Bilo je tu neke radosti, uz izvjesnu spoznaju da se stvari mogu promijeniti preko noći i da se vrlo brzo mogu ponovo vratiti u potpunu opsadu, objašnjava.
“Ja sam mogao otići i doći. Mirovne snage UN-a su mogle ići i doći preko ‘plavog puta’, ali tamo je bilo sasvim drugačije“, rekao je Sacco koji tad sklapa prava prijateljstva u gradu na Drini i odlučuje se ispričati svijetu njihovu priču.
Dok je radio u Goraždu, mještanima predstavlja i vezu s vanjskim svijetom. Bio je poštar, kurir i dostavljač. Kako su porodice i prijatelji bili razdvojeni, on je često dobijao molbe da ide u Sarajevo iz Goražda, i obrnuto, te odnese i prenese poruke, pisma i pošiljke, pa čak i da kupuje stvari.
O tome je crtao i pisao u svojoj grafičkoj noveli “Zaštićena zona Goražde – rat u Istočnoj Bosni 1992-95.“
“Mislim da je to u knjizi, neko mi je dao poruku da mu nađem ženu u Sarajevu i rekao mi je: ‘Reci joj da još uvijek dobro izgledam’. Bilo je ovih vrlo dirljivih stvari“, kaže za Detektor i navodi da je postojalo Goražde kao grad gdje su ljudi žrtve, ali i ono u kojem pokazuju otpornost ratu i opsadi – obje priče morale su biti ispričane.
Ponekad su mlađe žene htjele da im u Sarajevu nađe farmerke, vrlo specifične marke.
“Htjeli su biti dio mode. Željeli su da se ponovo vrate u svijet. I nekako sam mogao olakšati tako što sam im kupio traperice koje su bile popularne“, priča.
“Često sam prenosio pakete od ljudi do ljudi. Porodice su bile razdvojene. Ljubavne veze su bile razdvojene. Djeca su odvojena od roditelja. Tako da je meni bilo drago da vratim nešto narodu, učinivši neku uslugu“, opisuje.