Izveštaj sa debate: ReKonstrukcija odgovornosti – društveno pamćenje genocida

Izveštaj sa debate: ReKonstrukcija odgovornosti – društveno pamćenje genocida

Javna debata slika - 2Povodom 29. godišnjice genocida u Srebrenici, Fond za humanitarno pravo je 10. jula 2024. godine organizovao javnu debatu pod nazivom „ReKonstrukcija odgovornosti – društveno pamćenje genocida“. Cilj debate bio je kritička refleksija konstruisanog političkog diskursa o genocidu u kome nacija postaje odbrambeni mehanizam koji onemogućava razgovor o odgovornosti.

O tome kako danas govorimo o Srebrenici, o odnosu odgovornosti i krivice, i o ulozi nacije u zvaničnom narativu, na debati su govorili Marija Mandić, lingvistkinja i viša naučna saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, Milan St. Protić, istoričar i diplomata, i Srđan Milošević, pravnik i istoričar.

Jovana Kolarić, koordinatorka i istraživačica FHP, moderirala je debatu, i otvorila je predstavljajući sudski utvrđene činjenice o pravnoj kvalifikaciji genocida u Srebrenici kroz pravnosnažne presude međunarodnih sudova. Navela je da je Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije za 20 godina postojanja podiglo samo pet optužnica za zločine počinjene u julu 1995. godine u vezi sa Srebrenicom. Ni u jednoj od ovih optužnica se ne pominje genocid, dok se u čak tri ne pominje ni Srebrenica. Iako se o ovim činjenicama u Srbiji ne razgovara osim kada se one negiraju, o Srebrenici se ipak govori.

Na pitanje kako zapravo govorimo o Srebrenici, Marija Mandić je iznela tezu da umesto o činjenicama treba najpre govoriti o konstruisanim narativima u kojima se te činjenice interpretiraju, te da se narativi uvek razlikuju kada se o Srebrenici govori u Evropi, Srbiji ili Bosni i Hercegovini, kao i kada su individualni ili kolektivni. Korišćenje sintagme „genocidan narod“ tokom kampanje protiv donošenja rezolucije UN o Srebrenici bio je strateški perfidan potez vladajuće elite koji je odigrao predviđenu ulogu u onom delu populacije kojem je i namenjeno. Takva sintagma se, u stvari, nigde van Srbije ne koristi, već je upotrebljavaju samo predstavnici vlasti i njihovi podržavaoci u kontekstu negiranja genocida u Srebrenici, kao i u srpskoj istoriografiji, gde postoje primeri etiketiranja drugih naroda kao genocidnih. Iako je to efikasna strategija vlasti, ta sintagma je isključivo slogan kreiran da odvuče pažnju i skrivalica za ono što se zaista dešava. Mandić je posebno istakla da su na području bivše Jugoslavije prisutne jake kolektivne traume kojima se svakodnevno manipuliše, te da je neophodno da svaka trauma bude ispričana.

Govoreći o posledicama političke instrumentalizacije genocida u Srebrenici, Milan St. Protić je naglasio da u Srbiji postoji kontinuitet negiranja činjenica od 1995. godine do danas, te da je pozivanje na odgovornost čitavog naroda sistemski potez koji služi tome da se počinioci zločina opravdaju. On smatra da je nakon 5. oktobra trebalo osuditi zločin i raskrstiti sa politikom Slobodana Miloševića koja je i dovela do oružanih sukoba, međutim, to se nije dogodilo, što umnogome ukazuje na političku nezrelost političke elite i društva. Diskvalifikacija političkih protivnika na temu genocida u Srebrenici i predstavljanje Srbije na međunarodnom planu kao „večito nevoljene nacije“ imaju za cilj uspostavljanje i održavanje apsolutne vlasti. U tom procesu, narodu se nameće osećaj da su okruženi neprijateljima, izaziva se ksenofobija i antievropska histerija, konstruiše se kompleks inferiornosti i gubitništva.

Srđan Milošević je podsetio da je Srbija dužna da poštuje presude međunarodnih sudova, ali da je, nasuprot tome, u društvu stvoren mehanizam u kojem vlast, a posebno intelektualne elite, služe kao „servis poricanja“. Ulažu se napori u to da se porekne genocidni karakter događaja u Srebrenici, dok zvanično u institucijama, školama, ustanovama kulture ništa nije učinjeno da se, uslovno rečeno, skine ljaga naneta tim zločinom. O samom pojmu i definiciji genocida ne vode se kompetentne debate već se sve svodi na manipulaciju, pa se posledično javlja i poistovećivanje sa ratnim zločincima. Milošević smatra da su se i sporadični gestovi priznanja zločina i odavanja počasti žrtvama kojima smo svedočili prethodnih godina utopili u poricanje i omalovažavanje, te da danas nemaju nikakvu vrednost. U Srbiji je potreba za (samo)viktimizacijom poprimila gotovo patološke razmere, predstavljajući Srbe kao jedine i isključive žrtve.

Istoričarka Olga Manojlović-Pintar uključila se u debatu kako bi predstavila osnovne nalaze svog rada pod nazivom „Upotreba istorije, poricanje zločina i koncept nekažnjivosti u Republici Srpskoj (1992–2022)“.

Tokom diskusije je bilo reči i o upotrebi javnih resursa u negiranju genocida u Srebrenici i drugih zločina. Tako masovno korišćenje javnih resursa je moćno sredstvo manipulacije i kreiranja lažnih narativa koji, vešto iskonstruisani, mogu delovati i na dobronamerne ljude. Pitanjem odgovornosti se moraju baviti političke i društvene elite, ali zaključak je da je teško očekivati da se Srbija svojevoljno, bez određenog pritiska spolja ili iznutra, opredeli za suočavanje.


Javna debata: ReKonstrukcija odgovornosti – društveno pamćenje genocida

Share