Drago Hedl: Ratovi i dalje traju u mnogim glavama

Hrvatski istraživački novinar govori za Danas o ratnim zločinima, odnosima u regionu, medijima… U sedmom mjesecu 1991. godine, kada se već osjećao miris rata, bio sam glavni urednik Glasa Slavonije. Pokušavali smo da smirimo tu klimu koja je iz dana u dan sve više ključala i da jednim uravnoteženim pristupom damo ljudima osnovne informacije, a da ih ne huškamo na rat. To se nije svidelo ljudima koji su bili na vlasti u Osijeku. Željeli su imati pod kontrolom novine koje će biti glasnogovornik njihovih ideja – da po svaku cijenu treba ući u žestok obračun sa Srbima koji su im bili trn u oku – priča za Danas poznati hrvatski istraživački novinar Drago Hedl.

Naš sagovornik, koji je prethodnih dana bio u poseti Danasu, dodaje da je tadašnja stranka na vlasti, koja je i danas na vlasti u Hrvatskoj – Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) došla na ideju da plati oglas na celoj strani u Glasu Slavonije u kojem pozivaju čitaoce na bojkot tih novina, tvrdeći da su oni koji su radili u Glasu Slavonije strani plaćenici, komunisti i udbaši.

“Dakle, mislili su da će takav oglas biti dovoljan da čitaoci prestanu da čitaju Glas Slavonije i da će doći do krize koja bi izazvala i promene u redakciji. Dogodilo se upravo suprotno. Mi smo taj oglas objavili, a čitatelji su nas pozivali da nam kažu da su kupili novine iz protesta. Međutim, potom su se promijenile njihove metode, pa je nekoliko pripadnika Zbora narodne garde jednog poslijepodneva ušlo u redakciju s odlukom da promjene urednika. Ja u tom trenutku nisam bio u redakciji, ali su mi kasnije kolege pričale kako su upali u redakciju u punoj ratnoj opremi”, priča nam Drago Hedl.

Nakon toga smo, dodaje Danasov sagovovornik, shvatili da je za nas ta priča izgubljena i došlo je do promene urednika.

“Došao je kolega iz Slobodnog tjednika, novina koje su već tada bile perjanica ratnohuškačkog novinarstva koja je na svojim stranicama objavljivala popise tzv. četničkih štabova. Dešavalo se da su neki od tih ljudi sa popisa u Slobodnom tjedniku završavali s metkom u glavi. Ja sam nakon toga otišao u Slobodnu Dalmaciju i tamo nastavio novinarsku karijeru”, navodi Hedl.

* Šta su vam tada ispričale kolege, jesu li bili uplašeni kada su ovi upali tako u punoj ratnoj opremi?

– Kolegama je bilo vrlo nelagodno kad su redakciji vidjeli naoružane osobe koje doslovno dovode novog glavnog urednika. Srah je bio očit, ljudi su se bojali. To se dogodilo sedam ili osam dana nakon što je u Osijeku ubijen šef policije. Dakle, bilo je to vrlo tvrdo vrijeme u kojem nije bilo puno vremena za nekakve suptilne i fine razgovore, mnogo toga se rješavalo silom. Sve je to, naravno, stvorilo jednu veliku nelagodu i osjećaj nesigurnosti i u Osijeku i u Hrvatskoj općenito. Događalo se da bi preko noći bili minirani kiosci ili prodavaonice u vlasništvu Srba. Klima je bila vrlo loša i ljudi su se s razlogom bojali.

* Da li je bilo Srba u Glasu Slavonije?

– Jeste, bilo je nekoliko kolega. Naravno, nacionalnost devedesetih  nije bila tema o kojoj se raspravljalo. Upravo se u Slobodnom tjedniku pojavila jedna informacija s popisom novinara Glasa Slavonije srpske nacionalnosti. Moj zamjenik je u to vrijeme bio Zdravko Čakalo, po nacionalnosti Srbin, koji je nakon objave popisa novinara u Slobodnom tjedniku imao neprijatne telefonske pozive. On je nakon toga otišao s obitelji u Beograd. On je bio samo jedan od mojih bliskih suradnika srpske nacionalnosti i svi su oni iskazivali lojalnost prema promjenama i nisu se priključili onom dijelu ljudi koji nisu prihvatili hrvatsku državu.

* Branimir Glavaš, hrvatski političar i jedan od osnivača HDZ-a, možemo slobodno tako reći, proseže se kroz celu vašu novinarsku karijeru. Napisali ste i knjigu “Glavaš: kronika jedne destrukcije”.

– Glavaš je u ovom trenutku formalno nevin, jer mu se ponovno sudi za ono za što je već osuđen na 10 godina zatvora, odnosno na sedam godina pošto mu je kazna smanjena. Glavaš je, dakle, bio pravomoćno osuđen u Hrvatskoj. Vrhovni sud je potvrdio njegovu kaznu na način da mu je prvostupanjsku deset godina smanjio na sedam i on je nakon toga, kao što je poznato, pobjegao u Bosnu i Hercegovinu. Kako je rekao “u svoju drugu domovinu” i ondje odslužio dobar dio kazne, najpre, vrlo kratko u “Zenici”, a potom u Mostaru gdje je svoju zatvorsku ćeliju pretvorio u stranački ured. Imao je mobitel, laptop, pristup internetu, dakle pogodnosti o kojima se može samo sanjati. Međutim, njegovi su odvjetnici kasnije uspjeli isposlovati to da Ustavni sud, kao vrhovna pravosudna instanca, presudu dovede u pitanje zbog čega se postupak ponavlja, i to s velikim izgledima da Glavaš bude oslobođen. Ne mogu prejudicirati sudski postupak, ali po načinu kako se postupak vodi, čini mi se da to nije bez izgleda.

* Recite nam, onda, nešto o zločinima Branimira Glavaša u Osijeku?

– Prije toga, oprostite mi, rekao bih jednu rečenicu, a to je da su mi mnogi u Hrvatskoj zamjerali zašto istražujem hrvatske zločine a ne srpske, mada sam ja pisao i o događajima u kojoj su sudjelovali srpski vojnici i koji su činili zločine protiv Hrvata. Dakle, u vrijeme rata sam bio dopisinik za Slobodnu Dalmaciju iz Osijeka i kada se rat završio, budući da sam znao neke stvari koje su se dogodile, osećao sam svojom moralnom obvezom da napišem ono što znam. Lako je meni kao Hrvatu bilo pisati o zločinima nad Hrvatima, ali obrnuto je bilo puno teže. Uvijek sam govorio da je to moja dužnost, a kolegama iz Srbije prepuštam da oni istraže zločine koji su počinjeni nad Hrvatima. Zbog toga su me mnogi u nekim vrlo gledanim emisijama zvali stranim plaćenikom.

* Da li je bilo fizičkih napada na vas?

– Nije bilo fizičkih napada, ali je bilo verbalnih. Jedan pripadnik stranke Branimira Glavaša prijetio mi je smrću zbog čega je vođen sudski postupak u kojem je on osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu. Bio sam dva puta pod zaštitom policije.

* Da se vratimo na priču o zločinima Glavaša…

– U Osijeku u vrijeme rata svi smo bili zaokupljeni kako da sačuvamo glave, jer smo bili u jednoj teškoj situaciji – s tri strane okruženi neprijateljskim snagama koje su napadale grad. Stvarao se veliki animozitet prema Srbima koji su u strahu odlazili rodbini vjerujući kako je to privremeno. Nažalost, mnogi od tih ljudi se više nikada nisu vratili. U trenutku kada je rat eskalirao, tamo negdje u duboku jesen 1991. godine, mi nismo znali tko je od tih ljudi srpske nacionalnosti otišao u Srbiju. Tako su se pojavile informacije da svi koji su na neki način nestali iz Osijeka nisu otišli u Srbiji, već da su neki završili s metkom u potiljku na obali Drave. Ili su bili prisiljavani na stvari koje su nepojmljive. Istražio sam dva zločina koja su kasnije u sudskom postupku pripisana Branimiru Glavašu. Nazvani su “Selotejp” i “Garaža”. “Garaža” zbog toga što se jedan zločin, koji sam dobro dokumentirao i koji je još detaljnije opisan u knjizi “Glavaš: kronika jedne destrukcije”, dogodio u zgradi sekretarijata Narodne obrane na čijem je čelu bio Glavaš. U toj garaži su dovođeni Srbi na isptivanje koji su iz nekih razloga bili sumnjivi tadašnjim hrvatskim vlastima. Opisao sam slučaj Čedomira Vučkovića, srpskog civila kojeg su pripadnici Zbora narodne garde iz jedne subotnje šetnje u Osijeku priveli u tu garažu gdje su ga ispitivali, tukli, fizički zlostavljali i mučili i gdje su mu na kraju na silu tražili da popije kiselinu iz akumulatora koji su se nalazili u toj garaži. On je na kraju skončao od te kiseline. U toj garaži bio je priveden i Đorđe Petković, koji je također bio izložen sličnom tretmanu kao Čedomir Vučković, a njegovo tijelo, za razliku od Vučkovića, nikada nije pronađeno. Druga serija ubojstava dogodila se, također, u Osijeku u Dubrovačkoj Ulici gdje su građani srpske nacionalnosti bili privođeni na ispitivanje u podrumske prostorije jedne privatne kuće Srbina koji je napustio Osijek i otišao u Novi Sad. Njegova kuća je bila konficirana i tamo su predstavnici Zbora narodne garde provodili dio građana srpske nacionalnosti, te ih nakon ispitivanja lijepili ljepljivom trakom. Tu je bilo ubijeno, koliko se sjećam, desetak ljudi. Neki od njih su kasnije pronađeni u Dravi kad rijeka izbacila njihova tijela. Jedan je stjecajem okolnosti preživio pokušaj ubojstva kada je bio doveden na obalu Drave i gurnut u vodu. Metak je probušio njegov obraz i izišao na drugu stranu, pa je čovjek ostao živ. Dogodilo se ratno čudo, koje se događa u milijun slučajeva, da je on uspio nekako preživeti iako su mu ruke bile vezane na leđima tom ljepljivom trakom. Bio je u dobroj fizičkoj kondiciji i dobar plivač, uspeo je da ispliva, a kada su ponovno pucali u njega, nevjerojatno čudo se desilo da je gotovo pogođen u istom mjestu kao i prvi put, pa je preživio.

* Kako je uopšte bilo biti novinar u ratu?

– Nije nimalo bilo lako biti novinar u ratu. Ovaj rat vjerojatno nitko nije očekivao. Izgledalo je nemoguće da će da se raspadne država u kojoj smo živjeli. Nismo znali pravila rata i kako se čuvati u ratu. Bilo je vrlo teško i zbog toga što ste vidjeli da su neke kolege, koje ste smatrali normalnim ljudima, jako lako se odazvali tom zovu ratnih truba i vrlo brzo se pretvorili u cestu propagande režima. Prihvatili su nešto što izlazi iz svih okvira novinarske profesije i kodeksa novinara. Bilo je teško posle rata kada smo nekoliko kolega i ja počeli se baviti neugodnim pitanjima za Hrvatsku, dakle, što se događalo za vreme rata i kakvi su zločini od strane hrvatske vojske i pojedinaca učinjeni. Ja sam imao neugodnih situacija, od toga da su mi neki otvoreno prijetili, da su mi lijepili imena državnoga neprijatelja, da sam Slobin čovjek… Međutim, bilo je i onih koji su mi rekli da je to što radim vrijedno svake pohvale.

* Vi ste bili jedan od retkih ne samo novinara, već građana Hrvatske koji su tražili da se optuženi za ratne zločine izruče Haškom tribunalu. Kako gledate na nasleđe Tribunala pogotovo ako se uzmu u obzir neke, da tako kažem, čudne presude, poput presuda Gotovini i Markaču?

– Ta šizofrena situacija oko Haškoga suda bila je ne samo u Hrvatskoj nego i u svim državama u regiji koje su bile obuhvaćene haškim istragama. Zanimljivo je da je Hrvatska, kao jedan od osnivača Haškog suda, imala dvojak odnos prema tom sudu – kada bi se sudilo Srbima, uvijek je to bilo u redu, kada bi se sudilo Hrvatima onda se taj sud smatrao antihrvatskim sudom, koji ne uvažava činjenicu da je Hrvatska bila napadnuta, a ne da je bila agresor. Da, bilo je čudnih presuda u Haškom sudu… Nemoguće je, na primjer, da je i jedna i druga presuda Anti Gotovini – prvo je osuđen, pa oslobođen – bila u redu. U redu je bila ili jedna ili druga. Kao neobična presuda u Hrvatskoj je potencirana presuda Veselinu Šljivančaninu, osobi koja je bila vrlo eksponirana u skobima u Vukovaru. Po hrvatskim merilima, on je glavni krivac za tragediju Vukovara i pokolj na Ovčari. Tu je i presuda Vojislavu Šešelju… Međutim, Tribunal je, ipak, doprineo tome da se neke stvari razjasne i da javnost sazna šta se sve događalo u tom ratu.

* Nakon završetka rada Haškog tribunala, žrtvama su ostali domaći sudovi. Međutim, domaća pravosuđa štite svoje zločince. Mogu li žrtve da se nadaju nekoj pravdi?

– Bojim se da će žrtve ostati nezadovoljne, da pravda koju su očekivali neće biti ispunjena ili će biti delimično ispunjena. Bojim se da je sjeme koje je ostalo nekako potisnuto i gurnuto u zemlji zapravo sjeme zla koje može proklijati u nekoj novoj turbulentnoj situaciji. Naše balkansko područje je poznato kao bure baruta koje svako malo eksplodira, bojim se da nismo još uvjek stavili točku na ratove, u mnogim glavama ratovi i dalje traju.

* Sad kada Hrvatska ima novog predsednika, Zorana Milanovića, kakav odnos Srbije i Hrvatske očekujete?

– To pitanje će biti aktuelnije nakon parlamentarnih izbora u Hrvatskoj krajem godine, pošto hrvastki predsednik nema neke velike ingerencije.

– Ni naš predsednik države ne bi trebalo da ima, ali ima…

– Da, kod vas je to postavljeno “putinski”. U Hrvatskoj je drugačije, vanjsku politiku vodi vlada, a predsednik je sukreator vanjske politike. Bitno je šta će se dogoditi i u Srbiji na izborima. Ovo što su pokušavali Boris Tadić i Ivo Josipović imalo je šarmantnu notu, mislili su da su stavili točku na ratove, nažalost to se nije dogodilo. Vlastima i u Hrvatskoj i u Srbiji odgovara da postoji taj animozitet i oni to vrlo vešto koriste i nije im stalo da se odnosi poprave.

* A kako vidite buduće odnose u regionu, s obzirom na to da je politika devedesetih i dalje vrlo živa?

– Na kraju će se odnosi dovesti u normalu. Čini mi se da je nama potrebno više vremena nego što je to bilo potrebo Nemcima i Francuzima. Trebaju da dođu generacije koje nisu opterećene tim stvarima, generacije koje će shvatiti da ćemo mi biti susedi zauvek.

* Možete li da uporedite medijsku scenu u Hrvatskoj i Srbiji?

– Razlika je u tome da mi nemamo tako radikalne tabloide kao što vi imate u Srbiji i zbog toga smo za nijansu sretniji od vas kada je u pitanju medijska slika. Vlast u Hrvatskoj je jednako željna uticaja na medije kao što je to slučaj u Srbiji s tim što u Hrvatskoj ne postoje zabranjene teme, teme o kojima nije moguće pisati. U Hrvatskoj je aposlutno o svemu moguće pistai, ali bitne afere koje otkrije i manje uticajan medij, postanu tema mejnstrim medija.

Preuzeto sa portala Danas