Simbol spasa opkoljenog Sarajeva: Šuti, a govori

Simbol spasa opkoljenog Sarajeva: Šuti, a govori

aljazeeta_logoNa današnji dan, prije 27 godina, dašak slobode stigao je u opkoljeno Sarajevo.

Mnogima ovaj dan – 30. juli skoro da ne znači ništa. Ali, Sarajlijama, te 1993. godine, on je bio sve. Naš grad je do ovog datuma, bio premoren od ratne igre. Gušio se, bio je zarobljenik i plijen agresora.  A, onda je dašak slobode, dospio kroz tunel. On je vratio vjeru i snagu građanima iscrpljenog  Sarajeva. Ljude je ohrabrio i umirio. Doista je izgledao kao fantazija u vremenu stradanja i ništavila. Bio je slamka spasa za opkoljenje i izgladnjele Sarajlije. Nada i život i za mlađe i starije.

Tunel spasa, upravo danas slavi 27. godišnjicu svog postojanja. Prokopan je tokom opsade 1993. godine ispod aerodromske piste, kada je grad bio u bespomoćnom okruženju, bez struje, vode i plina. Tunel je bio tad jedini izlaz iz opkoljenog Sarajeva. Spajao je naselja Butmir i Dobrinju. Imao je izuzetan strateški značaj za odbranu zemlje, a i veliku važnost zbog neophodnih potrepština poput hrane, lijekova, medicinskog materijala, cigareta, poslije i struje, nafte, telekomunikacija, kao i naoružanja. Služio je i za prevoz ranjenika, prelaženje državnih dužnosnika…

Armija BiH je još u januaru 1993. izdala naređenje za izgradnju tunela. Ali, pošto je bila zima radovi su nakratko bili obustavljeni, pa su opet krajem marta nastavljeni.

Najbolje čuvana tajna

Ovaj mjesec juli budi sjećanja na te događaje od ranije. Kada su timovi vojnika, rudara i pripadnika civilne zaštite kopali tunel svakodnevno 24 sata bez zastoja. Radili su u osmosatnim smjenama. Kopali su tunel bez mašina, samo krampama i lopatama. Zapravo, entuzijazmom i snagom volje, u unutrašnjosti i zarobljenosti Sarajeva, rađala se jedna tajna, nevidljivo, ispred očiju neprijatelja.

Trebalo je dosta vremena da se ideja o tunelu ispod piste koju je kontrolirao UN, a sa strana vrebao neprijatelj, realizuje. A, i to se desilo. U večernjim satima 30. jula 1993. godine susreli su se kopači iz pravca Dobrinje i oni iz pravca Butmira i konačno spojila dva kraja tunela.

Neispunjene želje ratnog zločinca

Izgradnja „tunela kojeg nema“ trajala je četiri mjeseca i četiri dana. Od početka izgradnje do proboja na drugu stranu utrošeno je oko 56.000 sati efektivnog rada svih učesnika. Znojem  je iskopano oko 2800  kubnih metara zemlje. Tunel dužine 785,5 metara, visine između jedan, pet i 1, 8 metara, širine oko jedan metar, bio je život i vojnicima, i ranjenicima, i novinarima, umjetnicima, sportistima… Tunel pamti prelaske u oba smjera. Tokom rata kroz njega je prošlo više od 1,3 miliona ljudi. U prosjeku, dnevno ga je koristilo oko 4000 ljudi, a kroz njega je svake noći prevoženo 20 tona različitih namirnica. Tokom 1994. godine u tunel su postavljene i šine po kojima su vožena niska kolica da bi se prebacivanje roba brže i lakše odvijalo.

O njemu govore i ratne anegdote. Tako je Nusret Halilbašić, pripadnik Dobrinjske brigade, danima i noćima radio na kopanju tunela, odnosno na tajnom zadatku, jer je cijeli projekat rađen u najstrožijoj tajnosti. Kako je bio iscrpljen, tako je često bio gladan, pa ga je supruga Azra poslije izvjesnog perioda upitala:  Gdje sada čuvaš stražu?“. Nusret je odgovorio: „Na jednom sam tajnom zadatku“,  ona mu je na to dodala: “Boga mi, ti jedeš kao da si kopač“.

Nusretu je tunel bio tajni zadatak, a Ratku Mladiću trn u oku. Jer ovaj, sad već presuđeni ratni zločinac, je od UN-a tražio da se tunel uništi, pa ga je zasipao granatama, pokušavao prokopati alternativne podzemne vode, te preusumjeriti rijeku Željeznicu i tunel potopiti. Srećom, sve je ostalo na pokušaju.

Škrinja uspomena

Da tunel ima moć govora, šta bi nam on sam ispričao? Ali, šuti, postojanjem opominje na minule događaje. Danas je to muzej, čiji se ulaz nalazi ispod garaže kuće koja je bila u vlasništvu porodice Kolar. On čuva i uspomene na hrabrost stanovnika Sarajeva. Stoji i dalje čeka posjetitelje da zavire u škrinju uspomena, da osjete duh ratnog vremena.

Tunel spasa posjećujui učenici, studenti, turisti, znatiželjnici, i drugi koji žele nešto saznati o prošlosti. Često, tokom tih posjeta izgube riječi, jer ih savlada čudnovati mir, jednog objekta i svjedoka strašne prošlosti. Trijumfalno ih zarobi taj penzionisani ratni veteran. Te posjete su učinkovitije od nastave, jer eksponati i slike više govore od samih naratora.

U ratu, bio je slamka spasa, u miru, stoji na istom mjestu, ćuti, a govori.

Preuzeto sa portala Al Jazeera

Share