Monstrumi i dalje nacionalni heroji

Uprkos brojnim svjedočenjima o stravičnim zločinima u ratovima na prostoru bivše SFRJ i presudama Haškog tribunala, ratni zločinci i danas se veličaju kao heroji, a njihova nedjela negiraju i doživljavaju kao patriotizam.

To, kako kažu stručnjaci, nimalo ne doprinosi procesu pomirenja i pravde, na šta se godinama upozorava u izvještajima o napretku, koje Savjetu bezbjednosti predstavlja glavni tužilac Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove UN u Hagu (MKSJ).

Veličanje lika, ali i djela

Upitan kako veličanje ratnih zločinaca utiče na proces pomirenja i pravde, stručnjak u oblasti krivičnog prava i tranzicijske pravde iz Bosne i Hercegovine Goran Šimić rekao je “Vijestima” da je to retoričko pitanje za ljude koji žive u ovom regionu, “jer mi vidimo kako utiče na pomirenje”.

On je ocijenio da je pravda, odnosno razlikovanje dobra i zla, središnje pitanje moralnog kompasa svakog čovjeka:

“Kad ljudi palikuće, ubice, silovatelji, monstrumi koji su ubijali djecu od dva dana i palili ih žive u kućama smatraju nekakvim herojima i patriotama koji su se borili za ispravnu stvar, onda je jasno da to nije veličanje samo njih i njihovog lika, nego veličanje njihovih djela. Onda kada se u društvenom kontekstu takva djela smatraju herojskim, a ne ona koja treba osuditi zauvijek i smatrati zločinima.”

To, kako je istakao, stvara sentiment u društvu koji negativno utiče na bilo kakav oblik suočavanja s prošlošću:

“To se na ovim prostorima ne odnosi samo na devedesete. Mi na ovim prostorima još nismo raskrstili ni ko su bili ustaše, ni ko su bili četnici, ni ko su bili partizani, ni ko je koga izdao na rijeci Marici, ni u Prvom svjetskom ratu… “

Šimić navodi da je jasno da veličanje takvih osoba, njihovih djela i politika čiji su bili reprezenti, negativno utiče na bilo kakav pokušaj prevladavanja događaja iz prošlosti i pomirenja u društvu.

Propaganda, promocija i novi rat

Direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc Prelević ocijenila je da je veličanje ratnih zločinaca i negiranje zločina lažiranje istorije koje može da djeluje samo destruktivno po opšti interes, kakav je prije svega mir, a onda i ekonomska i svaka druga saradnja.

“Pored toga što se negiraju zločini i vrijeđaju žrtve, negira se i vladavina prava, jer se relativizuju presude i međunarodnih i nacionalnih sudova kojima su utvrđeni ti zločini. Negiranje genocida u Srebrenici,kao ‘politički stav’, je negiranje sudski utvrđenih činjenica.”

Ona je istakla da to ne doprinosi normalnim, mirnodopskim odnosima u regionu, a neće doprinijeti ni približavanju EU.

“Najveći problem je što su građani još uvijek žrtve propagande političkih grupacija čija politika bi mogla da pokrene neki novi rat.”

Izvršni direktor Fonda za humanitarno pravo iz Srbije Nenad Golčevski ocijenio je da je veličanje ratnih zločinaca dio šire politike sjećanja u toj zemlji u vezi s ratovima devedesetih i zločinima počinjenim tokom tih sukoba:

“Ova politika sjećanja oblikovana je, između ostalog, kroz institucionalne odluke, medijske narative, obrazovne sadržaje i komemorativne prakse.”

Istakao je da je jedan od ključnih elemenata ove politike negiranje i relativizacija sudski utvrđenih činjenica o ratnim zločinima. To se, kako je kazao, onda ogleda i kroz glorifikaciju pojedinaca osuđenih za ratne zločine, kroz njihovu promociju u političkom, javnom i medijskom prostoru i diskursu.

“Zvanične institucije u Srbiji sistematski promovišu osuđene ratne zločince na javnim događajima i komemoracijama, čime se relativizuju počinjeni zločini i negiraju sudski utvrđene činjenice.”

Osim komemoracija, osuđeni ratni zločinci se, kaže, promovišu i kroz medije i druge javne načine.

“Osuđeni ratni zločinci često gostuju u medijima gdje negiraju zločine i relativizuju sudske presude. Njihove knjige se promovišu na Beogradskom sajmu knjiga, a dokumentarno-igrani filmovi koji glorifikuju ratne operacije i osuđene vojne zvaničnike emituju se na javnom servisu i drugim medijima, dostižući milione pregleda.”

Murali, slogani i podsticanje mržnje

On je kazao da je ovakva praksa podržana od državnih institucija koje ulažu značajne resurse u produkciju i promociju sadržaja koji reinterpretiraju i relativizuju ratne zločine iz devedesetih godina.

“Ovo nalazi svoj odraz i u promociji imena i simbola ratnih zločinaca u javnim prostorima. Na primjer, Ratko Mladić, osuđen za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine, slavi se kroz murale i grafite koji se nalaze na zidovima mnogih gradova u Srbiji. Ovakvi murali nisu samo simbolični gestovi, već predstavljaju otvorenu podršku zločinima za koje je on osuđen, te njihova zaštita od strane institucija šalje jasnu poruku da država podržava te zločine.”

Glorifikacija ratnih zločinaca, kaže, stvara i održava atmosferu etničke netrpeljivosti:

“Slogani poput ‘Nož, žica, Srebrenica’ postaju dio javnog diskursa, podstičući mržnju i nasilje protiv pripadnika drugih etničkih grupa. Ovakve prakse otežavaju proces pomirenja jer se njima negira i zločin i patnja žrtava, i tako dodatno otežava suočavanje s prošlošću.”

Istakao je da negiranje zločina i promocija počinilaca ima izrazito negativan uticaj na žrtve ratnih zločina i njihove porodice.

Pravnik i stručnjak za ljudska prava iz Srbije, Milan Antonijević ocijenio je da svako veličanje ratnih zločinaca udaljava cijeli region od saradnje i pomirenja.

“Nažalost, to vidimo u svim društvima. Vidi se i u Srbiji koja je možda najranije ušla u ovaj proces samih suđenja i nekih procesa protiv onih koji su bili odgovorni za ratne zločine. To je potom bilo vidljivo i u Hrvatskoj, BIH, a odnedavno i na Kosovu gdje se veoma teško i nerado govori o zločinima OVK, za šta se suđenja odvijaju u Hagu.”

On je kazao da će se nakon toga moći nekako napraviti atmosfera u kojoj je moguće i u Srbiji i drugim zemljama govoriti o odgovornosti, o pojedincima koji su oglašeni krivima za počinjene ratne zločine.

“I da ćemo konačno moći da izađemo iz tog narativa kolektivne krivice koja nas u svakom trenutku udaljava od suočavanja i odgovornosti. Nažalost, većina elita koja je 90-ih bila na vlasti, i te kako mnogo doprinosi tome da se govori o kolektivnoj krivici, da se ta krivica ne individualizuje, iako su presude i Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde potpuno jasne i govore o individualnoj krivici i ni na koji način ne impliciraju krivicu bilo kog naroda – ni srpskog, ni hrvatskog, ni bilo kog drugog.”

Socijalizacija i nacionalizacija zločina

Profesor u penziji Filozofskog fakulteta u Zagrebu i bivši predsjednik hrvatskog helsinškog komiteta Žarko Puhovski je kazao da postoje tri stepena kako veličanje ratnih zlocinaca utiče na proces pomirenja i pravde.

“Imamo normalnu situaciju priznavanja ratnih zločina počinjenih u ime naše nacije koja god to bila, i preuzimanje istorijske odgovornosti – ne krivice, nego odgovornosti. Drugi je ovo preskakanje, prikrivanje, skrivanje ili zanemarivanje tih zločina u takozvano naše ime i treće – imamo reklamiranje tih zločina kao junačkih djela.”

On je kazao da je reklamiranje zločina kao junačkih djela najgora varijanta i da se to još uvijek pojavljuje kada je riječ o najnovijim zločinima vezanim za ratove od 1991. do 2000.

“To je nešto čega, nažalost, ima posvuda, ali posebno u Srbiji. To je nešto što je zaista prepreka ozdravljenju nacije jer se naprosto dovede do toga da se nacija navikava na to da su zločini nešto normalno ako je upakovano u “patriotski omot”.

Potom se, kako je rekao, zločini “socijalizuju i nacionalizuju”.

“Dakle, postaju zločini svih nas, ni krivih ni dužnih. Barem neki od nas ni krivi ni dužni postaju sudionicima ili učesnicima tih zločina, jer ih je naša država takvima učinila.”

Njemačka nema Ulicu Adolfa Hitlera

Šimić je, odgovarajući na pitanje koje korake je moguće preduzeti kako bi se smanjile ovakve pojave, rekao da bi osnova bilo kakvog rada na tome bilo utvrđivanje objektivnih činjenica o događajima.

“No, nažalost, ni u kojoj od ovih država mi ne želimo utvrditi objektivne činjenice, jer one nikada u potpunosti ne podržavaju dominanatne politike koje negiraju zločine iz prošlosti. Na ovim prostorima, nažalost, nikada nije bilo čistih žrtava niti čistih počinitelja, nego su se kroz vjekove sve žrtve i počinitelji smjenjivali u svojim ulogama u zavisnosti od istorijskih okolnosti.”

Nakon prvog koraka – nužnog utvrđivanja objektivnih činjenica, Šimić naglašava da bi sljedeće bilo “beskompromisna implementacija tih činjenica u društvenom prostoru gdje će se, s jedne strane, onemogućiti negiranje tih činjenica ako je potrebno i kroz zakonske odredbe”. Tako je, kako je podsjetio, u BIH, visoki predstavnik nametnuo izmjene krivičnog zakona koji pod prijetnjom kazne zatvora do pet godina zabranjuje negiranje genocida i ratnih zločina.

Šimić je naglasio da je važniji edukativni proces, kako školski, tako edukativni društveni proces, u kojem će se primijeniti opšta društvena klima u kojoj će ljudi u jednom trenutku shvatiti da zapravo djela veličanja predstavljaju pogrešan društveni put.

“Na kraju krajeva, ja to svedem na jednu rečenicu – u Njemačkoj ne postoji ulica Adolfa Hitlera.”

U OBRAZOVANJU KLJUČ

Gorjanc Prelević je naglasila da je neophodno obrazovanje djece, mladih i građana.

“Potrebna je odgovarajuća dopuna istorijskih udžbenika, obrazovanje za mir, za nenasilnu komunikaciju, za kritičko mišljenje, prepoznavanje i odbacivanje dogmatizma.”

Sve su to, kako je ocijenila, preduslovi za stvaranje građana koji će prozreti ekstremni nacionalizam kao destruktivnu pojavu koja ne zaslužuje njihovu podršku.

Nenad Golčevski naglašava da je ključna promjena politike sjećanja:

“Trenutna politika i praksa u Srbiji poriče zločine i odgovornost za njih, a slavi ratne zločince kao heroje, što doprinosi kreiranju fiktivne istorije koja ne odgovara činjenicama. Potrebno je napraviti radikalan zaokret i razviti nove politike koje će se fokusirati na obilježavanje stradanja i sjećanje na sve nevine žrtve rata.”

Istakao je da uvođenje obrazovnih programa koji se bave činjenicama o ratnim zločinima i njihovim posljedicama može igrati ključnu ulogu:

“U školama i na univerzitetima treba da se predaje o istoriji ratova iz 1990-ih godina, uz poseban fokus na sudski utvrđene činjenice o ratnim zločinima”, kazao je on, navodeći da je važna i uloga medija koji treba da ističu priče žrtava i preživjelih, čime će doprinijeti procesu pomirenja.

Antonijević je istakao da za početak treba imati zreo odnos prema zločinima.

“Svaki od pravnih sistema na prostoru ex Yu govori o odgovornosti za ratne zločine. Imate predviđena krivična djela, te stoga negiranje činjenica svjedočenja nije nešto što doprinosi pomirenju.”

On je kazao da je ogroman broj žrtava i da se upravo zbog njih, bez nacionalnog predznaka, “moramo baviti utvrđivanjem odgovornosti”:

“Jasni koraci, obrazovni programi, zajednički udžbenici koji bi o tome govorili.”

Problem s demokratijom

Puhovski je ocijenio da bi “trebalo stisnuti zube i reći neke stvari koje nisu dnevno, nedjeljno ili mjesečno popularne.

“A to je malo preteško očekivati. To je dio problema s demokratijom. Da biste bili važni u demokratiji, morate biti izabrani. Da biste bili izabrani, morate se sviđati biračkom tijelu.”

On je kazao da je opšta atmosfera javnog mnjenja takva da “ako nema simpatije za takozvane naše ratne zločine, u najmanju ruku nema simpatije za osudu naših ratnih zločina”.

Istakao je da to važi u svim sredinama i da je malo političara koji će se odlučiti da “plivaju protiv struje”.

“Radi se o političkoj klasi, radi se takođe o medijima koji se po toj osnovi ponašaju. Čak i kad govore o zločinima, oni ih na neki način reklamiraju ili barem pronalaze opravdanje za to ‘znate što su oni nama činili, pa smo onda mi reagovali’, itd.”

Puhovski je rekao da je u ovom trenutku “rješenje” nešto što objektivno nije dobro, ali je relativno manje zlo – a to je društveni zaborav.

Stav zavisi od nacionalista na vlasti

Govoreći o stavu državnih institucija po ovom pitanju, Šimić naglašava da njihov stav zapravo reflektuje uglavnom dominantni društveni stav prema prošlosti:

“A taj dominantni društveni stav prema prošlosti se kod nas mijenja svakih 20, 30, 50 godina, od izbora do izbora – zavisi kakvi nacionalisti dođu na vlast i ko su njihovi istorijski ideolozi.”

On je ocijenio da regionu nedostaje jasan stav države prema proteklim događajima.

“Kad pogledate, na primjer, jednu Njemačku, nesumnjivo je da i dan-danas postoje ljudi koji će negirati Holokaust, koji će veličati djela Hitlera i nacista, ali to nije dominanatan društveni stav i to nije ono što propagiraju javne društvene, državne institucije, niti to propagiraju ljudi na vodećim državnim pozicijama.” Istakao je da političari opipavaju puls vlastitog naroda i nude im narative koje oni žele čuti.

“Davno sam naučio da ne treba nikad vjerovati profesionalnim političarima, jer njihov jedini cilj je da ponovo budu izabrani. Prema tome, političari na ovim područjima jako dobro taj obrazac potvrđuju, zapravo nudeći ljudima ne izlaz iz prošlosti i začaranog kruga ko je koga izdao na rijeci Marici nego im zapravo nude vječni ostanak u tom začaranom krugu.”

Istakao je da građani nemaju dovoljno informacija o proteklim događajima, da mnogi ne čitaju svoju vlastitu objektivnu istoriju, niti su ikad pročitali neku presudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, a “postaju klikatori na Fejsbuku”.

Tužilaštvo neodlučno

Gorjanc Prelević je ocijenila da je stav državnih institucija po pitanju veličanja ratnih zločinaca neodlučan i sistemski neusklađen.

“Mislim da nema dovoljno znanja potrebnog za prepoznavanje govora mržnje, a ni političke odlučnosti kod partija koje čine vladajuću većinu da suzbiju nacionalističke provokacije političara koji samo produbljuju podjele i odmažu Crnoj Gori kao multietničkoj, građanskoj sredini.”

Istakla je da je utisak da je tužilaštvo neodlučno i bez ujednačenog pristupa.

“Na neke slučajeve je reagovano, na druge nije – na primjer na skandiranje Ratku Mladiću uoči lokalnih izbora u Mojkovcu 2021. ili na protestu ispred Skupštine poslije usvajanja UN rezolucije, ili se izviđaji odugovlače unedogled – na primjer, skandiranje ‘Nož, žica, Srebrenica’ u osnovnoj školi u Baru.”

Ona je istakla da nije svaki slučaj za krivično gonjenje, neki su za prekršajno, neki za etičku ili disciplinsku osudu unutar državnih institucija, kao što su i škole, ali da svi “svakako zaslužuju društvenu reakciju kroz proteste i političkih partija i građanskog društva”.

Poricanje kao državna politika

Golčevski je ocijenio da su državne institucije u Srbiji, uključujući i Predsjednika i Vladu, glavni pokretač i predvodnici politike poricanja zločina i veličanja ratnih zločinaca:

“Populistički diskurs i politička instrumentalizacija prošlosti ključni su za trenutnu vlast. Veličanje ratnih zločinaca koristi se za jačanje političkog legitimiteta i mobilizaciju podrške među stanovništvom. Ovaj pristup često uključuje organizaciju velikih komemoracija i medijsku promociju događaja koji slave osuđene ratne zločince, čime se podstiče i ohrabruje njihovo slavljenje u javnosti.”

On je kazao da zakoni i regulative podržavaju ovu politiku.

“Ovakav stav državnih institucija prema veličanju ratnih zločinaca ne samo da otežava procese pomirenja i pravde, već i aktivno doprinosi održavanju i jačanju podjela unutar društva.”

Antonijević je kazao da državne institucije u Srbiji još nisu našle pravi modalitet i da postoji stav koji ne govori o shvatanju ozbiljnosti veličanja ratnih zločinaca.

“Još uvijek se nekako popušta, još uvijek je taj narativ o tome da vi kada nacrtate mural Ratka Mladića na zidu, da vi time sprečavate kolektivnu odgovornost Srbije. Naprotiv, mislim da je zaklanjanje iza srpskog naroda, od strane onih koji su počinili zločine i onih koji ih veličaju, nemoralno.”

Smatra da je to moralna inverzija u kojoj se pokušava da se cijeli narod proglasi krivim za nešto što, kako je rekao, ne smije da se dešava nigdje.

“Naročito ne u Srbiji jer je ta krivica individualizovana i jasno govori o stepenu odgovornosti, o ogromnom broju svjedoka i dokumenata.

Srbija mora i može da bude ponosna na to što je naše tužilaštvo sarđivalo s tužilaštvima koja su dokazivala ovu krivicu, da je naša vojska predala sve dokumente Haškom tribunalu, da su na osnovu njih ovi postupci vođeni…” Puhovski je naglasio da u Hrvatskoj stav vlasti nije baš negativan prema veličanju ratnih zločinaca:

“I predsjednik Republike s jedne strane i Vlada s druge strane veoma često daju znakove simpatija za takozvane naše ratne zločince, recimo odlikovanjima i naravno svake godine u avgustu u godišnjici Oluje.”

Izvor vijesti.me