Umjesto šutnje, jasno se suočiti sa zločinima iz prošlosti

“Hajde da se dogovorimo da u idućih šest mjeseci – i da to kažemo – ne govorimo o tome, tome i tome, ili prije nego što izađemo s bilo čime, da se pokušamo čuti i da svaki put spustimo tonus, i jedni i drugi. I oko 4. kolovoza i oko nekih drugih škakljivih datuma”, rekao je Vučić u intervjuu tjedniku Globus. Po tom prijedlogu, koji je u Beogradu podupro i europski povjerenik za proširenje Johannes Hahn, Srbi i Hrvati šest bi mjeseci apstinirali od govora o traumatičnim događajima iz Drugog svjetskog rata i rata vođenog devedesetih godina prošlog stoljeća.

Prijedlog je, naravno, apsurdan i ne svjedoči ni o čemu drugom doli o nedoraslosti političkih elita. Jer ako je to tako genijalna i spasonosna ideja, zašto šutjeti samo šest mjeseci? Zašto ne šest godina ili zauvijek? I što će se dogoditi kad istekne šestomjesečni moratorij? Hoće li onda krenuti obostrana nadoknada propuštenog? I što bi mogla biti neka nova tema srpsko-hrvatske šutnje: Jugoslavija, Tesla, Tito, Agrokor, 1971. godina…?

Iskreno govoriti o zlu

A kako bi bilo da, umjesto šutnje i organiziranog spremanja pod tepih, vladajuća srpska politika počne iskreno govoriti o zlu koje su Srbi tokom devedesetih nanijeli Hrvatima, i ne samo Hrvatima, a da Hrvati bez samoobmanjivanja progovore o zlu koje su nanijeli Srbima, i ne samo Srbima? Da se, umjesto šutnje i života u predrasudama, govori pošteno i mimo straha od biračke kazne na izborima, mimo straha od optužbi za izdaju nacionalnih interesa?

Umjesto šutnje, Srbija bi, za promjenu, trebala samokritički i glasno sagledati svoj pokušaj da agresivnim ratom i zločinima okupi većinu Srba u državi koja bi nastala na ruševinama Jugoslavije. Unijeti u svoje udžbenike precizne podatke o ubijanju Vukovara, Zadra, Šibenika, Dubrovnika i drugih gradova i sela u Hrvatskoj, o naoružavanju i navođenju političkih i vojnih akcija krajinskih Srba, o ohrabrivanju srpskog oružanog secesionizma, o manipuliranju i sijanju mržnje iz Beograda prema svim nesrbima.

Prestati relativizirati svoje zločine i svoju zločinačku politiku te obustaviti propagandna nastojanja da se ravnomjerno raspodijeli krivnja za rat među zaraćenim stranama. Prestati lagati svojim građanima i podilaziti nacionalistima i šovinistima u biračkom tijelu. Zaustaviti koketiranje s četnicima i drugim kvislinškim pokretima iz pretprošlog rata.

Hrvatsko suočenje sa zločinima

Hrvatska bi, pak, definitivno trebala jasno i javno odbaciti ideju po kojoj se u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločini i suočiti se s ubijanjem stotina nedužnih srpskih civila tokom i poslije operacije “Oluja”, a prije toga u Pakračkoj poljani, Osijeku, Sisku, u splitskoj Lori, Zagrebu, Gospiću… Izložiti svoje građane neugodnoj istini o moralnom porazu paralelno s ratnom pobjedom. Prestati podržavati rad udruženja i pojedinaca koji negiraju genocid u ustaškom konc-logoru Jasenovac te veličaju ustaštvo. Obustaviti proizvodnju društvene klime koja sugerira da je NDH moralni pobjednik Drugog svjetskog rata.

Prisilno šutjeti a u sebi i dalje uzgajati mržnju i laž dugoročno je mnogo pogubnije od cikličnog izgovaranja nacionalističkih provokacija i budalaština koje narušavaju tzv. dobrosusjedske odnose, jer se na to onda može uzvratiti dokazanim činjenicama, ili zdravim razumom, ili ismijavanjem. Šutnja i pritom rovovska ukopanost u vlastitim zabludama ne ostavljaju prostora ni za što. Jeziva je pogreška i prevara teza Vučićeva, i ne samo njegova, da je izostanak rasprave o krvavim devedesetima garancija naše bolje i mirnije budućnosti.

Ta vrsta pragmatičnosti i političke dosjetljivosti znači izdaju odgovornosti i racionalnosti, premda se poziva upravo na te vrijednosti. I nije ta izdaja primarno povezana s moralnom propašću, nego s pomanjkanjem pameti i osjećaja za stvarnost, a viškom ekshibicionističkih sklonosti i infantilnosti.

To je nalik izgradnji kuće u minskom polju: život u takvoj kući – što uključuje stalno političko podsjećanje da su ispod i uokolo nas mine te da moramo hodati na prstima – zapravo je vegetiranje u trajnom primirju, a to nije život dostojan čovjeka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Preuzeto sa portala Al Jazeera