvanog pucanjem čira na želucu. U pomoć su im, srećom, priskočili vojnici UNPROFOR-a. Tokom liječenja u jablaničkoj bolnici, Mehu su posjetile novinarske i televizijske ekipe: tako je nastala njegova posljednja fotografija. Nekoliko dana poslije, napustio je ovaj svijet. Imao je 42 godine, šest manje nego danas imamo nas dvojica.

1.

Trik sa slavinama. „Bilo je ljeto, podne, vrućina… Bilo je ugodno za promjenu izaći iz logoraškog podruma gdje je smrdilo na izmet i mokraću, obzirom da smo bili prisiljeni nuždu obavljati u istoj prostoriji u kojoj smo jeli i spavali. Problem je bio u tome što nikada niste znali kuda vas vode. Možda na strijeljanje. Možda na degenek. Možda na rad… Taj dan smo odvedeni na rad, u kasarnu Gabela, gdje smo cijeli dan krpili i nosali vojničke krevete. Kada je posao bio obavljen, odveli su me u kupatilo. Odvili su slavine na tuševima. Gurnuli su me pod vodu i onda me počeli tući. Trik sa slavinama često su primjenjivali u logoru: radi se o tome da kad hladna voda udara u tijelo, ono može duže izdržati u stanju svijesti. To istovremeno znači da duže podnosiš bol. Duže patiš. A to je ono što su željeli: da patimo.“

Tim riječima mi je jedno svoje logoraško iskustvo prepričao Ahmet Cernica, bivši oficir Armije RBiH, koji je u logorima tzv. HR Herceg-Bosne proveo 333 dana. Intervjuirao sam ga 2018. godine, za potrebe svog romana „Ništa lakše od umiranja“.

„Davno, kao mladić, slušao sam o tome: kad srce prestane kucati, duša napusti tijelo“, pričao mi je tada Cernica, dok smo sjedili za željeznim stolom, u maloj, nedovršenoj garaži u naselju Uzunovići, na čiju je fasadu bio okačen natpis „Udruženje logoraša Opštine Stolac“. “I, zaista, to je istina. Ja sam u tom trenutku svoje tijelo gledao s neke visine. Gledao sam kako ga udaraju, gaze i mlate, ne osjećajući više ništa, nikakvu bol: kao da se sve to dešavalo nekome drugom, ne meni. Poslije su ostali logoraši iznijeli moje tijelo i bacili ga na kamion. Sve sam to gledao. Vidio sam muhe kako se roje na mom krvavom licu. Kroz kožu su izvirivali vrhovi mojih kostiju. Onda je uslijedila tama. Potpuni mrak. Ništa.“

Opšta mjesta. Gotovo da ne postoji bošnjačka kuća u ovom dijelu Hercegovine koja nema barem jednu ovakvu ili sličnu priču. Bilo ih je i u mojoj, i to mnogo: dvojica mojih daidži prošla su kroz pakao Dretelja i Gabele; njihove supruge, djeca i roditelji bili su zatočeni u Osnovnoj školi „Branko D. Šotra“, na Aladinićima, a kasnije i u Kaplana mahali, nedaleko odatle; moj očuh je proveo deset mjeseci u logoru Heliodrom, a umro je dva mjeseca nakon puštanja na slobodu, smrću kojoj je uvelike doprinijelo stanje fizičke i mentalne iscrpljenosti. Na neki način, i sam je istočni dio Mostara, od maja 1993. do aprila 1994., bio veliki koncentracijski logor: oko 50.000 ljudi živjelo je u nehumanim uslovima, s vrlo ograničenom količinom hrane i pitke vode, te je usto svakodnevno ubijano – granatama, snajperskim hicima, protivavionskim naoružanjem. S vremenom sam shvatio da stalno ponavljanje ovakve priče lišava njihovog izvornog užasa, a doživljeno pretvara u opšta mjesta. Batinanje, elektro šokovi, izgladnjivanje, čupanje noktiju, ubijanje, trikovi s hladnom vodom… Što više pišete o tome, to su manje šanse da shvatite motive zločinaca ili da do kraja rasvijetlite patnju žrtava. Književnost je uglavnom nemoćna pred tom spoznajom; ona je tek neophodna odbrana od onog što je u vama i oko vas.

Svjedočenja. Ramiz Tiro je u Tuđmanovim i Bobanovim logorima proveo 262 dana, tokom kojih je tri puta upadao u teške psihičke krize i jedva se iz njih izvlačio. U svojoj potresnoj ispovijesti „Dretelj – na vratima džehennema“ („Udruženje logoraša Mostar“, Mostar, 2005.) ovako je opisao dolazak u logor: „Širom otvorena vrata na baraci prikazaše nam užasan prizor. Baraka puna ljudi koji sjede jedan do drugog. (…) Talas vrućine i smrada nas zapuhnu iz unutrašnjosti barake. Začusmo komandu da ulazimo. Kud ćemo kad je puno. A dođe nas još četrdeset. (…) Bilo nas je oko trista. Trista ljudi u baraci od 214 kvadrata.“ Moj rođak Ibro, koji dok stojimo pred kapijom dreteljskog terminala nervozno trlja ruke, gnječi ih, kao da želi zdrobiti vlastitu prošlost, sjeća se da je u prostoriji – „prvi hangar s lijeve strane“ – bilo toliko ljudi „da smo morali spavati na kant“.

Zatočenici su bili zatvoreni u četiri betonska i jednom limenom hangaru, zatim u dva podzemna tunela, te prostorijama koje su između sebe nazivali „samicama.“ Prema jednom izvještaju 5. bojne Vojne policije HVO-a, koja je nadzirala logor, 5. avgusta 1993. u Dretelju je bilo zatočeno više od 2.500 ljudi. Zijad Tucaković je devedeset dana proveo u hangaru broj 1: „Bilo nas je negdje oko 300 ljudi. Bili smo toliko pretrpani da su neki po gredama spavali. Bilo je maltretiranja. Ljudi su od žeđi padali u komu, mislili su da će pomrijeti. Jednu bocu vode znalo je piti 20 ljudi, iz čepa.”[1] Ramiz Šuta je također bio smješten u hangaru broj 1: „Ljudi su pili mokraću, a dovozili su nam i prljavu vodu, koju su ljudi pili. Niko nije pod sobom imao nikakvo ćebe, a 105 dana smo tu proveli. Čak su nas tjerali da jedemo za minut ili dva – naspu vrelo, tako da ljudi ništa ne pojedu.“[2]

Poput Ibre, i Amer Đulić je bio maloljetan kada ga je uhapsio HVO. Po dolasku je smješten u prvi hangar s desne strane. Svoj prvi logoraški dan nikada neće zaboraviti: „Pri ulasku smo ostali zaprepašteni – ti ljudi su bili živi mrtvaci. Svi su bili mršavi, isplašeni, bradati i nikoga u tom trenutku nisam uspio poznat, jer to je bio šok za mene. Prvi kontakt sa hranom desio se oko 13 sati kad su rekli i odbrojali nas jedanaest koji smo trčali prema nekim ljudima koji su predavali nama porcije u ruke i išli bi do kazana gdje bi nam usuli jednu palju vrele vode u onako prljavu i neopranu porciju, a drugi bi nam dao šesnaestinu hljeba i tako bismo produžili do mjesta objedovanja. Imali smo jedanaest sekundi da to pojedemo, ustanemo i opet trčeći krenemo predati tu porciju drugom logorašu. Onda bismo čučnuli, napili se vode sa kojom je bila najveća kriza i mnogo smo je sanjali.“[3]

Prethodnik Slobodana Praljka na mjestu zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, general Milivoj Petković, početkom jula 1993. uputio je zapovijed Operativnoj zoni Jugoistočna Hercegovina, prema kojoj su svi Muslimani u HVO-u, te svi vojno sposobni muškarci, također Muslimani, nastanjeni u zoni odgovornosti ove operativne zone HVO-a, trebali da budu razoružani i „izolirani“. Na temelju ove naredbe, bivši pripadnik HVO-a, Stočanin, Denis Šarić, uhapšen je 2. jula 1993. Dovezen je u Dretelj, gdje je bio zatočen u jednom od dva tunela, onom desnom: „Nabijeni smo bili k’o sardine, ležali smo na betonu. Mala i velika nužda se obavljala unutra. Nismo imali dovoljno zraka, bili smo pod zemljom, a samo su ulazna vrata bila izlaz i pogled za svjetlost. 13, 14. i 15. 7. 1993. su bili posebni. Ta tri dana smo bili zatvoreni i nismo imali hrane i vode…“[4]

Pitam Ibru šta mu je najteže padalo u logoru i on bez mnogo razmišljanja odgovara, „Glad“. Gledam ga i osjećam da mu davno zakopane slike izranjaju pred oči. „I smrad“, dodaje. „Ne znam šta mi je bilo gore od to dvoje“. Po izlasku na slobodu, imao je četrdeset četiri kilograma; bio je hodajući leš. U izjavi koju je u Jablanici dao novinaru Oslobođenja, Šefki Hodžiću, njegov otac je rekao da ne vjeruje da ima i četrdeset kilograma[5]: pucanje čira na želucu vjerovatno je bila tjelesna reakcija na logorašku stvarnost. U Dretelju je bilo logoraša koji su za relativno kratko vrijeme izgubili polovicu svoje težine, pa čak i više od toga: za pedeset jedan dan zatočenja, logoraš A. M. je sa sto dvadeset pet spao na pedeset sedam kilograma.[6] Moj daidža, Esad Tabaković, u trenutku oslobađanja imao je jedva pedeset pet kilograma; u Dretelj je otišao sa sto pet. Jedne prilike ispričao mi je da šezdeset tri dana nije imao veliku nuždu, a naš rođak, također logoraš, Hamo, čak osamdeset četiri.

Mučenja. U čuvenom eseju, „Tortura“, Jean Amery se bavi fenomenologijom mučenja. I sam žrtva nacističke torture u zatvoru Breendonk u Belgiji, kasnije i u Auschwitzu, Amery opisuje mučenje kao najstrašnije slavlje tjelesnoga. „Plućni su ga bolesnici slavili u stanju euforije“, pisao je, „a za čovjeka podvrgnuta mučenju to je slavlje ritual smrti.“[7] Slavlje tjelesnog kao ritual smrti, ponavljam u sebi i pokušavam zamisliti kako je to osjećati vlastito postojanje u strujnim kablovima prikopčanim na uši, kojima vam osoba preko puta pokušava iznuditi priznanje za nešto što niste učinili[8]. Pitam Ibru da li je možda tokom boravka u logoru bio izložen fizičkom maltretiranju ili mučenju. On šuti, pogledom istražujući unutrašnjost terminala. Klizna, željezna kapija na oba ulaza je zaključana debelim katancima; na oba je istaknut natpis „Nezaposlenim ulaz zabranjen“. Ali sve i da je širom otvorena, mislim da ne bismo pokušali ući.

„Na svu sreću, nisam“, odgovara Ibro. „Ali kroz prozore hangara, svaki dan smo gledali kako tuku ljude iz samica. Bilo je strašno.“

Mustafa Dizdar je 5. avgusta 1993. godine prebačen iz logora Koštana bolnica u Stocu u logor Dretelj, tačnije u Samicu. Među vojnicima koji su ga tukli, prepoznao je izvjesnog Dražena Mikulića. „Dražen Mikulić je veliko zlo koje me dočekalo na kapiji, bio me letvama od palete, narezao mi uho, priključivao je struju mnogima. Kada bi nas udarali i kada bi zapala tzv. orašina, to bi bilo odlično jer bi se brzo slomilo, a jasen i grabovina to bi već bila velika patnja i sve bi nam bilo modro.“ U njegovom svjedočanstvu objavljenom u knjizi „Istina o Dretelju“ nalazim i ove potresne rečenice: „Prebijanje je bilo naša svakodnevnica, čak i uz onaj ručak koji je bio jedini obrok u 24h koji je bio toliko vreo i tako brzo bismo ga morali pojesti i napiti se vode a to sve je pratilo stalno batinanje. Poslije jela (punog stomaka) legneš na vreo asfalt onda hrabri bojovnici gazaju po nama čizmama i sve što bi pojeli izašlo bi na usta, i onda te tako prebijena šalju u samicu. Sve to radi Vojna policija HVO-a koja je vjerovatno imala posebne zadatke za nas koji boravimo u samici.“[9]

Doktor Mehmed Kovačević je u samici proveo ukupno trideset osam dana. „To je prostorija bez prozora, sa metalnim vratima i nekom malom ventilacijom na krovu, bez ikakve svjetlosti. U prvoj turi sam bio u samici u trajanju od 32 dana, zatim dva dana u stacionaru pa onda opet u samicu 6 dana. (…) Kompletan broj zatvorenika u samici je varirao i bili su svi pretučeni. Svaki dan za ručak smo bili izdvojeni. Okrenuli bi nas licem prema hangaru, ruke na tjemenu i uz ustaške pjesme ‘Jure i Boban’ i ‘Ne volim te Alija, zato što si balija’ udarali bi nas čizmama, kocem, kundacima, cijevima, po svim dijelovima tijela, karate udarcima po rebrima, po lopaticama, između njih. Najčešće su nas lijegali potrbuške na vreo asfalt i tjerali nas da prelazimo jedan preko drugog. Ruke su nam bile ispružene na asfaltu. Jednom prilikom su mene 5 puta udarali držalicom od krampa po grudnom košu (policija HVO iz Konjica). Od udaraca bojovnika HVO-a imam polomljena 2 rebra i pogrešno sraslu desnu lopaticu koja mi je bila polomljena. Jedno od češćih udaranja je bilo udaranje jasenovim kocem 5 puta po lopatici, 5 puta čizmom u leđa ili dok ne padne na zemlju, a onda ga diže udarcima čizama u leđa ako može. Svaki se digao što je brže mogao. Ako zatvorenik ne bi pao od ovih udaraca, dobijao je više udaraca, dok ne bi pao.“

Pored uobičajenih metoda mučenja, po svojoj brutalnosti isticalo se i batinanje na tzv. žici. Kovačević o tom iskustvu ovako govori: „U većini slučajeva u samicu je dolazio Senad Bešić zvani Trebinjac ili Bundo, koji bi poslije našeg izlaska iz samice provjeravao da li je neko ostajao u njoj. Za večeru čini mi se 22. 7. 1993. godine nisu udarali nikoga i došao je Trebinjac i rekao da li ima tu neki novi doktor, na što sam se ja okrenuo i rekao da nisam novi već da sam tu doveden 1. 7. 1993. godine. Onda me policajac pitao je li te strah da te Bundo bije i tada me je Bundo počeo udarati šakama u glavu, a dva policajca nogama, pendrekom i kocem po leđima. To je sve trajalo oko 20 minuta. Od udaraca sam bio modar po leđima, rukama i nogama. Poslije prebijanja su me pustili policajci i na brzinu sam popio večeru, da bi Bundo tada dohvatio gumeno crijevo, udvostručio ga i njime počeo udarati zadnje u redu, meni su rekli da ostanem. Uhvatio sam se rukama za žicu, u poluraskoračnom stavu nagnut naprijed. Tim gumenim crijevom me je Bundo bukvalno bičevao. Naredili su mi da skinem majcu i udarali su me bičem po leđima 50 puta. Na rukama sam od udaraca imao posjekotine. Senad Bašić zvani Trebinjac ili Bundo je bio liječeni narkoman i korišten je za obavljanje prljavih poslova za HVO.“[10]

Doktor Kovačević je bio svjedok ubistva Emira Repka, iz Stoca. Repak nije imao ni trideset godina, i jednog od triju dana, između 27. i 30. jula 1993. godine, pretučen je dva ili tri puta. „Za ručak tog dana prebijen je i natjeran da boksuje sa Bešić Senadom Bundom. Poslije meča, dok je Emir ležao na asfaltu za prebijanje, Bundo je uzeo kolac i udario ga njime po glavi koja je bila naslonjena na tvrdu podlogu. Od udarca mu je pukla kost. Natjeran je da ide do stacionara, ali je nakon 20-30 metara pao i izgubio svijest, te je nakon izvjesnog vremena umro. Mjesto sahrane ne znam.“

Jedan od onih koji su svakom logorašu u Dretelju i Gabeli ulijevali strah u kosti bio je naturalizirani Šveđanin, Jackie Arklöv[11]. Rođen u glavnom gradu Liberije, Monroviji, 1973. godine, bio je član švedskog neonacističkog pokreta, te pripadnik specijalne postrojbe HVO-a „Ludvig Pavlović“. Njegova majka ga je dala u sirotište nakon što ju je napustio čovjek s kojim je živjela, a o kojem se zna jedino to da je bio Amerikanac i da je radio kao oficir mirovnih trupa u toj afričkoj zemlji. Prema riječima švedskog novinara i pisca, Michaela Sandelina, koji je o Arklövu napisao knjigu „Den Svarte Nazisten“ ili u doslovnom prijevodu „Crni nacist“, u dobi od dvije godine usvojio ga je bračni par Arklöv iz Ankarsunda, malog sela u regiji Västerbottens na sjeveru Švedske. Njegova opsesija ratovanjem odvela ga je u švedsku vojsku, a zatim i u legionarsku komunu Aubagne, na jugu Francuske, odakle je, u vrijeme rata u Hrvatskoj, otputovao za Zadar, s namjerom da se bori na strani Hrvatske vojske, ali je, spletom okolnosti, krajem 1992., doputovao u Čapljinu, gdje se priključio jedinicama HVO-a.

„Jackie Arklöv je imao svoje metode“, ispričao mi je, prije nekoliko godina, Osman Eminović, tada predsjednik stolačkog Udruženja logoraša i jedna od žrtava Arklövovih tortura. I njega sam, kao i Ahmeta Cernicu, intervjuirao za potrebe romana „Ništa lakše od umiranja“. „Volio je da tuče crijevom od protivpožarnog aparata. Međutim, često je koristio i sve drugo što bi mu se našlo pri ruci – kundak puške, dršku pištolja, dijelove namještaja ili nekog inventara. Bio sam svjedok kada je pred kantinom kasarne u Gabeli, Smaju Mešića, iz Višića, udario lopatom po zatioku, od čega je ovaj automatski izgubio svijest. Dok je tako ležao, krv mu je lila iz glave, a Arklöv je nastavio da ga udara. Ne znam kako je Smajo preživio sve to…“

2.

Zločin i kazna. Iza kapije pred kojom Ibro i ja stojimo, nalazi se duga, svježe ofarbana zgrada, koju on odmah prepoznaje. „Tu je bila smještena uprava logora“, kaže mi i ja se odmah sjetim dokumenata koje sam iščitavao pripremajući se za dolazak ovamo: prema izvještajima koji su korišteni kao dokazni materijal pred Međunarodnim tribunalom pravde u Den Haagu, logor Dretelj obezbjeđivali su pripadnici raznih jedinica HVO-a, uglavnom vojni policajci iz 3. satnije 3. bojne (kasnije 5. bojne) Vojne policije, zatim pripadnici 1. brigade HVO-a “Knez Domagoj”, te domobrani. Uvidom u izuzetu dokumentaciju utvrđeno je da je od aprila 1993. godine zapovjednik 3. satnije bio izvjesni Ivan Ančić, dok je od kraja juna iste godine, zapovjednik bio Krešimir Bogdanović. Od 5. avgusta do 8. oktobra 1993., Ivan Ančić bio je na položaju zapovjednika 5. bojne Vojne policije i, istovremeno, zapovjednik kasarne u Dretelju.[12] Za saslušavanja logoraša bio je zadužen pripadnik Odjela za kriminalističke istrage Vojne policije u Operativnoj zoni Jugoistočna Hercegovina, Ivica Kraljević.[13]

Međutim, historija logor Dretelj seže godinu dana unatrag. Osnovale su ga Hrvatske odbrambene snage (HOS), u maju mjesecu 1992., a nakon ubistva njihovog zapovjednika, general-bojnika Armije RBiH, Blaža Kraljevića, upravljanje logorom preuzelo je Hrvatsko vijeće odbrane (HVO). Prema podacima Udruženja logoraša Istočne Hercegovine, u logoru Dretelj je tokom ljeta 1992. bilo zatvoreno sto dvadeset osoba srpske nacionalnosti, od čega sedamdeset dvije žene,[14] dok je Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, došao do saznanja da su, od početka maja do 18. avgusta 1992. godine, kroz logor Dretelj prošle najmanje dvjesta dvadeset četiri osobe srpske nacionalnosti (sto četrdeset muškaraca i osamdeset četiri žene).[15]

O torturi kojoj su bili izloženi ti ljudi postoje, također, brojna svjedočanstva. Pripadnik HOS-a, Edib Buljubašić, u to je vrijeme bio zamjenik kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju, u čijem sklopu se nalazio logor za zarobljene Srbe. U svom iskazu pred Sudom BiH u Sarajevu ispričao je da su se silovanja zatočenih srpskih žena dešavala praktično svaki dan. „Znao sam doći noću do hangara i vidim da je katanac otključan i fali žena, dvije-tri. Znam da je silovanje, ali ne smijem se ni ja baš suprotstaviti… Dođu ujutro krvavih očiju, iscrpljene, prljave, usmrdjelo se…”[16] No, nisu samo žene bile seksualno zlostavljane. Jedna od žrtava torture HOS-ovih bojovnika bio je Slavko Bogdanović, koji je u Dretelju proveo oko šest mjeseci. “U Dretelju je bilo tuče, maltretiranja, pjevanja ustaških pjesama“, svjedočio je pred Sudom BiH, tokom suđenja u predmetu „Zelenika i ostali“. „Tukli su nas stražari, vojnici, civili, ko god je stigao. Zlostavljan sam i seksualno. Zatvorenici su tjerani da se skinu i jedan drugog oralno zadovoljavaju. Tjerali su nas i da se ljubimo”.

Tokom 1992. godine u logoru je ubijeno ili je umrlo od posljedica premlaćivanja najmanje pet logoraša srpske nacionalnosti. Jedan od njih bio je i Božo Balaban. Njegova supruga, koja je zatočena zajedno s njim, gledala je kako ga muče.

„Gledala sam svojim očima dok su moga muža ispred logora počeli da tuku. Bilo ih je više od 15. Proturali su mu glavu kroz uske metalne žice, koje su se nalazile na prozoru od hangara. Čula sam njegove jauke i kako govori: ’Ne mogu ovuda da prođem’, a oni su mu govorili: ‘Možeš majku ti jebem, pilote’.“[17] O ubistvu Bože Balabana, svjedok M. G. je izjavio: „Navečer su ga zvali da dođe do prozora, otišao je i primio udarac. Onda su ga izveli vani i tukli. Tukli su ga čim su stigli, palicama, lopatom, nogama… Onda su ga vezali lisicama za rešetke i do ujutru je umro.“[18]

U aprilu 2015. godine, Sud BiH osudio je Ivana Zeleniku i Ediba Buljubašića na šest, Ivana Medića na sedam, a Marinu Grubišić-Fejzić na pet godina zatvora; oni su proglašeni krivima zbog učešća „u širokom sistematskom napadu na civile srpske nacionalnosti, koji su bili zatočeni u vojnoj ambulanti u Mostaru i Dretelju, gdje su premlaćivani, seksualno zlostavljani, mučeni i odvođeni na radove.“[19] Srećko Herceg oslobođen je odgovornosti da je kao zamjenik zapovjednika logora Dretelj učestvovao u ovom sistemu zlostavljanja. U aprilu 2011. godine Mirsad Repak je u Norveškoj za zločine nad Srbima u logoru Dretelj, osuđen na osam godina zatvora, dok je u isto vrijeme u Švedskoj, Ahmet Makitan osuđen na pet godina zatvora za mučenje dvadeset jednog srpskog zatočenika, u periodu između maja i avgusta 1992. Oba su bili pripadnici HOS-a.

Odgovornost. Logor u Dretelju se, tokom 1993. godine, nalazio u zoni odgovornosti 1. brigade „Knez Domagoj“ HVO-a, kojom je komandovao pukovnik Nedjeljko Obradović. U predmetu „Prlić i ostali“, Međunarodni tribunal u Den Haagu utvrdio je da je jedinicama koje su bile u sastavu njegove brigade, zatim SIS-u, domobranima, ali i zapovjedniku zatvora u Dretelju, Obradović uputio brojne zapovijedi koje su se odnosile na sigurnost, zdravstveno zbrinjavanje i puštanje zatvorenika na slobodu. Tokom suđenja, odbrana optuženog Brune Stojića tvrdila je da je Obradović „imao apsolutna ovlaštenja nad svim aspektima zatočenja u centrima koji su se nalazili u OZ Jugoistočna Hercegovina“^[20]. Što se tiče Petkovićeve odbrane, i ona je „prihvatila činjenicu“ da je zapovjednik 1. brigade HVO-a – Nedjeljko Obradović – „zaista imao ulogu u rukovođenju zatočeničkim centrima u Dretelju i Gabeli,“ ali je tvrdila „da Glavnom stožeru HVO-a“, kojim je Petković komandovao, a kasnije bio i načelnik štaba, „nije podnesen nijedan izvještaj o uslovima zatočenja u tim zatvorima.“^[21] Sličan stav zastupala je i Ćorićeva odbrana, naglašavajući da je „on (Obradović, op. E. N.) bio nadređen ravnatelju Zatvora, te da je bio zadužen za bezbjednost, ali i za rukovođenje uopšte, odnosno za snabdijevanje hranom i vodom, kao i za medicinsku njegu.“^[22]

Sa skoro dvadeset godina zakašnjenja (2021.), županijsko odvjetništvo u Splitu je, na temelju dostavljene dokumentacije Tužilaštva BiH, pokrenulo istragu protiv Obradovića, pod sumnjom da je tokom 1993. i 1994. godine, kao zapovjednik 1. brigade HVO-a „Knez Domagoj’, u opštinama Stolac i Čapljina postupao protivno odredbama Ženevske konvencije. Postupak do danas nije okončan.

Presude i optužnice. Iako se u Presudi u slučaju „Prlić i ostali“ navodi da su u Dretelju tokom 1993. smrtno stradala šestorica logoraša, Muslimana, kasnije je utvrđeno da se ipak radilo o osmorici. To su: Emir Repak, Omer Kohnić, Hasan Duvnjak, Omer Duvnjak, Izet Duvnjak, Kasim Kahrimanović, Muharem Plavuškić i Salko Kaplan (preminuo u Dretelju od posljedica premlaćivanja u koštanoj bolnici u Stocu). Za ubistva Omera, Izeta i Hasana Duvnjaka, Kantonalni sud u Mostaru je 13. novembra 2013. godine osudio Frana Vulića, pripadnika Vojne policije HVO-a na deset godina zatvora.

Dražen Mikulić je u drugostepenoj presudi Vijeća Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine 10. aprila 2014. godine proglašen krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva (saizvršilaštvo), te je s tim u vezi osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Mijo Banović i Gojko Granić su pred Sudom HNK osuđeni na kaznu zatvora od jedne godine i deset mjeseci, odnosno jedne godine i šest mjeseci (Gojko Granić).

Presudom Suda BiH Veselko Raguž i Ivo Raguž osuđeni su na po tri i po godine zatvora zbog zločina počinjenih u Dretelju 1993. godine. Međutim, Apelaciono vijeće je 2017. godine oslobodilo Veselka Raguža, dok je Ivi Ragužu kazna smanjena na tri godine. Također, Danski sud osudio je Refika Šarića na 8 godina zatvora, a za zločine u Dretelju, optuženi su još Ivan Aničić, Željko Rodin i Vide Palameta, ali oni se smatraju nedostupnima pravosudnim organima BiH.

3.

Sloboda. Logor Dretelj zvanično je raspušten 28. septembra 1993. godine, iako su ga posljednji logoraši napustili desetak dana kasnije. Najveći dio njih, među kojima je bio i moj daidža Esad, prebačen je u logor Gabela, koji je danas, zapravo, vojni objekt, odnosno kasarna vojske FBiH; drugi dio transportovan je u logor Heliodrom, u blizini Mostara. Hamo, moj i rođak mog daidže, završio je u Hrvatskoj: njega i 526 preostalih logoraša, koji su pristali na odlazak u treće zemlje, u Sportsko-rekreacionom centru na Badiji i u hotelu „Alfir“ na Korčuli, krajem septembra 1993., posjetila je ekipa Reutersa, a slike njihovih mršavih, ispijenih lica ubrzo su obišle svijet.

Ali tu priči o Dretelju nije kraj. Ibro mi priča kako su svi pokušaji da se ovdje postavi spomen ploča žrtvama herceg-bosanskog terora propali usljed nastojanja čapljinskih vlasti (HDZ) da se taj dio prošlosti potpuno izbriše, odnosno da se ratna historija ovoga i sličnih mjesta u okolici pretvori u neku vrstu apstrakcije. U degradaciji žrtava i potiranju njihovog bola čak se ide toliko daleko da se u turističkom serijalu „Čapljina iz zraka“ Dretelj predstavlja kao – „mali Pariz“^[23]. Gledam u njega, zgranut. On se ironično smije, kao da se čudi mojoj naivnosti. „Sve je to dobro“, kaže mi. „Šta bi da je ovdje muzej HVO-u, kao na Heliodromu?!“

4.

Mezar. Dva dana poslije, na povratku iz Sarajeva, gdje sam boravio po nekom privatnom poslu, zaustavio sam se na uskom proširenju u blizini Jablanice i, nakon kraćeg razmišljanja, Ibri otipkao poruku; pitao sam ga gdje mu je sahranjen otac. „Harem Jasen“, odgovorio mi je brzo. „Na Koloniji.“ Ne otkrivajući mu šta mi se vrzma po glavi, dvadesetak minuta poslije pronašao sam groblje. Na stazi koja je vodila između redova nišana, mimoišao sam se s dvojicom sredovječnih muškaraca, od kojih mi je niži, zapravo jedan vrlo sićušan čovjek mrke puti, uputio pogled kroz bifokalna stakla svojih naočara; izuzev nas, nije bilo drugih posjetitelja. Nisam dugo tražio Mehin mezar. Stojeći pored, prizivao sam u sjećanje Mehin davno zaboravljeni lik, ali sve što sam uspio jeste sjetiti se fotografije u jablaničkoj bolnici. Jedan prerano okončan život – život nekadašnjeg radnika u vinogradima Vinarije Stolac na Dubravskoj visoravni, život muža i oca četvero djece, te najviše, život na smrt oboljelog logoraša – obraćao mi se s te slike, koja će ostati trajno sjećanje na njegove posljednje dane. Vjetar je puhao u krošnju obližnjeg jasena, ali se nekim čudom taj zvuk tako nježno izvijao iznad grobova da je do mene dopirao kao blag, sasvim ugodan šapat. Okrenuo sam dlanove k nebu i tiho, sasvim tiho, da ne poremetim vjetar, izgovorio: „El fatiha“.

[1] „Istina o Dretelju“, Udruženje logoraša Stolac, priređivač: Edim Šator, Mostar, 2023.

[2] Isto.

[3] Isto.

[4] Isto.

[5] Oslobođenje, 23. 1. 1999., strana 5

[6] „Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje“, izjava A. M.

[7] „S onu stranu krivnje i zadovoljštine“, Jean Amery, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009. Prevod s njemačkog: Helen Sinković.

[8]MEDIN KAPLAN O ZLOCINIMA U “DRETELJU”: RAGUZ MI JE REKAO “NISAM JA ZA TEBE KOMSIJA, VEC USTASA” – Jedinstvena Bosna i Hercegovina (blogger.ba)

[9] „Istina o Dretelju“, Udruženje logoraša Stolac, priređivač: Edim Šator, Mostar, 2023.

[10] Isto

[11] Okružni sud u Stockholmu proglasio je Jackiea Arklöva krivim za ratne zločine u logoru Gabela, tačnije za mučenje i ubistvo najmanje jedanaest ratnih zarobljenika. Arklöv se prije suđenja izjasnio krivim za šest tačaka optužnice, a tokom suđenja djelimično je priznao krivnju za još dvije. U Švedskoj trenutno izdržava kaznu doživotne robije za ubistvo dvojice švedskih policajaca, Olova Boréna i Roberta Karlströma.

[12] MKSJ, Predmet Prlić i ostali (IT-04-74-T), Presuda, tom III, sveukupni dokazi, pasus 18, str. 5.

[13] MKSJ, Predmet Prlić i ostali (IT-04-74-T), Presuda, tom III, sveukupni dokazi, pasus 20, str. 5.

[14]Ratni zločini u logoru Dretelj (slobodnaevropa.org)

[15] „Stradanja Srba u logoru Dretelj 1992. godine“, Beograd, decembar 1998.

[16]“Svakondnevno zlostavljanje i silovanje” u Dretelju | Balkan Insight

[17] Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Stradanja Srba u logoru Dretelj 1992. godine, Beograd, decembar 1998.

[18] BIRN BiH, Justice Report, Zelenika i ostali: Inicijator maltretiranja, 5. 12. 2012, http://www.justicereport.com/en/articles/zelenika-i-ostali-inicijator-maltretiranja

[19]Bivši Hosovci osuđeni na 24 godine zatvora za zločine u logoru Dretelj i Mostaru (klix.ba)

[20] MKSJ, Predmet Prlić i ostali (IT-04-74-T), Presuda, tom III, sveukupni dokazi, pasus 23, str. 6.

[21] Isto.

[22] Isto.

[23]Bing video zapisi