Čovjek kojeg su morali kazniti

Posljednjeg zapovjednika Varaždinskog korpusa nekadašnje Jugoslavenske narodne armije, generala Vladu Trifunovića, više od sedam godina nakon njegove smrti, Republika Hrvatska napokon je oslobodila krivnje za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Pravomoćnom presudom Okružnog suda u Varaždinu iz 1993. Trifunović je u odsustvu bio osuđen na 15 godina zatvora, što je godinu dana kasnije potvrdio i Vrhovni sud RH. U avgustu ove godine, na Županijskom sudu u Zagrebu, te su presude stavljene izvan snage i general JNA je sudski rehabilitiran. Pravi sudski postupak, na kojem bi prikazao spremne dokaze o svojoj nevinosti, Trifunović nije dočekao. Zbog inertnosti pravosudnog sustava, obnovljeni kazneni postupak iz 2013. nikad nije valjano ni započet. Umro je u Beogradu u januaru 2017., s neostvarenom željom da se obrani i postane slobodan građanin.

General Trifunović je, zajedno sa svojom porodicom, kažnjen zbog jedine razumne odluke koju je mogao donijeti tog septembra 1991., kada je Hrvatskoj vojsci predao kasarnu u Varaždinu. Na taj način je spasio oko 280 neobučenih, mladih vojnika i časnika. Sve ih je vratio kućama žive. I dok mu je Hrvatska kalemila na leđa grozomorne zločine, u Srbiji je paralelno bio optužen za izdaju, baš zato što nije ušao u bezglavu borbu. Da sve bude još apsurdnije, u kaznenom progonu generala pridružila se i Slovenija, koja ga je također teretila za ratni zločin tokom kratkotrajnog junskog rata 1991. No u ovoj državi bio je oslobođen, dok mu je u Srbiji suđeno čak pet puta. U povijesti pravosudne torture ostat će zabilježeno da je Trifunović pred srpskim sudovima prvo dva puta oslobođen, pa jedanput osuđen na kaznu zatvora od 11 godina, da bi drugostupanjski sud tu kaznu smanjio na sedam godina. Pomilovan je 1997., ali pošto nije želio milost, kako je jednom izjavio, u obnovljenom postupku je naposljetku ipak proglašen nedužnim.

Minimum pravde za pokojnog Trifunovića pred zagrebačkim Županijskim sudom ostvaren je na inicijativu njegove kćeri, a ne po sili zakona. Ona je početkom 2024. pokrenula obnovu kaznenog postupka, kako bi javnosti, između ostalog, predočila dokaze koje njen otac nije stigao predočiti. Time je ispravljena još jedna nezanemariva greška. Trifunoviću je, naime, uslijed smrti morala biti ukinuta presuda iz 1990-ih, no to do ove godine nije učinjeno.

Sve što je navedeno u zahtjevu porodice Trifunović za obnovu kaznenog postupka, sve činjenice, Hrvatskoj su poznate odavno, pogotovo od 2021., kada je bivši potpukovnik Vladimir Davidović oslobođen optužbi. U toj presudi Županijskog suda u Zagrebu je navedeno da se “niti iz jednog izvedenog dokaza s potpunom izvjesnošću nije moglo utvrditi da je Vlado Trifunović, kao zapovjedno nadređeni okrivljenom Davidoviću, njemu zapovjedio borbeno djelovanje, a da je Davidović izdao zapovjedi temeljem kojih su pripadnici neprijateljske vojske iz te vojarne ispaljivali granate iz minobacača i borbenih oklopnih vozila te da je upravo od tih projektila nastala šteta na civilnim, poslovnim i gospodarskim objektima u Varaždinu”.

Osim toga, predočeni su i detalji iz kaznenog postupka protiv Trifunovića i Popova pred Vojnim sudom u Beogradu, na kojem su pravomoćno proglašeni krivim za krivično djelo podrivanja vojne i obrambene moći iz čl. 121. st. 1. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije.

“Prema predmetnoj pravomoćnoj presudi Vlado Trifunović proglašen je krivim zbog toga što nije koristio vatrenu nadmoćnost i djelovao po Varaždinu kada iz njega nisu napadani, što tijekom srpnja nije zaposjeo dijelove grad sa prigradskim naseljima da bi s tih pozicija efikasnije koristio vatrenu nadmoćnost vojnih jedinica. Berislav Popov proglašen je krivim zbog toga što se nije suprotstavio Vladi Trifunoviću za mirno razrješenje sukoba i što nije nastavio s borbenim djelovanjem i za vrijeme zatišja i primirja do kojih je dolazilo u tijeku oružanih sukoba. Iz svega navedenog proizlazi kako su Vlado Trifunović i Berislav Popov osuđeni zbog toga što nisu htjeli činiti ratni zločin i druga teška kaznena djela”, opisano je u zahtjevu.

Dostavljeni su i iskazi potpukovnika Davida Vujina i generala Živote Avramovića, koje su dali u svojstvu svjedoka u istom kaznenom postupku. Naime, iz zapisnika o ispitivanju Avramovića pred Vojnim sudom u Beogradu proizlazi da je po njegovom zahtjevu na Varaždin bila upućena avijacija koja je borbeno djelovala. Priloženi su i navodi iz knjige “Kako smo srušili Jugoslaviju” autora Stjepana Mesića, bivšeg hrvatskog predsjednika, kao i navodi Radimira Čačića, člana kriznog štaba Varaždin u vrijeme oružanih sukoba, koji su objavljeni u Jutarnjem listu od 11. jula 1999. Iz navedenog je bilo jasno da osuđeni nisu počinili radnje za koje su proglašeni krivim.

Uz zahtjev je također dostavljeno rješenje varaždinskog Županijskog suda iz 2013. u kojem stoji da je Čačić, kao svjedok, tvrdio da borbeno djelovanje aviona nije zatražio Vlado Trifunović. Svoj iskaz Čačić je temeljio na sadržaju razgovora s generalom. Trifunović je Čačiću kazao da je “borbeno djelovanje bilo štetno i protivno bilo čijem interesu te da o tome ni na koji način nije bio obaviješten ni konzultiran”. Istaknuto je da Trifunović nije ni imao mogućnost komunikacije sa svojim nadređenima nakon blokade vojarni, osim putem radio stanica koje su prisluškivane.

Iz svjedočenja Stjepana Mesića jednako tako proizlazi da Trifunović nije naredio uništavanje grada i gađanje civilnih objekata. Prema saznanjima Mesićevog nekadašnjeg savjetnika Jove Popovića, generalštab JNA na sastancima je kritizirao Trifunovićevo ponašanje jer je odbio naređenje pretpostavljenog Živote Avramovića za granatiranje grada.

“Verujem da ću ipak doživeti da u obnovljenom sudskom postupku dokažem da sam kao komandant Varaždinskog korpusa ispravno postupio odbijajući da uludo žrtvujem svoje vojnike. Ponekad mi se samo čini kao da isti oni koji su onda priželjkivali našu smrt iz svojih politikantskih ciljeva, sada iščekuju da nestanem kako pitanje moje rehabilitacije nikada ne bi došlo na red”, izjavio je svojevremeno general Vlado Trifunović.

Izvor: portalnovosti.com