Balkanski hladni slučajevi #1: Hrvatski časnik ubijen zbog razotkrivanja ratnih zločina

„Doslovno mu je naređeno da izvodi ljude iz skloništa na ubijanje. Kada je odbio, to je bila točka s koje nema povratka”, kaže za BIRN njegova udovica Vesna Levar.

Vesna (57) danas radi u Državnom hidrometeorološkom zavodu u Gospiću. Jedna je od rijetkih koja je spremna govoriti o ubojstvu njezina supruga.

„Rekao je da nema šanse da će izvući čovjeka iz skloništa i ubiti ga samo zato što je Srbin”, prisjeća se ona.

Odlučan govoriti istinu

Milan Levar bio je zapovjednik izvidničkog voda Hrvatske vojske. Prema riječima njegove supruge, njegovi odnosi sa suborcima su se pogoršali kada je odlučio reći istinu. Većina mu je okrenula leđa „jer su, na ovaj ili onaj način, bili upleteni u nešto što je bilo sumnjivo”, ističe ona.

„Čisto sumnjam da bi čak i danas netko stao na njegovu stranu. Bilo je ljudi koji su mi prilazili da mi pruže podršku, ali su me svi molili da ih ne spominjem drugima”, dodaje Vesna.

U to vrijeme gospodar života i smrti u Gospiću bio je general Mirko Norac. Norca je 2003. godine Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudio na 12 godina zatvora zbog ubojstava civila – zločin o kojem je Levar ispričao istražiteljima Haškog tribunala. Zbog ratnih zločina nad srpskim i hrvatskim civilima u Gospiću 1991. godine ICTY je na kazne zatvora osudio i Norčeve suborce i časnike Tihomira Oreškovića i Stjepana Grandića.

Sutkinja Ika Šarić, koja je predsjedala Sudskim vijećem Županijskog suda u Rijeci, kazala je da dokazi potvrđuju da je najmanje 50 civila ubijeno „bez povoda i razloga” te da su pripadnici vojske i policije kojima su u Gospiću zapovijedali Orešković i Norac sudjelovala u njihovoj likvidaciji.

ICTY osudio je Grandića na deset godina zatvora jer je organizirao odvođenje civila u vojarnu u Perušici, gdje su ubijeni, te sudjelovao u ubojstvima.

Haški optuženik Ivica Rožić oslobođen je optužbi za ubojstvo troje civila s područja općine Karlobag, iako su na suđenju izneseni dokazi da je sudjelovao u njihovoj otmici.

Haško tužiteljstvo nije dokazalo da je Rozić ubio civile čija su tijela pronađena. Protiv petoosumnjičenog Milana Čanića postupak je obustavljen zbog nedostatka dokaza.

Presuda je izrečena u proljeće 2003. Da je hrvatsko pravosuđe bilo brže i ranije procesuiralo te zločine, Milan Levar bi možda danas još bio živ.

‘Ako odem u zatvor, netko će umrijeti’

Vesna Levar ne zna puno o tome što se tijekom rata događalo njezinom suprugu, jer on s njom nije želio dijeliti detalje smatrajući da tako štiti svoju obitelj. „’Što manje znaš, to bolje za tebe’, uvijek mi je govorio“, priča ona.

Ono što se zna jest da je Levar bio časnik HV-a koji je služio u Gospiću, da je tijekom Domovinskog rata  sudjelovao u teškim borbama protiv snaga pobunjenih Srba i Jugoslavenske narodne armije (JNA).

U lipnju 1992. godine, ubrzo nakon završetka izravnih borbenih djelovanja, Levar je demobiliziran. Tada su počele njegove nevolje.

Razgovarao je s istražiteljima ICTY-a, posjetio Haag i izrazio spremnost svjedočiti na sudu. Tada su počele stizati prijetnje.

Ivica Rožić, koji je pred Haškom sudom oslobođen krivnje, navodno je upozorio Levara kome je neposredno prije ubojstva prišao i rekao mu: „Ako odem u zatvor, netko će drugi umrijeti”, kaže Vesna, citirajući riječi koje joj je rekao njen suprug.

Ali počinitelji ratnih zločina u Gospiću počeli su se bojati za svoju slobodu i Milan Levar je 28. kolovoza 2000. godine ubijen.

Ubijen pred sinom

Vesna priča da su dan prije ubojstva njenog supruga, njih dvoje pretraživali kuću, uključujući i radionicu, tražeći ključ od motorčića njihovog sina Leona. Nigdje nisu primjetili „ništa sumnjivo“.

„Ali sljedeće noći bila je velika oluja i svatko ko je htio mogao je ući nezapaženo”, navodi ona. „Imali smo i psa, ali bio je vezan. Svekrva mi je kasnije rekla da je pas te noći lajao”.

Sutradan je, dodaje Vesna, suprug vario nekakav lim u radionici. „Oko tri sata nazvao me Leon i počeo vrištati”, prisjeća se ona. „Odmah sam sjela u auto i došla – bili su možda kilometar udaljeni od mog radnog mjesta”.

Prva pomisao koja joj je prošla kroz glavu bila je da se u radionici dogodila nesreća ili da je auto pao na njenog supruga. Kad je stigla, policija je već bila trakom zagradila mjesto zločina.

„To mi nikad neće biti jasno: dok sam stigla, prošlo je najviše desetak minuta. Kako to da su došli tako brzo? Nikad nisam saznala tko je obavijestio policiju”, kaže Vesna.

Liječnik joj je rekao da je smrt nastupila trenutno. Dali su joj injekciju za smirenje. Policija je do kasnih večernjih sati vršila očevid na mjestu eksplozije. Prvo su tvrdili da je riječ o eksploziji plina. Tek nakon nekog vremena otkriveno je da je riječ o ručnoj bombi.

Mladi Leon, koji je svjedočio ubistvu oca, bio je u šoku. „Sekundu prije eksplozije (Milan) je rekao Leonu da ode do auta i uzme kliješta. I to je spasilo našeg sina”, naglašava Vesna.

Kad je došlo do eksplozije, Leon je bio u autu kojem je hauba bila podignuta, što ga je spasilo. Pokušao je preokrenuti Milana, ali nije uspio, objašnjava ona i dodaje: „Tada me nazvao”.

Atmosfera straha

Vesna je, poslije ubojstva Milana, godinu dana bila pod policijskom zaštitom nakon niza prijetnji koje su joj bile upućene telefonom i pisanim putem. Ona je u narednim godinama upoznala dva predsjednika, Stjepana Mesića i Ivu Josipovića, te ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića i glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića. Međutim, ništa od toga nije pomaknulo istragu s mrtve točke.

„Bajić mi je otvoreno rekao: znamo tko je ubojica, ali nemamo dokaza”, kaže ona. Ostojić je ponudio nagradu za informacije o ubojstvu. „Rekao mi je da imaju neke dokaze, ali su propali jer nisu pronašli ključni dio. Ne znam kakva vrsta dokaza je to“, navodi ona.

Ico Mikuličić, umirovljeni novinar koji je radio u riječkom Novom listu, dobro se sjeća slučaja.

„Pogotovo se sjećam sprovoda. Na taj sprovod nije došao gotovo nitko iz Gospića, samo novinari. Sjećam se da se ni tadašnji dopisnik Novog lista iz Gospića nije usudio ući na groblje. Stajao je uz ogradu”, priča  Mikuličić.

Iz Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu za BIRN su kazali da teško ubojstvo prema zakonu ne zastarijeva. U suradnji s policijom, Županijsko državno odvjetništvo „nastavlja s poduzimanjem istražnih i dokaznih radnji u cilju otkrivanja počinitelja“.

Također su naveli da Haški tribunal nikada nije tražio nikakve informacije o ubojstvu.

Nakon ubojstva, ICTY je izdao priopćenje: „Osoblje Tužiteljstva razgovaralo je s g. Levarom 1997. i 1998. u vezi s istragama Suda. Nakon ovih razgovora, g. Levaru su ponuđene mjere zaštite. Međutim, on je umjesto toga odlučio razgovarati s medijima i davati detalje o svojoj suradnji i razgovorima sa Sudom”.

Iz Tribunala su dodali da je Levar naveo da želi ostati u Hrvatskoj i zatražio od Tužiteljice da se obrati hrvatskoj vladi sa zahtjevom da ona organizira zaštitu za njega, njegovu obitelj i imovinu.

„Udovoljavajući tom zahtjevu, Tužiteljica se 1. travnja 1998. obratila vladi Hrvatske i od nje zatražila da obezbijedi zaštitu g. Levaru, potencijalnom svjedoku Međunarodnog suda”, priopćio je ICTY.

Dodao je da je „Hrvatska vlada 15. travnja (1998.) potvrdila da će prihvatiti tu odgovornost. Od tada nije bilo kontakata između g. Levara i osoblja Tužiteljstva”.

Nešto više od dvije godine nakon što je ICTY dobio obećanje da će Levar dobiti zaštitu, on je ubijen.

Hrvatska ga nije uspjela zaštititi. To je zapravo država priznala kada je njegovoj supruzi isplatila odštetu od 440.000 kuna (oko 58.000 eura) zbog toga što mu nije zaštitila život.

Kada se susrela s predsjednikom Stjepanom Mesićem, on joj je također ponudio da odseli iz Gospića, rekavši da će joj nadležni pronaći drugi posao i novi smještaj, ali je ona to odbila.

„Nemam se čega bojati i sramiti, ne idem iz Gospića”, rekla je ona.

Ipak, vjeruje da će ubojstvo njezina supruga, čovjeka koji je ubijen jer je govorio istinu o ratnim zločinima, vjerojatno ostati hladan slučaj, koji u narednim godinama, a možda i zauvijek, neće biti riješen.

„Probala sam sve, nema se što više probati”, kaže Vesna, zaključujući: „Bojim se da to nitko nikada neće riješiti. Znam da se, dok sam živa, to neće dogoditi”.

Izvor: balkaninsight.com