Bez istine i suočavanja sa prošlošću nema budućnosti

Iz Prištine su poslane snažne poruke o važnosti očuvanja sjećanja o nestalima i ubijenima tokom ratova jer iza brojeva i statistike su životi, želje, nade, snovi.

Sudbina Kosova slična je onoj bosanskohercegovačkoj. Rat, bolna sjećanja, tuga, strah, obilježili su prošlost, a, čini se, i budućnost. Majke, očevi, sestre, braća, sinovi, kćeri, supruge, partneri… i dalje tragaju za tijelima svojih najmilijih. Suza jedne majke sa Kosova koja traži kosti svoje djece podjednako boli kao i suza druge majke koja traga za djetetom, ma gdje ona bila i kako se zvala. I Kosovo nam je možda i bliže nego smo i svjesni…

Sjećanja na voljene

Prema podacima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, na Kosovu se i dalje traga za 1.613 nestalih. Prema evidenciji Fonda za humanitarno pravo i Fonda za humanitarno pravo Kosovo, još nije pronađeno 1.636 osoba.

I svako od njih je imalo ime i prezime, svoj karakter, želje, snove, porodicu, prijatelje/ice… Njihov život prekinut je, nepravedno oduzet, u sekundi. Otrgnuti su iz zagrljaja svojih najmilijih koji danas nemaju grob/mezar, mjesto gdje im mogu ostaviti cvijeće, svijeće, pomoliti se i znati da su njihovi najmiliji pronašli konačni smiraj. Jer, njihovih tijela nema. Oni koji znaju gdje su, šute više od dvije decenije. A nekada je šutnja gora od bilo kakvog djela.

U Prištini je 27. i 28. jula održan XVI forum za tranzicionu pravdu u postjugoslovenskim zemljama simboličnog naziva “Dostojanstvo za nestale”. Forum su u ime REKOM mreže pomirenja organizovali FHP i FHP Kosovo.
Sva pažnja bila je posvećena žrtvama i porodicama žrtava, porodicama onih koji i danas tragaju za svojim najmilijim. A tako bi i trebalo, jer politikama, čini mi se, posvećujemo i previše pažnje, dok porodice ubijenih i nestalih pate same, u tišini, u svom bolu.

Forum je bio prilika da se porodicama nestalih uruči knjiga “Kosovska knjiga pamćenja”. Višegodišnji i mukotrpni rad FHP-a i FHP-a Kosovo iznjedrio je pouzdane izvore o Kosovu, sukobima u periodu 1998 – 2000. i svim onima za kojima se i dalje traga.

Koordinatorica REKOM mreže pomirenja i osnivačica Fonda za humanitarno pravo, dugogodišnji borac za ljudska prava Nataša Kandić na otvorenju Foruma govorila je upravo o nestalima, njihovim porodicama i knjizi nastaloj na osnovu istraživanja i temeljnog prikupljanja podataka.
– Porodice nestalih, zapravo, oni koji su i dalje nestali, još nemaju jednako pravo kao što imaju druge žrtve. Njihove porodice nemaju grob, nemaju mesto, da žale, da postave cveće, nemaju dokaza da su oni koji su i dalje nestali, postojali. I to je jedna bol koja teško prolazi. Kada porodice sahrane svoje, ipak nađu neki smiraj, mogu da odu na grob, a porodice nestalih lutaju i sećanje na njihove članove živi samo u okviru porodica. Ova naša knjiga je pokušaj da to sećanje iz kruga porodica prenesemo na društveni nivo, istakla je Kandićeva.

Kao nestali i dalje se vodi više desetina osoba sa invaliditetom, preko 200 starih lica, više od 100 djece… Krvni uzorci za identifikaciju DNK analizom još nisu utvrđeni za više od 150 nestalih, a za više od 50 nema dovoljno krvnih uzoraka…

Kandićeva je objasnila da je među više od 1.600 nestalih preko 1.400 civila koji nisu učestvovali u ratu. Naglasila je da je knjiga pisana na osnovu više od 2.000 izjava porodica žrtava koje su dale saglasnost za korištenje podataka i objavljivanje više od 1.500 dodatnih informacija. Izvršen je i veliki broj provjera. Korištena su i sudska dokumenta kojih je vrlo malo kada je riječ o nestalima. Korišteni su i otvoreni izvori, izvori dostupni svima, njih preko 1.600. Velika pomoć bila je i evidencija MKCK-a i baza Međunarodne komisije za nestala lica.
– Ta baza je veoma dragocena i naš utisak je da se ona veoma malo koristi. To smo zaključili komunicirajući sa porodicama. Ono što su nam ovo istraživanje i komunikacija sa porodicama pokazali, to je da treba svi više da ulažemo u očuvanje sećanja o nestalima. Ovo je važan korak naprijed, ali treba da nastavimo da se bavimo pitanjem kako sačuvati sećanje na nestale, naglasila je Kandićeva.

Nadam se da ćemo ovom knjigom utjecati na rješavanje pitanja nestalih, na ubrzanje ekshumacija, otkrivanje masovnih grobnica, intenziviranje identifikacija, istakla je Kandićeva
Pozvala je članove/ice porodica nestalih na Kosovu, ali i članove/ice porodica ubijenih u Bosni i Hercegovini, da ispričaju priče koje su njihove živote zauvijek promijenile. Oni/e su govorili/e o sjećaju na svoje voljene, o izgubljenoj nadi, nedostajanju.

Jer, to je dio života, svakodnevnica porodica ubijenih i nestalih. Izvan porodica, malo se govori i uvijek se pominju samo brojke. A mnogo je života stalo iza brojki.

Mržnja nije lijek

Kandićeva je naglasila da su na Forum, iz posebnog razloga, pozvali gošću i gosta iz Bosne i Hercegovine. Mejra Dautović, koju od milja zovu Majka Mejra, ostala je bez dvoje djece – kćerke Edne i sina Edvina. Godine 1992. djeca Mejre i njenog supruga Uzeira, odvedena su u zloglasni logor Omarska, u Prijedoru. Tamo su mučena. Edvin je ubijen u Bijeloj kući, a Edna je odvedena u nepoznatom pravcu.

Posmrtni ostaci Edne i Edvina pronađeni su 2000. Edvinovi u Kamičanima, a Ednini su ekshumirani iz masovne grobnice Lisac kod Malog Dubovika, općina Bosanska Krupa. Majka Mejra danas živi u Bihaću, gdje su ukopani i Edvin i Edna. Njen suprug umro je 2018. Pišući knjige, Majka Mejra želi svijetu prenijeti istinu o ubistvima svoje djece. Za opomenu i trajno sjećanje i nadu da se nikome i nikada neće ponoviti takva tuga i bol. Niti u jednom momentu nije željela osvetu, samo pravdu – onoliko koliko je to moguće – a protiv mržnje bori se svakodnevno. Dva puta je svjedočila u Haagu.

Zijo Ribić jedini je preživio stravični masakr nad Romima, Bošnjacima u Skočiću kod Zvornika. U pokolju koji su počinili Simini četnici ubijeno je Zijinih šest sestara: Zlatija, Ismeta, Zlata, Suvada, Zijada, Almasa. Ubijen je i njegov mlađi, dvogodišnji brat Sabrija. Ubijeni su i njegov otac Ismet i majka Ševka koja je u trenutku ubistva bila u devetom mjesecu trudnoće. Zijo je preživio. Kako, ne zna ni sam, jer je tada, 1992, imao nepunih 8 godina. Teško je ranjen. Uboden nožem u vrat. Iz jame je ispuzao i počeo hodati…

Tijela svojih ubijenih članova/ca porodice, njihove tabute, sam je spuštao u rake. Danas je sretno oženjen, živi u Tuzli i ima dvoje djece.

Elsana Nurković i njenih pet sestara i danas tragaju za tijelom oca Halita Nurkovića koji je 24. jula 1999, radeći kao taksista, odvezao posljednju mušteriju iz Rožaja na Kosovo, u selo Gornji Petrič u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Sestre Nurković dvije i po decenije ne odustaju od istine. Od 2009. organizuju Memorijal “Tragom nestalih – Sjećanje na Halita Nurkovića” koji okuplja učesnike/ce iz svih zemalja bivše Jugoslavije.

Petrit Hasanaj govorio je o bolnom gubitku porodice u masakru u Mejë, koji se dogodio u aprilu 1999. On je bio u Prištini, na školovanju. Zahvaljujući ocu koji mu nije dao da dođe kući, ostao je živ.

– Otac mi je rekao da ne dolazim u Mejë, da ostanem u glavnom gradu. Pitao sam se zašto ne želi da me vidi… Naredni put sam ga video u kovčegu. Danas sam ovdje zato što sam tada ostao u Prištini, istakao je Hasanaj.

Budimir Maslar iz sela Trebović, općina Peć, još traži sestru Nataliju Maslar. Na Kosovo se vratio kako bi pronašao njeno tijelo i konačno je ukopao. Natalija je odbila otići iz svoje kuće. A njihova kuća je spaljena 1999. Poznanici su mu nakon nekoliko godina ispričali da su svjedoci vidjeli da je njegova sestra silovana iza kuće, ubijena sa više hitaca i bačena iza štale. No, posmrtne ostatke Budimir nikada nije našao. I dalje traga.

O pitanjima nestalih iz ugla institucija, rezultatima programa, politika i strategija o tranzicionoj pravdi u kontekstu evropskih integracija, efektivnosti EU programa politika i strategija u praksi, kritičkom ispitivanju rezultata aktivnosti civilnog društva u polju tranzicione pravde i pomirenja, te stanju u Gazi i Ukrajini i primjenjivosti i ograničenju međunarodnog humanitarnog prava govorili su brojni gosti iz regiona i Evrope. Bivša predsjednica Kosova Atifete Jahjaga uputila je riječi podrške, a prisutnima se obratio i šef Kancelarije i specijalni predstavnik EU na Kosovu (u odlasku) Tomáš Szunyog. Govorio je i specijalni predstavnik Norveške za Zapadni Balkan, ambasador Haakon Blankenborg.

Učesnici/e Foruma imali su priliku obići Dokumentacioni centar FHP-a Kosovo. Na jednom od zidova ispisana su imena ubijene i nestale djece na Kosovu od 1998. do 2000. Imena 1.133 nevine djece…

Njihove fotografije nalaze se na zidu unutar prostorije u kojoj su izloženi njihovi predmeti, odjeća, igračke…. U Dokumentacionom centru postavljena je i izložba “Jedan dan” koja rekonstruiše jedan dan rata, drugi maj 1999, na Kosovu. Prolazeći kroz labirint napravljen od lima, pojavljuju se zapisi o 24 sata tuge, neizvjesnosti, straha, boli koju su doživjeli preživjeli pokolja u Studimlju. Tog drugog maja 1999. dokumentovana su i brojna druga ubistva, nestanci i mučenja širom Kosova.

Učesnici/e Foruma imali/e su priliku pogledati predstavu u režiji Kushtrima Koliqija, prema tekstu Jetona Neziraja “Otac i otac”. Predstavom je trebao biti otvoren festival “Mirdita, dobar dan” u Beogradu. MUP Srbije je događaj zabranio.

Tragovi zločina

Predstava savršeno oslikava svu tugu i bol jedne porodice nakon nestanka člana porodice. Pomiriti se sa gubitkom najveći je izazov za sve one koji nemaju mjesto ni grob svoga supruga, oca, sina, kćeri… Nastaviti život gotovo je nemoguće. Uz svakodnevnu borbu jedne žene za egzistenciju, za dijete, suočiti se sa činjenicom da je ostala sama, bez zaštite i podrške, čini se nemogućom misijom…

A nakon završnih riječi na XVI Forumu, učesnici/e iz svih zemalja bivše Jugoslavije posjetili su mjesta ubistava i grobove ubijenih kosovskih Albanaca/ki. U Podujevë su posjetili/e mjesto likvidacije i ukopa civila koje su 28. marta 1999. ubili pripadnici jedinice “Škorpioni”. Ubijeno je sedmero maloljetne djece, sedam žena… Petero djece je ranjeno. Preživjela su i bila prva djeca ikada koja su, zahvaljujući neumornom radu Kandićeve i FHP-a, svjedočila na suđenju za ratne zločine.

Ubijeni/e su članovi/ce porodica Bogujevci, Duriqi i Llugaliu. Nekoliko metara od mjesta pokolja, u lokalnom kafiću, strijeljani su Hamdi Duriqi i Selman Gashi, rođeni 1928. i 1931. godine.

Enver i Shemsi Duriqi, te Selatin Bogujevci i njegova kćerka Jehona podijelili su najstrašnije trenutke života. Na zidu, u dvorištu gdje je pokolj izvršen, i danas su vidljivi tragovi rupa nastalih od metaka. Jehona je teško ranjena, a gledala je ubistva svoje majke, sestre… O pokolju, nije mogla detaljno govoriti. Riječi stanu u grlu.

Pripadnici Škorpiona njenu porodicu su izveli iz kuće i natjerali ih da legnu na pod. Njenu majku su odveli u jednu sobu… Sa tog mjesta, odvedeni su ispred policijske stanice. Nisu znali šta se dešava. Kada su ih vratili, Jehonina majka je stajala u suzama i na srpskom jeziku molila krvnike da poštede djecu. Ispalili su hitac u nju. Isprepadana djeca počela su vrištati i plakati. Počeli su pucati na sve njih…

Nedaleko od mjesta pokolja, nalazi se Manchester Peace Park, nastao zahvaljujući humanitarnoj inicijativi kako bi se prevazišle posljedice sukoba i udruženju Manchester Aid to Kosovo. Preživjela djeca su željela park u kojem će se okupljati i družiti sva omladina, bez obzira na razlike. Prostrana šuma oaza je mira za sve one koji vole šetnju, druženja ili vježbe na otvorenom. Za sve one koji žele mir i žele se sjetiti one djeca koju su nepravedno ubijena, a čija djeca bi se danas igrala u nekom drugom parku…

Pripadnici Škorpiona u Podujevë ubili su sedmero djece: Noru, Shpenda, Shpëtima Bogujevci, te Dafinu, Arbëra, Mimozu i Albiona Duriqi
Enveru Duriqiju ubijeno je četvero djece, supruga, otac i majka. Ostali su mu samo klikeri sina Arbëra. Ponovo se oženio i djeci koju je dobio sa drugom suprugom dao je imena po ubijenoj djeci.

Pogled u budućnost

Na zajedničkim porodičnim grobnicama, učesnici/e Foruma položili su cvijeće i odali/e počast nevino ubijenima.

Za većinu, možda se te posjete čine kao mali korak, ali kako je poručila Kandićeva, REKOM je taj dan pomjerio granice i otvorio prostor za neku ljepšu i perspektivniju budućnost. Jer, po prvi put, ljudi sa Kosova, iz Srbije, BiH, Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije, zajedno su odali počast i poklonili se nevino ubijenim kosovskim Albancima/kama, civilima – djeci, ženama, starima. Za vječno sjećanje i trajnu opomenu. Ovaj dio Evrope natopljen je krvlju i krajnje je vrijeme da generacijama koje dolaze ostavimo amanet trajnog mira, poštovanja i zajedništva. Ratova nam je odavno i previše. A nikome dobro nisu donijeli.

Izvor: oslobodjenje.ba