Ostaju činjenice i dokazi protiv Miloševića

Piše: Serž Bramerc

Pažnja svijeta je uglavnom usredotočena na današnje humanitarne krize. To je razumljivo. Sprečavanje i zaustavljanje oružanih sukoba mora biti prvi prioritet, naročito u situaciji kada smo suočeni s ogromnom patnjom civila.

Međutim, važno je da se ne izgubi iz vida ono što se događa kada se sukobi okončaju. Potrebne su godine teškog rada da se obezbijedi mir i ponovo stvori red.

Svijet je tokom devedesetih bio užasnut sukobima u bivšoj Jugoslaviji isto kao što je danas užasnut Sirijom. Kada su jugoslovenski ratovi napokon okončani, međunarodna zajednica je uložila značajne napore da pomogne da se ponovo uspostavi mir i bezbjednost na zapadnom Balkanu. Postignut je značajan napredak u važnim oblastima kao što su demokratizacija, naročito putem evroatlanskih integracija i procesa pristupanja Evropskoj uniji.

Osuđeni ratni zločinci javno se slave kao heroji.

Međutim, pravda i pomirenje – bitni stupovi za gradnju održivog mira – naišli su na daleko jači otpor. U početku je postignut određeni napredak koji su podržali dalekovidni lideri kao što su bili pokojni srpski premijer Zoran Đinđić i hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Međutim, tokom posljednjih nekoliko godina, stanje se u velikoj mjeri pogoršalo povratkom retorike i politika koje nisu viđene od početka sukoba.

Raspaljivanje napetosti

Neki predstavnici vlasti u cijeloj regiji redovno krivo tumače i ignorišu pravne i historijske dokumente. Negiranje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina su danas skoro sasvim uobičajeni. Osuđeni ratni zločinci javno se slave kao heroji. Nedavne komemoracije tragičnih događaja koriste se za raspaljivanje napetosti i cementiranje podjela. Ti trendovi predstavljaju zabrinjavajuću sliku o tome kako ti domaći političari u cijeloj regiji oblikuju javno mnijenje.

Prošle sedmice došlo je do novog pogoršanja. Na iznenađenje mnogih, slabom izlikom pokušalo se Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije, javno osloboditi odgovornosti za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Neki, uključujući srpskog ministra vanjskih poslova, tvrde da je ranije tokom godine Međunarodni krivični sud Ujedinjenih nacija za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) svojom osuđujućom presudom bivšem vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću Miloševića oslobodio krivice.

Revizionizam ne samo da vrijeđa žrtve, već i unazađuje društvo.

Ovi argumenti ne samo da navode na krivi put, nego su i pogrešni. Jedina osoba kojoj se sudilo u predmetu Karadžić bio je sam Karadžić.

Međutim, ključna je stvar da ti argumenti zanemaruju historijske činjenice utvrđene dokazima. Revizionizam ne samo da vrijeđa žrtve, već i unazađuje društvo.

Tužilaštvo Međunarodnog suda optužilo je Slobodana Miloševića za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu. Naši tužioci su predočili ogroman broj dokaza – više od 350 svjedoka i 5700 dokumenata na 150.000 stranica – ukazujući na njegovu navodnu krivičnu odgovornost. Nažalost, on je preminuo 2006. godine prije nego što je suđenje završeno i donijeta presuda.

Historija će presuditi

Međutim, iako se Milošević nije suočio s konačnom presudom u sudnici, ostaju činjenice i dokazi. Danas svaka osoba – i svaki predstavnik vlasti – ima pristup dokumentima Međunarodnog suda i može pročitati dokaze. Informacije od vitalnog značaja mogu se naći i u državnom arhivu Srbije. Čak i bez presude u krivičnom postupku, historija će presuditi da je Milošević imao centralnu ulogu u poticanju kampanje etničkog čišćenja u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

Nažalost, za svaku zemlju u regiji postoje opravdane sumnje u vezi s posvećenošću nepristranoj i nezavisnoj pravdi.

Međunarodni sud se uvijek držao principa da se optuženi krivično gone za individualnu krivičnu odgovornost i da ni jedan narod ne snosi kolektivnu odgovornost za zločine svojih vođa. Međutim, isto tako, svi ljudi imaju pravo znati šta je učinjeno u njihovo ime. A s tim znanjem, napredak i pomirenje zahtijevaju prihvaćanje jasnih historijskih činjenica, bez obzira kako neugodne te činjenice mogu biti. Revizionizam i negiranje vode samo u izolaciju i stagnaciju.

U cijeloj bivšoj Jugoslaviji hitno je potrebno više odgovornosti za strašne zločine. Nažalost, za svaku zemlju u regiji postoje opravdane sumnje u vezi s posvećenošću nepristranoj i nezavisnoj pravdi. Suviše često se koriste pogrešna izjednačavanja i pozivanje na nacionalnu žrtvu da se opravda nerad i široko rasprostranjena nekažnjivost.

Još uvijek ima vremena da se krene pravim putem. U Bosni i Hercegovini, okrutno vrijeđanje žrtava negiranjem zločina koji su nad njima počinjeni mora prestati. U Hrvatskoj, svi koji su protjerani iz svojih domova bez obzira na nacionalnu pripadnost moraju biti priznati i zaštićeni. U Srbiji, nova Vlada mora pokazati da njena riješenost da provede krivično gonjenje u svim predmetima za ratne zločine nije samo riječ nego plan za stvarni rad.

Odnosi na najnižoj tački

Da li namjerno ili zbog nemara, odnosi među zemljama zapadnog Balkana su na najnižoj tački tokom zadnjih godina. Nastojanja da se rehabilituju ljudi poput Slobodana Miloševića, ili da se negiraju nepobitni zločini kao što je srebrenički genocid, više su nego izblijedjeli ostaci diskreditovanih režima.

Države i političari u cijeloj bivšoj Jugoslaviji moraju izabrati da li će i dalje održavati plamen nacionalizma negiranjem istine i pretvaranjem komšija u predmete straha, ili će prihvatiti da su u prošlosti učinjene velike nepravde, privesti počinioce pravdi i krenuti zajedno naprijed putem prema solidarnosti i trajnom miru.

Preuzeto sa portala Al Jazeera